Prvi joj se puta dogodilo kad je bila toliko mala da je prstima jedne ruke jedva odgovarala na pitanje, „A koliko je tebi, zlato moje, godina?“. Ako se ne varam, bile su joj tri godine, sedam mjeseci i četiri dana. Tada, kad ga je prvi puta sanjala, Janja nije ni bila svjesna koliko će se takvih snova još nasanjati. Kad je navršila sedam, baka Kata joj je ispričala kako je dobila ime. „Rodila si se malena. Manja od ostale djece. Na glavici ti je bila kosa bijela kao perje, s malim čuperkom koji se osušio nedugo nakon što su te umotali u plahte. A oči, Janjo moja plaha,“ pomilovala joj je lice, „oči su ti bile plave ko’ da se nebeski svod prelio u krugove od stakla.“ Janja ju je promatrala, strpljiva i plaha. Gledala joj stare ruke osute pjegama i tražila blagost na licu izbrazdanom dubokim bora. „Sve se mijenja, Janjo moja.“ Nastavila je sakupljenu mudrost sipati Kata. „Tako i tvoje oči. Nestalo je u njima boje neba, ali osula te Majka zemlja, baš kako treba biti onima koji se rode na dan Velikoga petka. Čuvaj svoje smeđe oči i kosu boje meda, jer život koji ti slijedi, bit će sve samo ne sladak i plodan.“ Te je noći Janja sanjala opet. Ovoga je puta znala da se nalazi negdje gdje je bila prije. Ti hladni zidovi, načinjeni od sivoga betona. Ta ogromna vrata koja se otvaraju i zatvaraju sama. I nebo boje najljućeg ognja. Sve je to već negdje vidjela, ali nije znala povezati gdje i kada. Stajala je tu noć tako pored ogoljenog zida. Nije bila spremna. Svi znaju da vrijeme nosi brige. Dok smo mladi, te su brige banalne svima osim nama. Janji je bilo nešto više od deset godina kad je baka Kata umrla i ostavila ju samu s majkom.
Te noći, nakon što je odjevena u crno stajala pored bakina lijesa, Janja je sanjala. Ovog se puta sjetila, ali i malo bolje poznavala mjesto koje je posjetila u snu. Sivi betonski zidovi nalikovali su na pročelja robnih kuća u koje je ponekad znala ići s majkom. Ista ogromna vrata otvorila su se i privukla joj pažnju. I gotovo je zaplakala. Njezina baka, koju su danas pokopali i uvjerili je kako se više neće vidjeti u ovom životu, prošla je kroz vrata. „Baka!“ Janja vikne, no vrata kao da su prepriječila glas. Potrčala je i naglo se zaustavila. Vrata su ostala zatvorena. Janja ko’ Janja, mudro dijete, osvrne se i ugleda kolica. Bila su veća od svih kolica koje je ikada vidjela, no gurnula ih je s lakoćom. Čim su se vrata otvorila, Janjine se oči rašire. Ušla je u trgovinu. Najveću koju je ikada vidjela. Sporo je gurala kolica između polica prepunih svakojakih slatkiša, najljepše odjeće, školskog pribora. Svega što joj je maleno srce moglo poželjeti. Ono najsmješnije bilo je da nigdje nije vidjela ni jednu cijenu. Ono pak najtužnije da nigdje nije vidjela baku. Umjesto bake, ugleda tek neku blagu staricu koja nastavi svojim putem i nestane između dugačkih redova polica. Kad se očaj počeo probijati kroz maleno srce, Janja se probudila. U svome krevetu, prije svitanja, tek uz zvuke prigušenog majčinog plača. Prve snažne emocije, pomiješane i neshvatljive, stigle su sa četrnaest godina. Nije imala prijatelja jer su djeca okrutna u tim godinama. Nije imala čiste odjeće, ni nove knjige, ali najviše joj je nedostajao netko s kim bi mogla