Kultura
147 prikaza

Kratka priča Ervina Mujabašića: 'Poljupci'

Privatni album
Ervin Mujabašić je rođen u Tuzli (BiH) 1979. godine. Objavio je tri zbirke kratkih priča: ‘Apokrifi Simona Jakova’ (2014.), ‘Smrt u sedam poglavlja’ (2018.) i ‘Graffito’ (2021.). Piše, slika i radi kao učitelj u Tuzli

Mislim da smo spremni. Oboje.
Mislim o kući u kojoj živim jer želim skrenuti misli s onoga što će se upravo dogoditi. Kuća ima oblik zgrade bez unutarnjih zidova od kojih su uobičajeno skrojeni hodnici i manje sobe. Ovo je nekada bila tvornica svijeća. Unutar zgrade postoji samo prazan, dalek prostor zbog kojeg izgovorene riječi imaju akustičnu dubinu amfiteatra. Efekt važnosti, neshvatljive težine, opomene. Načinjena je od crvene cigle koja, poput kamenih sjedala u amfiteatru, upija niske frekvencije ljudskog glasa. Moj mozak nadograđuje ove nestale frekvencije auditivnog spektra virtualnim, tvoreći umjetnu visinu glasa; isto se dešava kad s nekim razgovaraš preko telefona, pročitao sam negdje. Još uvijek mogu osjetiti vosak u zraku. Možda griješim.
Oboje smo spremni. Znam da jesmo. Kažem joj da to učini. Pita me jesam li siguran. Kažem da jesam. Silvana ima trideset i šest godina. Dvije više nego ja. Ima četrdeset i jedan ožiljak na svom tijelu. Tri više nego ja. Oboje ih pokrivamo odjećom, onoliko koliko možemo, kako ih drugi ne bi vidjeli. Stid je još uvijek upetljan u cijelu ovu priču. Možda ih, pak, ljubomorno prekrivamo, poput ukradenih umjetnina, jer hoćemo da pripadaju samo nama. Volim one na poleđini njenog vrata, na mjestu gdje prestaje rasti kosa, tri valovita ožiljka u vertikalnom nizu; podsjećaju me na simbol vode, na spasenje. Volim one na njenim bedrima još i više. Izgledaju poput malih preciznih ujeda. 

           Poput žigosanih poljubaca – kazao sam joj kad sam ih ugledao prvi put. 
           Načinila sam ih grickalicom za nokte – odgovorila mi je bez imalo oklijevanja, a ja sam na trenutak zaboravio kako da dišem.

          Volim ih dodirivati, prelaziti prstima preko stvrdnute zacijeljene kože. Volim postaviti oči vrlo blizu njih, i nasuprot jakoj svjetlosti u prozorima upijati njihovu konveksnost naspram horizonta ravne kože. Nož koji je držala u ruci mnogo puta ranije sam upoznao sa svojom kožom. Nikada previše duboko. Bili su prisni, moja koža i nož sa crvenom drškom od opala koja svojim obrascem boja mimetično oponaša Jupiterovu površinu obasjanu Suncem. Bili su znanci. Prijatelji. 
Oštrica je dugačka četiri inča, sa elegantnim, zakrivljenim vrhom. Na sredini oštrice, pri vrhu tupog, ravnog dijela sječiva, očit je zarez za nokat. Mogu je s lakoćom preklopiti u ležište drške i nositi nož u stražnjem džepu hlača. Silvana drži nož na način zbog kojeg pomišljam da je dio njene ruke. Tvore organski akord, ona i nož. Mislim da sam čak ljubomoran na njihov sklad. 
Njeno tijelo je bilo napregnuto, zbijeno trenutnom svrhom. Grozničavo je izrekla pitanje. Jesi li siguran? Više nije mogla podnijeti čekanje. Kapi znoja na čelu ilustrirali su njeno nestrpljenje. Pitanje nije imalo nepraktičnu prazninu zabrinutosti i suosjećanja, već jednostavnost životinjske gladi. Nezamršenost pobude, kompliciranost parafilije. Odmah poslije mog odgovora napravila je brz, jedva uhvatljiv pokret rukom i za svega jedan tik velike tanke kazaljke na satu sve je bilo gotovo. Načinila je dva koraka unazad, očiju raširenih od pohote i zadovoljstva. U ruci više nije držala nož. Sve je ličilo na opsjenarski trik. U jednom trenutku je bio u njenoj ruci, u drugom nije. Ponovo mi je prišla i prstima dotakla tanku liniju krvi koja je potekla iz rane, i oblizala krv sa prstiju. Progutala je krv. Čuo sam gutajući zvuk koji je napravilo njeno grlo. Pomjerila je nož samo pola centimetra prema van i rana zapečaćena nožem je otvorila put većem potoku tamno crvene krvi. Tijelo mi se zgrčilo od bola i zadovoljstva. Stavila je svoje usne na moje, izvijajući tijelo kako ne bi dotakla nož. Osjetio sam željezni okus svoje krvi na njenim usnama. Krv ima takav okus zbog željeza u hemoglobinu, hemikalije zbog koje crvena zrnca upijaju kisik potreban tvojim ćelijama. Ukoliko, pak, osjetiš miris bakra, u nevolji si sinko, gubiš previše krvi, govorim sebi. U našim tijelima postoji dovoljno željeza za napraviti klin težak četiri grama, pročitao sam negdje. 

