Kratka priča Jelene Hrvoj: "Skladište potreba"

Prvi joj se puta dogodilo kad je bila toliko mala da je prstima jedne ruke jedva odgovarala na pitanje, „A koliko je tebi, zlato moje, godina?“. Ako se ne varam, bile su joj tri godine, sedam mjeseci i četiri dana. Tada, kad ga je prvi puta sanjala, Janja nije ni bila svjesna koliko će se takvih snova još nasanjati. Kad je navršila sedam, baka Kata joj je ispričala kako je dobila ime. „Rodila si se malena. Manja od ostale djece. Na glavici ti je bila kosa bijela kao perje, s malim čuperkom koji se osušio nedugo nakon što su te umotali u plahte. A oči, Janjo moja plaha,“ pomilovala joj je lice, „oči su ti bile plave ko’ da se nebeski svod prelio u krugove od stakla.“ Janja ju je promatrala, strpljiva i plaha. Gledala joj stare ruke osute pjegama i tražila blagost na licu izbrazdanom dubokim bora. „Sve se mijenja, Janjo moja.“ Nastavila je sakupljenu mudrost sipati Kata. „Tako i tvoje oči. Nestalo je u njima boje neba, ali osula te Majka zemlja, baš kako treba biti onima koji se rode na dan Velikoga petka. Čuvaj svoje smeđe oči i kosu boje meda, jer život koji ti slijedi, bit će sve samo ne sladak i plodan.“ Te je noći Janja sanjala opet. Ovoga je puta znala da se nalazi negdje gdje je bila prije. Ti hladni zidovi, načinjeni od sivoga betona. Ta ogromna vrata koja se otvaraju i zatvaraju sama. I nebo boje najljućeg ognja. Sve je to već negdje vidjela, ali nije znala povezati gdje i kada. Stajala je tu noć tako pored ogoljenog zida. Nije bila spremna. Svi znaju da vrijeme nosi brige. Dok smo mladi, te su brige banalne svima osim nama. Janji je bilo nešto više od deset godina kad je baka Kata umrla i ostavila ju samu s majkom.