pričati. Majka je pomalo klizila u osamu, a uloge u oronuloj kući sporo su se okretale. Janja je bila ta koja je brinula, dok je majka sve češće ostajala u krevetu. Prije te noći, Janja je dva puna dana provela gladna. Pila je vodu kako bi popunila želudac, ali voda nije nikada mogla zamijeniti hranu, niti će ikada moći. A onda je ponovno utonula u san. Njezina ogromna trgovina i dalje je izgledala nepromijenjeno. Tako je to s betonom. Posebno onim slivenim u snovima. Uzela je kolica i dozvolila automatskim vratima da je progutaju u utrobu trgovine. Ovoga puta nije vidjela slatkiše, ni školske potrepštine. S napunjenih polica promatrala ju je raznovrsna hrana. I dalje nije bilo cijena, a Janja je oklijevala. „Ovo je samo san. Tko će ti naplatiti?“ promrmljala je i stala uzimati sve što joj je srce prohtjelo. Mlijeko, kruh, meso, kolači. Čak je i pojela nekoliko peciva i jednu jabuku čiji je odgrizak ostavila u kolicima. Sljedeće odjeljenje sastojalo se od odjeće. Predivne, nove odjeće. Nigdje nije bilo cijene. Ipak, uzela je samo ono najpotrebnije. Kad je stigla do papira naslaganog na police, ostala je zbunjena. Oprezno je podigla jedan i na njemu pročitala riječ „prijatelj“. Nasmijala se i postavila ga povrh namirnica i odjeće. Prije no što se probudila, Janja je pogledala prema gore i zagledala se u masivne betonske grede. Nije vidjela kraj trgovine.
Čim se probudila, težina u želucu podsjetila ju je da se u snovima ne živi pravi život. Razmišljala je o trgovini iz snova i dok je pod velikim odmorom sjedila na stepenicama ispred kantine. Slušala je tanjure kako lupaju i smijeh svojih vršnjaka koji su objedovali. Iako gladna do granice povraćanja, nije mogla zamoliti ni za šnitu kruha. Zbog ponosa ili srama. Nije bila sigurna. „Hej.“ Začuje drhtav glas. Bila je to krhka djevojčica tanke plave kose iz njenog razreda. „Hej.“ Uzvrati Janja i spustila pogled na svoje poderane, prljave tenisice. „Smijem li?“ djevojčica sjedne pored nje i položi pladanj hrane na stepenicu. „Ja sam Tena.“ „Janja.“ „Znam.“ Tena stavi komad sira na šnitu kruha i pruži je Janji. Šutke su jele. Tena kao vrabac, Janja kao da nije jela tri dana. Naposljetku je Janja pojela gotovo sve sa pladnja, a nijedna se zbog toga nije osjećala loše. Njezina je nova prijateljica otišla do kantine i uzela još jednu porciju koju je Janja brižno spremila u poderanu torbu. Po povratku kući, Janja je zatekla majku kako plače nad kuhinjskim stolom. Nije prestala ni kad joj je dala hranu. Tog je dana Janjina majka ostala bez posla. Godine su se nizale, a Janja nije u snovima tražila utjehu trgovine. Sve do trena kad je došlo vrijeme upisa na fakultet. Bila je pametna, sposobna, ali siromašna. Otkad je majka ostala bez posla, životarilo se kako se znalo i umjelo. I tako je Janjina mama prosjačila dok je mogla, a Janja pomagala starijim ljudima u kućanstvima za nešto hrane i pokoju kunu. Mjesec dana prije prijemnih ispita, Janja se u snu ponovno zatekla ispred svoje trgovine. Ušla je i tražila. Više joj nije bila potrebna hrana, odjeća ili prijatelji. Tražila je mudrost i pomoć. Negdje iza potvrda o vlasništvu nekretnina i visokih potpetica, ugledala je prašnjavu staklenku. Riječ „prilika“ ispisana na poklopcu