            Osjetila koja su slala poruke mom mozgu bila su upletena u dvosmisleno klatno obješeno negdje u unutrašnjosti mog tijela, njišući se oko moje kičme. Pogledao sam prema dolje i ugledao nož sa crvenom drškom zariven u stomak, tri prsta daleko od mog pupka. Polovica sječiva je bila unutra, u mom tijelu. Bijela majica koju sam imao na sebi vrlo brzo je bila natopljena krvlju. Krv je sa stanovitom ljepotom i dopadljivošću kapala na tlo. Dođavola, volio sam tu majicu, iznenadila me je prva pomisao, sućutni i besmislen refleks prema komadima tkanine spojenih koncem.  


            Možete li mi reći svoje ime?
            Gdje sam?
            Uskoro ćemo doći do toga. Dajte da vas uspravimo. Ležali ste i više nego dovoljno. A sad ime. Znate li svoje ime? 
            Naravno da znam. Arslan. Arslan Sarač.
            Vrlo dobro, gospodine Sarač. Znate li ko su trenutni predsjednici?
            Dajte, zar to iko zna? 
            Smisao za humor netaknut – doktor govori u slogovima i zapisuje te riječi u svoju bilježnicu.
            Da li znate koji je danas dan? Mjesec? Godina? 
            Ponedjeljak, mislim. Maj. Dvije hiljade i sedamnaesta.
            Vrlo blizu. Danas je petak. Bili ste u nesvijesti skoro cijela četiri dana. Koliko prstiju držim?
            Jedan.
            A sad?
            Četiri.
            Vrlo dobro. 

Prišao je sasvim blizu mog lica i napravio ispred mojih očiju nekoliko trzaja lampicom instaliranom na vrh hemijske olovke kojom je zapisivao moje odgovore. Osjetio sam njegov dah. Cigarete i žvakaća guma od mente. Htio sam ga upozoriti da cigarete i žvakaće gume ubijaju vrlo sporo i vrlo podmuklo. Htio sam.

            Kognitivni refleks zadovoljavajući. Pacijent je priseban. Zjenice su okrugle i reagiraju na svjetlost. Rana zacjeljuje izvrsno – istovremeno govori i zapisuje.
            Vrlo, vrlo dobro. Izvukli ste se iz šume, kako bi se reklo. Imali ste mnogo sreće gospodine Sarač. Da je kojim slučajem vaša djevojka zakasnila samo deset minuta na putu do vaše kuće, vjerovatno ne bismo imali ovaj razgovor. Pravi je anđeo čuvar, vaša djevojka. Ne ispuštajte ovu iz ruku, kažem vam. Sinoć je provela čitavu noć s vama. Slušali ste zajedno Toma Waitsa.

Silvana. Osmijeh na licu.
      
             A sad da odgovorim na vaše pitanje, iako vam je sve vrlo vjerovatno već jasno. U bolnici ste, na odjelu za intenzivnu njegu. Da li se možete sjetiti šta vam se desilo?

Nož sa crvenom drškom. U jednom trenutku je bio u njenoj ruci, u drugom nije.

             Ne, ne mogu. 
             Bili ste napadnuti. Zadobili ste tešku ubodnu ranu u desnom, donjem dijelu abdomena. Izgubili ste mnogo, mnogo krvi. Skoro trećinu. Glavom ste udarili o tlo i izgubili svijest prije nego što ste stigli iskrvariti. 

Miris bakra. 

              Sjećate li se sad? Sjećate li se vašeg napadača? Čovjeka koji vam je učinio ovo?
              Ne. 
              Sjećate li se bilo čega što se desilo taj dan?
              Sjećam se tog jutra. Sjećam se doručka, i kako perem prljave tanjire. I onda ništa. Kao da je neko izbrisao sve što se desilo poslije. Glava mi hoće eksplodirati. Moram leći.
              Hm. To je za očekivati. Lokalizirana amnezija je sasvim uobičajena u ovakvim slučajevima. Možda ćete se sjetiti svega nakon nekoliko sati, nekoliko sedmica, nekoliko mjeseci, a možda nikada. Sad se odmarajte. Javit ću vašoj djevojci da ste napokon budni. Sestra će doći da pojača dozu sedativa. 


              Ponekad, dok ležimo na krevetu, Silvana se sagne, podigne moju majicu i poljubi bjeličast, atrofiran, već davno i savršeno zarastao ožiljak na mom stomaku, tri prsta daleko od pupka. 
Ponekad vrhovima prstiju prelazi preko njega, nesvjesna da ovo čini; nervni završeci na mom ožiljku i njenim prstima prave gomilu minijaturnih kratkih spojeva. 

Silvana. Trideset i osam godina. 
Šezdeset i dva ožiljka. Četiri više nego ja.    

Ervin Mujabašić je rođen u Tuzli (BiH) 1979. godine. Diplomirao je na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli. Član je i književni suradnik PEN Centra Bosne i Hercegovine te dobitnik nekolicine nagrada na natječajima kratkih priča i knjiga kratke proze. Objavio je tri zbirke kratkih priča: ‘Apokrifi Simona Jakova’ (2014.), ‘Smrt u sedam poglavlja’ (2018.) i ‘Graffito’ (2021.). Piše, slika i radi kao učitelj bosanskog jezika i književnosti u Tuzli. 

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.