Magdalena Blažević
Lastika je razvučena između dva stabla i podignuta visoko, zato mi je pogled dok je preskačem uprt u sivo nebo, glatko kao ogledalo u hodniku. U njemu vidim svoje crne oči, veće od ovog ožalošćenog polja. Bila je dovoljna jedna hladna, uporna kiša da zrelo ljeto pretvori u trulu jesen. U polju više nema ničega, iako se po posječenim stabljikama i rasutim pocrnjelim zubima vidi da je tu rastao kukuruz. Na crnini se žute samo rastvoreni kljunovi čavki.
Buki čuje kad moje bose noge udare u vlažnu zemlju, dotrči i skoči sa mnom, kao da sam loptica samo za njega bačena u zrak. Pjevamo zajedno:
Mo-ju lu-tku bo-li gla-va
Za-to sa-da mi-rno spa-va
U ko-šu-lji jed-noj le-ži
Iz ko-li-ca mi ne bje-ži
Ovo su sada naša kuća i naše polje. Poslali su nas ovdje nakon što smo sahranili sestru, a majku odveli u bolnicu. Spasili su joj obje noge ali će ostati izbušene kao sir. U travi sam kasnije pronašla deset teških, zlatnih čahura. I sad mirišu na dim. Čuvam ih u ladici pored kreveta. Otac je rekao da Bukija ne vodimo sa sobom, ali se on otkinuo s lanca i uskočio u auto. Otac svraća samo kad mu treba oprati uniformu. Baba je potopi u lavor i dobro istrlja sapunom. Ispod pazuha, oko vrata. Crnu vodu prolije u travu. Jednom je voda bila hrđava. Baba je morala dva puta trljati sapunom. Iz cvjetnjaka je počupala sve lijepe kate i maćuhice i zasijala neven. Otkine im zrele glave pa ih isprži na svinjskoj masti. Iz vešarskog lonca na vatri suklja narančasti dim. U mast i sok od cvjetova dodaje rastopljeni vosak pa miješa dok se sve ne sjedini. Dok je melem još topao ulijeva ga u male tegle od dječje hrane. Mene pusti da ih složim na police u podrum. Tamo se u mraku i hladnoći topli melem stisne kao da je u frižideru.
Lastiku sam izvukla iz babinih gaća. Baba jedva prolazi kroz vrata. Uvijek je gladna, ponekad dok rukom miješa pojilo za svinje u kanti uhvati za kost, izvadi je i oglođe. Kasnije je Buki vuče po dvorištu pa zakopa uz ogradu. Dok pojilo izlijeva u korito poprska joj noge sve do ruba suknje. Svinje se na zvuk pojila što udara u drveno korito skoče iz ćoška i zarokću. Samo su svinje uvijek gladne kao baba. Ona sjedne na panj ispred svinjca i gleda ih kako jedu. Oko nje se sjate mačke i poližu joj kisele kapljice s nogu.
- Jelenaaaa! Jelenaaaa!
Noge mi se zapetljaju u lastiku, a Buki zalaje.
Imam još vremena. Baba se zaglavila u otvoru vrata. Legnem na zemlju, već je hladna, samo što nije udario prvi mraz. Topao je samo Bukijev dah. Glavu je spustio na moj obraz. Cijelo polje je prekrila moja kosa, crnja od očiju.
- Uspavaj brata! Jelenaaaa!
Kad odem nosit ću perunike u kosi, a polja će biti žuta i visoka.
Baba jaukne i sruši se na zemlju.
Tup! Tup! Tup! Tup!
Bratovi koraci rastvore zemlju. Tijelo mi poskakuje. Buki zaskviči i sakrije se u grmlje.
- Zadojen je vještičjim mlijekom! Crvljivim i kiselim!
Dok gledam sa zemlje brat je veći od gorskog javora. Sagne se i podigne me. Prebaci preko leđa. Ne mogu rukama dohvatiti zemlju. U moju kosu se kao u klopku uhvate čavke, vjetar i zemlja. Mrak iz kose grakne i podigne se u nebo.
U hodniku miriše isto kao u polju. Na hladnu zemlju i pržene cvjetove nevena, na svinjsku mast. U ogledalu su moje crne oči. Beskrajno ožalošćeno polje. Brat me unese u sobu i baci na krevet. Vratima stisne moju kosu. Zacvili. Tako zna da neću pobjeći s kreveta. Ležim na sredini i gledam u žaluzinu na plafonu. Bezbroj smeđih fržova postaju brzi riječni virovi. Huče i udaraju.
- Psssst!!! - šušti gorski javor.
Raste pored mene, sapinje me svojim velikim granama. Kora na prstima je gruba kao papir od vreće u klozetu. Razdire mi kožu. I na papiru i na prstima je krv. Rijetka i ružičasta kao razvodnjeni sok od maline. Ako odstoji zahrđa. Nikad ne gledam ni u papir ni u prste. Ali moje su oči velike. Ništa im ne može promaknuti.
Brat je na sredini gladak i uspravan, kao kičma tek okoćenog psića. Spušta mi ga u ruku.
Vrijeme je za igru.
Od igre se brat smori i preznoji. Stisak grana popusti, a on se sruši kao posječeno stablo. Siđem s kreveta i oslobodim svoju kosu iz stiska zatvorenih vrata. Nečujna sam.
Baba me već čeka u podrumu, u mraku. Siđem niz stepenice i legnem na prostrtu ponjavu. Baba mi zadigne haljinu i raširi noge. Obriše me krpom natopljenom rakijom. Rukom mi poklopi usta da iz mene ne izlete crne ptice.
S police uzme teglicu melema i otvori. Zagrabi prstima i namaže me tamo gdje me izgrebala kora drveta. Iznutra i izvana.
Babine oči natapaju moju haljinu. Kao kiša naše polje. Bojim se da ne strunem.
Trčim napolje. Buki me čeka pored stabala s raširenom lastikom. Preskačem i gledam svoje oči u sivom, glatkom nebu. Buki i ja pjevamo zajedno:
Mo-ju lu-tku bo-li gla-va
Za-to sa-da mi-rno spa-va
U ko-šu-lji jed-noj le-ži
Iz ko-li-ca mi ne bje-ži
