Kultura
396 prikaza

Kratka priča Petre Miočić Mandić: 'Krivo uže'

Sandra Šimunović/PIXSELL
Te si noći prvi put osjetio kako te steže. Ne ono što bi, prema folkloru, trebalo stezati prve bračne noći, nego debela omča panike
Petra Miočić Mandić rođena je u Rijeci. Studirala je kulturologiju na riječkom i informacijske znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dobitnica je nagrade Zaklade ‘Ljerka Markić Čučuković’ za najbolju studenticu bibliotekarstva, a 2011. je za znanstveni rad ‘Use of dana mining systems as an enhancement of digital libraries’ nagrađena na IFLA-inu natjecanju za najbolji studentski rad. Od 2014. do 2018. vodi blog Pročitaj to na kojem objavljuje književne kritike, feljtone te razgovore s domaćim i stranim književnicima. Nakon kratke epizode u marketingu jedne izdavačke kuće, od 2017. djeluje kao freelance novinarka, književna kritičarka i stalna suradnica tjednika Express, književnog lista Vijenac i jednog portala, uz povremene suradnje u drugim medijima. Uredila je nekoliko djela žanrovske književnosti i slikovnicu ‘Hrabri Morris’ te kao moderatorica sudjelovala na književnom festivalu Vrisak. Živi i radi u Zagrebu 

