Kratka priča Ervina Mujabašića: 'Poljupci'

Mislim da smo spremni. Oboje.
Mislim o kući u kojoj živim jer želim skrenuti misli s onoga što će se upravo dogoditi. Kuća ima oblik zgrade bez unutarnjih zidova od kojih su uobičajeno skrojeni hodnici i manje sobe. Ovo je nekada bila tvornica svijeća. Unutar zgrade postoji samo prazan, dalek prostor zbog kojeg izgovorene riječi imaju akustičnu dubinu amfiteatra. Efekt važnosti, neshvatljive težine, opomene. Načinjena je od crvene cigle koja, poput kamenih sjedala u amfiteatru, upija niske frekvencije ljudskog glasa. Moj mozak nadograđuje ove nestale frekvencije auditivnog spektra virtualnim, tvoreći umjetnu visinu glasa; isto se dešava kad s nekim razgovaraš preko telefona, pročitao sam negdje. Još uvijek mogu osjetiti vosak u zraku. Možda griješim.
Oboje smo spremni. Znam da jesmo. Kažem joj da to učini. Pita me jesam li siguran. Kažem da jesam. Silvana ima trideset i šest godina. Dvije više nego ja. Ima četrdeset i jedan ožiljak na svom tijelu. Tri više nego ja. Oboje ih pokrivamo odjećom, onoliko koliko možemo, kako ih drugi ne bi vidjeli. Stid je još uvijek upetljan u cijelu ovu priču. Možda ih, pak, ljubomorno prekrivamo, poput ukradenih umjetnina, jer hoćemo da pripadaju samo nama. Volim one na poleđini njenog vrata, na mjestu gdje prestaje rasti kosa, tri valovita ožiljka u vertikalnom nizu; podsjećaju me na simbol vode, na spasenje. Volim one na njenim bedrima još i više. Izgledaju poput malih preciznih ujeda.