Kultura
1012 prikaza

Krik Joan Baez: Osjetljiva na nepravdu, senzibilna i labilna

1/3
MARIO ANZUONI/REUTERS/PIXSELL
Ona je jedna od najvećih i najutjecajnijih kantautorica 20. stoljeća, dakle u povijesti, a mi pišemo o dokumentarnom filmu ‘I Am a Noise’ posvećenom američkoj folk kraljici

Marširala je iz Selme u Montgomery, prosvjedovala protiv američke intervencije u ratu u Vijetnamu, aktivno se zalagala za ukidanje smrtne kazne u SAD-u, glasno se protivila i vojnim operacijama u Iraku, ni u kojoj se krizi nije ustručavala stajati uz potlačene manjine, isticala je i važnost podizanja ekološke svijesti, nastupala je u ratom pogođenim područjima i izbjegličkim kampovima, a sa svega 25 godina pokenula je i Institut za nenasilno djelovanje. Prva je zasvirala u ratnom Sarajevu 1993. godine, a kako bi svijetu skrenula pogled u smjeru opkoljenog Balkana. Poezija joj je slaba, rekao je prema legendi Dylan svojoj bivšoj djevojci, i mada je djevojkom nikad nije nazvao, nešto je neporecivo na zajedničkim snimkama gdje još mladi i nesvjesni gdje će ih glazba odnijeti pjevaju iz petnih žila u jedan mikrofon. Ona mu je nakon svih godina oprostila. Oprostila je i svojim roditeljima, ta je velika glazbenica, umjetnica i aktivistkinja prije svega toga bila ipak djevojčica - često tužna, usamljena i tjeskobna. Ipak nepokolebljiva, ustrajna i u svemu do čega joj je stalo glasna. “Ja sam glasna” ispravan je, ipak donekle nespretan prijevod - “I Am a Noise” originalni je naslov dokumentarnog filma o velikoj Joan Baez. Glas, da, ali i šum, buka, smetnja, nelagoda, nepravilnost, sitna pogreška - sve ono kakvom se osjećala dugo, dugo... S glasom u kojem gotovo neprirodno nema ni trunke nepravilnosti i “glasom” svih onih koji svoj ikakav nisu mogli imati. Film redateljica Karen O’Connor, Miri Navasky i Maeve O’Boyle prikazan je na ovogodišnjem 20. ZagrebDoxu u programu glazbenih dokumentaraca, i iako se može učiniti da glazba u ovom slučaju uopće nije središnja tema - jer autorice zahvaćaju puno šire od same glazbe i od očekivane biografije - upravo je suprotno. To što ćemo saznati o Joan Baez negdje pri samom kraju filma, upravo to je njezina glazba. Imala sam, čini mi se, 12 godina kad sam je prvi put čula.

 | Author: PROMO PROMO

Njezina izvedba Dylanove “It’s All Over Now, Baby Blue”, ona brža, kasnija verzija pjesme u kojoj joj glas zvoni i kao da zapomaže, titra na rubu plača, kao da i ne pripada rasponu ljudskoga glasa, da bi se svako toliko spustio, pa izgovori naslovni stih s jednom dubokom pomirenosti, stamena je i nadmena. To je verzija pjesme u kojoj je i više od oprosta samog. Nisam tad znala ništa ni o njoj ni o Dylanu, slušala sam je iznova i iznova, zamišljala da ću prema njezinim pjesmama napisati romane, još nesvjesna da one jesu čitavi romani. Američki je folk u istoj mjeri književnost koliko je i glazba. Dylan zato ima Nobela, a Baez, kao nitko drugi, ima naklonost ljudi koji su se isto tako nekad nepovratno zaljubili u taj glas. Njezin je folk u punom smislu glazba naroda. “Nisam dobra u odnosima 1 na 1”, priznaje i s osmijehom kaže: “Ali sam zato sjajna u odnosu 1 na 2000”. Film nas vodi s njom na oproštajnu turneju, od vokalnih priprema do izlazaka na pozornicu, pa i samotnih hotelskih soba. Tamo više nema gdje pobjeći. A cijeloga je života, govori, od nečega bježala. Srednja kći, sestra dvama sestrama, dijete slavnog znanstvenika, Meksikanka u Americi, odrastala je s neprestanim osjećajem nepripadanja, istovremeno i humanizma, osjetljiva na nepravdu, senzibilna i labilna. Već u djetinjstvu posjećuje psihologa. Ima napadaje panike, kojima ne nalaze uzrok. Sve to Joan zapisuje i crta, kao da sluti da će toliko godina kasnije njezini crteži oživjeti pred kamerom. Kvekerski odgoj usmjerava sve tri sestre pacifističkom aktivizmu. Česte selidbe po svijetu osvješćuju ih o drugačijim načinima života, kulturama koje teško prodiru u konzervativnu poslijeratnu Ameriku. Baez počinje pjevati u krugu obitelji i tri sestre sanjaju o glazbenoj karijeri. Joan počinje nastupati jer joj je, kaže, bilo dosadno na fakultetu. Uzela je gitaru, otišla na Harvard Square u Bostonu i “radila isto što i svi drugi”. Proslavila se gotovo i nesvjesna što joj se događa. Imala je uistinu malenih dvadeset godina i jednu svijest o svijetu nekoga mnogo starijeg. Prisjećajući se, Baez priznaje da ju je slava opčinila. Mlađoj je sestri tad rekla kako nikad neće postati uspješnom glazbenicom, da joj neće biti dobro u sjeni starije sestre. Mimi Fariña tako živi u toj i sjeni svoga supruga, ostaje cijeloga života tiha i nesretna. Joan za to vrijeme putuje svijetom, nastupa s kultnim glazbenicima, prosvjeduje, obilazi izbjegličke kampove, druži se s umjetnicima i političkim disidentima, i cijelo to vrijeme šalje pisma kući. “Dear Mum and Pops”, piše im otvoreno kao da piše sebi. Tko bi išta posumnjao? Od svih ljudi u svom životu najmanje je oprostila sebi.