 „…ili tako bar kaže legenda…“
„Jesi li čuo?“ majčin te glas prene iz razmišljanja. Naravno da nisi čuo. Ni slušao nisi. Jesenja je žega dobrano prodirala kroz napukline i prazna mjesta starog, rasklimanog autobusa. Bez klime, ali s dobrim razglasnim sustavom. Kako bi Riječ Božja doprla do svih putnika. 
Prvi ti je to put u inozemstvo. Inozemstvo. Zapravo prilično nategnut pojam, donedavna ste svi bili dijelom iste države, a nije sasvim točno niti da prije nisi putovao. Po vašem se zaselku, kotlini s trima ulicama i jednako toliko prezimena još uvijek prepričava kako si cariniku na austrijskoj granici ponosno pokazivao vrećicu s petardama. Ti se toga ne sjećaš. Bio si premalen. 
No sad si tu, ali nisi čuo i tvoja te punačka majka pažljivo ondulirane kose, razočarano promatra i s neodobravanjem vrteći glavom tanašnoj susjedi slamnate kose govori koliko je sretna jer ima kći. Tvoju razrednu kolegicu, sitnu malu plavušicu čije bi ime rado upisao u rubriku „simpatija“ nekog od u kućnoj radinosti sklepanih leksikona. Zbog nje si i pristao na ovo višesatno truckanje neugodnim grbavim cestama popraćeno župnikovim lamentiranjem. Nije te doživljavala. Nisi ga slušao. 
Nisi znao da susjedna dežela ima jedan prirodan otok. Niti da na tom otoku stoji crkva čiji je zvonik, legenda kaže, čaroban. Magija se svakako otpušta potezanjem užeta, ali nisi slušao pa sad ne znaš ostvaruje li samotnjačku želju onome tko konop povuče sam, što bi bilo logično tebi ili dvoje koji ga zajedničkim snagama potegnu zauvijek veže, kako tvrdi mama. Niti znao nisi što je praznovjerje, nije ti bilo pretjerano stalo, nisi razumio ushit u dvama parima majčinskih očiju dok su vas, kao kakva ženska inačica poznatog glumačkog para crno-bijelog filma, s ponosom gledale kako si, uz djeci svojstvene široke osmijehe, potežući uže pečatite sudbinu. 
Nije tad bilo mobitela, a usplahirene se majke nisu odvažile fotoaparate ponijeti preko granice pa zapisa o tom danu nema. To ih, doduše, nije spriječilo da dvadesetak godina kasnije anegdotu, kao posebnu poslasticu, serviraju na vašem vjenčanju. Ceremoniji za nekoliko stotina najdaljih rođaka i roditeljskih prijatelja najdubljeg džepa. Dobra prilika da njezina mama pokaže kako još uvijek zna i može napraviti dizanu frizuru.
Te si noći prvi put osjetio kako te steže. Ne ono što bi, prema folkloru, trebalo stezati prve bračne noći već debela omča panike. Tjerala te da jedeš i jedeš, da s godinama prerasteš u loptu. Samo, nikako da se zakotrljaš… 
Osim toga, nije ti loše. Srednjostrujaški život srednje klase sasvim dobro funkcionira i zadovoljava tvoje potrebe. Postao si poduzetnik, postala je poduzetna. Uspjeli ste. Imaš i sina. Kosa mu je svijetla, ali nitko nije savršen. Nadaš se da će s godinama potamnjeti. Tako ti je bar, utješnim tonom i povjerljivo naginjući glavu, pretkazao onaj električar nad čijim su se nogometnim znanjem svi onomad zgražali. S kosom tvojeg sina je možda pogodio. Nekad se i njemu posreći. Ali nije ti dovoljno stalo da ostaneš i na svoje se oči uvjeriš u istinitost pretkazanja. 
Dječakovim rođenjem ispunili ste svoju ljudsku dužnost i poslanje na ovome svijetu. No još se povremeno seksate. Jednom tjedno, najčešće srijedom popodne dok je mali kod njezine mame. Sjedneš na siv i skup, ali prilično bezličan kauč na koji ste nagovoreni reklamnom imitacijom života. Ponekad se svučeš. Najčešće ne. Dodir umjetne tkanine izaziva ti crvenilo, stvara sitne prištiće, potiče na znojenje. I ona se rijetko svlači, tek koliko je potrebno da otvori put od jednog do drugog tijela. Posjedneš je na sebe, a njezinu glavu blago položiš na svoje rame. U taj bi se pokret mogla upisati bliskost i nježnost, ali ti si praktičar i zapravo je sklanjaš s puta da ti ne ometa pogled prema televizoru. Da ne propustiš kakvu važnu vijest ili odlučujući zgoditak u presudnoj utakmici. 
Oprosti, taj ti je gol prošao ravno između nogu i još nisi siguran je li ti ga smjestila ona ili njezina mama, punica sve kraće kose i piskavijeg glasa. Ona čije obličje tvoja žena s godinama sve brže poprima. Tek napola u šali jednom si joj obećao da ćeš je, pretvori li se u svoju majku, ubiti. Karte su se u međuvremenu drugačije izmiješale. Pogrešno se posložile i sad, zbog vlastita kukavičluka, živiš u sobi iznad punčeve garaže. Nije to mala ni vlažna izba već djevojačka soba tvoje šogorice. One čije si sise potajno promatrao i čiju slobodniju fotku nikad nisi obrisao s laptopa. One koja je napustila dječju sigurnost ružičastih zidova kako bi se udala za onu spodobu, probisvijeta kojeg i nisi vidio od vjenčanja. Zašto i bi? Toj je jadnoj isprici za ljudsko postojanje glavna zabava ismijavanje tvojeg građanskog života. Posprdno ti se podsmjehuje dok govori „Uvaženi član društva renta sobu od punice.“ Volio bi mu udarcem šake izbiti pokoji zub, njegovom seljačkom krvlju uprljati samodopadni cerek. Volio bi čuti kako mu kosti pucaju pod tvojim skvrčenim prstima… Čezneš za onim zvukom paranja kože. Ali bojiš se. Kao gojazno dijete nikad nisi naučio koristiti gornje ekstremitete, plaši te da bi pući mogla samo tvoja šaka. 
A dovoljno si već ponižen. Svaki put kad ti punica na raskliman stol iznese nezasoljeno jelo ili kad te punac jednim „dok si pod mojim krovom“ verbalno kastrira. Zaboga, ponovio je to toliko puta da se i mali iz svojih sranja pokušava izvući jednako ponižavajućom „tata, deda je rekao da smijem“, „tako je rekao deda…“ ili „tata, tebe tu ionako niko niš ne pita.“ 
Jebo te deda! Jebo ih deda! Samo nek mu ostanu! Ti nisi nezadovoljan, ali ti je pun kurac. Kao onoj Veroniki iz jeftinog ženskog romana, krišom spuštenog u džep pri zadnjem posjetu knjižnici. Kao i tvoji, i njezini problemi izviru iz zemlje koja mora gotovo i nema. Kao i njoj, i tebi je sad dosta.
Zadnji posjet zahodu starinskih, tamnoplavih pločica koje je tvoj pokojni stari, kao dobar susjed, pomogao postavljati. Čitao si kako se ljudi u tom posljednjem trenutku upišaju ili napune gaće pa, želeći prkositi prirodi iz sebe cijediš svoje, uvjeren si, zadnje kapi. Potom polako i važno koračaš. Smiješan si i samom sebi. Da te netko može vidjeti, zabavljeno bi promatrao tu tvoju pretposljednju lakrdiju. Nemaš posebne odjeće. Samo dovoljno čvrst stolac. Puničin najbolji, tapecirani. Na koji mali „ne smije dignuti noge jer ga bude zmazao.“ O njega dobro otreš cipele. Posljednje sitno zadovoljstvo. 
I dok znatiželjno guraš glavu kroz svoje posljednje okno, posljednji prostor za jednog, spreman da kao toliko ti omražen mačak odustaneš od svojeg devetog života, u sjećanje ti navire omiljena televizijska emisija iz djetinjstva. Mali, simpatičan trol bio je spreman proći kroz sito i rešeto kako bi spasio voljenu, kovrčavu ženu i troje nejači. Jednom si uspio postati sretnim sudionikom svog sna, okupio si društvance, da te svi vide i svjedoče tvojem uspjehu i trenutku tvoje slave. I makar se porazi poslovično vežu uz gorak okus u ustima, tvojim se mislima još uvijek valja podrugljiv glas uhatog stvorenja: „Ups! Bilo je to – krivo uže!“

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.