Krik Joan Baez: Osjetljiva na nepravdu, senzibilna i labilna

Marširala je iz Selme u Montgomery, prosvjedovala protiv američke intervencije u ratu u Vijetnamu, aktivno se zalagala za ukidanje smrtne kazne u SAD-u, glasno se protivila i vojnim operacijama u Iraku, ni u kojoj se krizi nije ustručavala stajati uz potlačene manjine, isticala je i važnost podizanja ekološke svijesti, nastupala je u ratom pogođenim područjima i izbjegličkim kampovima, a sa svega 25 godina pokenula je i Institut za nenasilno djelovanje. Prva je zasvirala u ratnom Sarajevu 1993. godine, a kako bi svijetu skrenula pogled u smjeru opkoljenog Balkana. Poezija joj je slaba, rekao je prema legendi Dylan svojoj bivšoj djevojci, i mada je djevojkom nikad nije nazvao, nešto je neporecivo na zajedničkim snimkama gdje još mladi i nesvjesni gdje će ih glazba odnijeti pjevaju iz petnih žila u jedan mikrofon. Ona mu je nakon svih godina oprostila. Oprostila je i svojim roditeljima, ta je velika glazbenica, umjetnica i aktivistkinja prije svega toga bila ipak djevojčica - često tužna, usamljena i tjeskobna. Ipak nepokolebljiva, ustrajna i u svemu do čega joj je stalo glasna. “Ja sam glasna” ispravan je, ipak donekle nespretan prijevod - “I Am a Noise” originalni je naslov dokumentarnog filma o velikoj Joan Baez. Glas, da, ali i šum, buka, smetnja, nelagoda, nepravilnost, sitna pogreška - sve ono kakvom se osjećala dugo, dugo... S glasom u kojem gotovo neprirodno nema ni trunke nepravilnosti i “glasom” svih onih koji svoj ikakav nisu mogli imati. Film redateljica Karen O’Connor, Miri Navasky i Maeve O’Boyle prikazan je na ovogodišnjem 20. ZagrebDoxu u programu glazbenih dokumentaraca, i iako se može učiniti da glazba u ovom slučaju uopće nije središnja tema - jer autorice zahvaćaju puno šire od same glazbe i od očekivane biografije - upravo je suprotno. To što ćemo saznati o Joan Baez negdje pri samom kraju filma, upravo to je njezina glazba. Imala sam, čini mi se, 12 godina kad sam je prvi put čula.