I dok strpljivo dočekuje obožavatelje nakon koncerta, dok je grle djevojke za čije se bake i njihovo pravo glasa borila 1965., negdje iza stoji njezin sin Gabriel, i s toliko odmjerene tuge, s puno ljubavi kaže: nije imao šanse za djetinjstvo kakvo su imali njegovi vršnjaci. Joan Baez upoznala je supruga Davida Harrisa kad joj je došao u posjet u zatvor, nakon masovnog uhićenja prosvjednika za prava onih Amerikanaca koji su odbijali novačenje i odlazak u Vijetnam. I dok su mu se roditelji borili za više ciljeve, Gabriel je često ostajao sam. S njim je dobila drugu priliku, proputovali su zajedno svijet, on kao bubnjar u pratećem bendu i njegova voljena majka, bosonoga na pozornici, u trenucima kad nesputano pleše, djeluje mlađom i od njega. S Davidom se razišla jer je “on bio suviše mlad, a ona suviše luda”. Nikad se nije skrasila. “Cause if love means forever expecting nothing return, then I hope I’ll be given another whole lifetime to learn”, otpjevala je u svojoj “Ljubavnoj pjesmi strancu”, možda i najljepšoj pjesmi o ženskoj tuzi ikad napisanoj, i najboljem mogućem uvjerenju da su “veze za jednu noć” uistinu kratke veze, po svemu istinski romantične povezanosti. Nije što ta žena ne može ostati ni s kim dugoročno niti što je “dugo prošlo otkad je noć provela u toplim rukama stranca”, nego u tom glasu koji bez imalo osude prema sebi zaziva drugi život, po mogućnosti cijeli, da ipak stigne naučiti - prvo to - pa onda tek voljeti. Možda nije imala partnera kojega bi voljela bezuvjetno, no prizori u kojima se već i sama ostarjela Joan brine za umiruću majku govore o ljubavi, upravo takvoj. Iako narativ u početku vrluda od obiteljske priče preko biografskog prikaza jedne glazbene karijere pa do introspekcije i nije sasvim sigurno koju priču gledamo, kako film odmiče, postaje jasnijim da nije Joan ta koja je uistinu bacila Mimi u sjenu, ta se sjena davno nadvila nad sestre i ta ruka koja hrani nepokretnu majku, to je ono do čega nas autorice cijelo vrijeme vode.

 | Author: PROMO PROMO

Jednoga je dana Mimi nazvala Joan i pozvala da dođe s njom kod psihijatra. Ono što je uslijedilo za Baez bio je dug i mukotrpan proces otkrivanja i liječenja poremećaja višestruke ličnosti, suočavanje s obiteljskom traumom, nedostatkom sjećanja i aluzijama na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Ogoljavanje bez ekshibicionizma, intimno i dostojanstveno. Da joj to nije jednostavno, znaju svi koji su slušali njezinu glazbu. “Diamonds and Rust” iz 1975. prvi je, kaže, posve osoban i nimalo političan album koji je snimila. “Čini mi se da je to i moj najbolji album”, priznaje Baez. Koliko dobar onda album mora biti da nadraste i njezin politički aktivizam, koji je zaista bio sve osim performativnog. Glazba ni po čemu ne mora i ne bi trebala biti politična - ali to da s velikim utjecajem dolazi barem neka, ako ne već velika odgovornost, toliko je nestalo iz kolektivne svijesti da se pravo na autorsku autonomiju gotovo perverzno stavlja ispred svake mogućnosti društvenog djelovanja. Za ilustraciju, treba zamisliti neku od današnjih američkih zvijezda, onih najvećih (a samo je nekoliko imena tu), da umjesto privatnim charter avionima na koncerte putuju vlakom, da makar sa sigurne udaljenosti pozornice ili ugode i prostranstva vlastitih domova kažu išta o problemima koji nisu potplaćenost žena u industriji (što ne znači da ne treba govoriti i tome). Da uz svu silu zaštite i sigurnosti koja im je u ova na mnoge načine nesigurnija vremena dostupna, da makar i pokušaju nešto sitno osvijestiti. Amerika nakon šezdeset godina prolazi konzervativnu renesansu, i dalje osigurava oružje za pokolje na drugom kraju svijeta, glazba je više nego ikad najmoćniji segment zabavne industrije, stvara se dobra, izuzetna, osobna glazba, Joan Baez odsvirala je oproštajnu turneju i takve više nema, neće je nažalost, po svemu, takve više biti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.