jedva je već bila vidljiva. Postavila ju je u prazna kolica. Možda je jedna prilika vrjednija od mudrosti. Ujutro se jedva sjećala sna. Znala je da je posljednja stvar koji je vidjela bila blagajna bez blagajnice. Dok je hodala kroz hodnik prema kuhinji, razmišljala je kako bi samo bilo divno da je tako lako dobiti priliku. Skupiti ju s police i otvoriti poklopac. Kuhinja je bila prazna. Uzdahnula je, skuhala čaj od cvjetova kamilice i odnijela šalicu u majčinu sobu. Dočekala ju je smrt i ukočenost. Nakon majčina pogreba Janja je po prvi puta pomislila da njezini snovi uzimaju svoj danak. Pružena joj je prilika, ali i oduzeta majka. Upisala je fakultet, dobila stipendiju, sobu u studentskom domu, čak i posao preko student-servisa. Godine su prolazile bez sna o skladištu. U međuvremenu je upoznala i njega. Tamo na glupoj studentskoj zabavi. Voljela bi da je mogla reći kako su se odmah zaljubili, ali trebalo im je neko vrijeme. Oboje su diplomirali, vjenčali se. Život je tekao onako kako život teći treba. Janja se zaposlila u osnovnoj školi. Brinula je potajno o djetetu koje je odrastalo baš poput nje. Tri godine kasnije, začeli su prvo dijete. U trećem mjesecu trudnoće Janja je sanjala. Hodala je između polica ispunjenih dječjom odjećom i igračkama. Čak je vidjela i mudrost u staklenci na najvišoj polici. No, ništa joj nije bilo potrebno. Probudila se u trenu kada je na kraju trgovine ugledala vrata za izlaz u nuždi. Rodila je savršenog dječaka. Život ju je mazio. Do tog prokletog dana. Još se i danas priča o njezinom plaču koji je odjekivao hodnicima bolnice nakon što su njezinom malenom dječaku dijagnosticirali leukemiju. Te noći nije spavala. Skutrila se ispod suprugovog pazuha i plakala do jutra. Dvije je noći uzalud prizivala. Četvrte noći Janja je zakoračila u trgovinu gurajući kolica toliko brzo da je cvilež kotača odjekivao sve do visokih betonskih greda. Police su bile prazne. Nije bilo čak ni zrna prašine. Plakala je i vikala. Proklinjala trgovinu. Bila voljna dati sve samo da njezino dijete živi zdrav i ispunjen život. A tada je ugledala zelen, rasvijetljen znak izlaza u nuždi. Gurnula je kolica i ostavila ih posred prolaza. Bilo je tako lako uhvatiti kvaku koja je odmah popustila. Još je lakše bilo prigrliti svjetlost s druge strane vrata. Janja je hvatala svjež zrak kroz suze i nemoć sve dok se ispred nje nije našlo poznato lice. „Bok, malena.“ Rekao je, a ona ga je odmah prepoznala iako ga nikad u životu nije vidjela. „Tata?“ „Jesi li spremna prošetati?“ „Jesam. Zauvijek.“ „Zauvijek. Kao što sam ja za tebe?“ „Tako ću i ja za njega.“ Prošla je godina otkako se Janja nije probudila iz sna. Njezin je suprug promatrao kako im sin odrasta. Kako gubi tu lijepu plavu boju očiju i kako mu se kosa iz paperjasto bijele mijenja u medenu. Pričao mu je o njoj često; kako je slomljeno srce njegovu majku stajalo života. I o ozdravljenju. O tome kako je samo to vrijedno, ne znajući da je zdravlje njegova djeteta podmireno kupnjom u trgovini snova. Nikada ni neće saznati. Na dan svog trećeg rođendana, Janjin je sin sanjao sive zidove. Vidio je kolica i pomična vrata. Ipak, još nije bilo vrijeme da krene. Još će neko vrijeme stajati na ulazu Skladišta potreba.
