Alida Bremer, prevoditeljica i agilna promotorica hrvatske književnosti u inozemnim vodama, prije sedam godina predstavila se domaćoj čitateljskoj publici i kao spisateljica, romanom "Olivino nasljeđe". U pitanju je bio isti redoslijed objavljivanja kao i u slučaju njezina novog romana "Snovi i kulise" - romani su prvotno pisani na njemačkom jeziku, zaživjeli kod tamošnje kritike i čitateljske publike, da bi se nakon kraćeg vremena pojavili u hrvatskom prijevodu. Zanimljivo bi svakako bilo znati nešto više o procesu suradnje autorice i prevoditeljice novoga romana, Bojane Bajić, jer se radi o prijevodu na autoričin materinski jezik, po čemu Alida, dakako, nije usamljeni slučaj, ali sudeći po tome kako roman na hrvatskom "zvuči", posve se sigurno radi o odličnoj simbiozi i u konačnici isto tako obavljenom poslu. "Olivino nasljeđe" autorica je koncipirala kao obiteljski roman, kroniku jedne dalmatinske obitelji u vremenskom rasponu od stotinjak godina, s naglaskom na žensku dionicu obiteljske povijesti. Okvir sadašnjosti (u kojemu se poigrava autofikcijom) okidač je potrage za čvrstim točkama obiteljske priče, korijenima, vlastitim identitetom, a sve to na pozornici turbulentne povijesti 20. stoljeća. Već se u tom romanu prvijencu moglo uvjeriti kako je Alida Bremer autorica koju ni njemački jezik prvotiska ne može udaljiti od Mediterana i njegove tradicije, kao ishodišta iz kojeg proizlazi njeno pisanje. Boje, mirisi, emocije, temperament, na kraju krajeva i tipični mediteranski vitalizam obilježavali su "Olivino nasljeđe", koji se možda i snažnije osjeća u njenom novom romanu, što je mrvicu jasnije ako kažemo kako je glavni junak "Snova i kulisa", unatoč mnoštvu likova, autoričin rodni grad Split.
Priča je odmaknuta gotovo stoljeće unatrag (ali ne kako bi se uspostavile koordinate pravog povijesnog romana), u napetu godinu 1936. Negdje dalje od dalmatinske prijestolnice pripremaju se famozne berlinske Olimpijske igre, nitko još ne može predvidjeti na što je sve Hitler spreman, premda se osjećaju strepnja i strah i o tome se ćakula u splitskim kućama, kalama, gostionicama, pa i bordelima. Ljeto je i grad je prepun prvih turista i izbjeglica, u Splitu se snimaju filmovi, maestro Tijardović u kreativnom je zamahu, pije se i ljubuje, i sve je našušureno, grozničavo, vrelo, bučno, otprilike atmosferski nekako kao i danas dok u splitskoj luci čekate trajekt. A onda se dogodi ubojstvo, truplo pronađeno u ribarskoj mreži, što oko kamere okreće prema istrazi i inspektoru Mariju Bulatu, koji bi ga trebao razriješiti, a čitateljeva očekivanja, barem nakratko, prema žanru kriminalističkog romana.
No vješta je pripovjedačica i "znalica" Alida Bremer svjesna kako zločin kao motiv u romanu ne mora nužno voditi u čisti krimić, dapače, nego može poslužiti i onome što je od početka nakanila svojim romanom - postati točka interferencije iz koje proizlazi socijalna studija jednoga grada i njegovih stanovnika kakvu zapravo ispisuje autorica. Pronađeno truplo Darka Barića, čovjeka koji je s mnogima na različite načine bio povezan, što usložnjava bilo kakvu istragu, na trenutak će zaustaviti bučnu svakodnevicu i promijeniti tijek radnje, istovremeno omogućivši dublji uvid u glavne (i sporedne) likove, a oni su mnogobrojni i raznoliki - fašisti i komunistički ilegalci, ribari i bogataši, masoni, filmaši i špijuni... Jer ionako napeta atmosfera slutnje rata i promjena koje će započeti jednu novu eru ne samo toga grada, atmosfera kraja nekakvog doba nevinosti koje živi svoj dekadentni trenutak, postat će još napetija kad se dogodi zločin u koji bi mnogi mogli biti umiješani, mnogi krivi, a opet možda i ne. Zbog toga samo rješenje zločina i nije u prvom planu, ali pokušaji da se otkrije počinitelj razotkrivaju nijanse međusobnih odnosa i spleta sociopolitičkih okolnosti. Odnosno, male privatne tragedije i one velike koje se približavaju i pripremaju. Kroz čitav roman, koji se zbiva u strogo omeđenom vremenu od sedam dana, čak i kad su u fokusu interesa stranci koji su se iz raznih razloga našli u ovom gradu, proteže se naglašeni mediteranski "štimung" koji je glavna odlika portreta grada tog vremena.
Film je jedan od važnih motiva na kojima autorica gradi svoj roman i tu dolazimo do njegove dokumentarističke crte, zbog čega je jasno kako Alida građu za svoj roman nije crpila samo iz vlastitog odnosa prema rodnom gradu, nego i iz mnoštva arhivske građe koju je morala proučiti. U Splitu se, naime, toga ljeta '36. nalazi više njemačkih filmskih snimatelja, snimaju se filmovi "Princeza koralja", "Bijelo roblje" i dr., što svakako pridonosi razvoju i modernizaciji turizma, ali i užurbanosti, pa i kaotičnosti samoga grada. Motiv Splita kao tadašnje popularne lokacije za snimanja njemačkih filmova u stanovnika izaziva ambivalentne osjećaje i sumnju, ali romanu omogućuje propusnost za elemente povijesnog romana, s natruhama politike i neizbježnih ljubavnih zapleta.
Alida Bremer napisala je doista, kako je to već primijećeno, posvetu rodnom gradu, inteligentno se izmaknuvši iz suvremenosti, u "doba snova" koje samo što nije eksplodiralo u kaos, ali posve sigurno s nakanom da se toj suvremenosti vrati, odnosno na nju aludira. Jer Split, toga ljeta '36., čak i ako se posebno ne fokusiramo na lov za paralelama, po događajima i problemima koji se u njemu naziru itekako funkcionira kao univerzalna pozornica na kojoj filmske kulise samo blago skrivaju činjenicu kako je svijet na prekretnici, a ako smo iskreni, ima li doba u kojem na njoj nismo bili? Za razliku od "Olivina nasljeđa", manje je ovdje onih "objašnjavalačkih" gesti kao posljedice pisanja (i) za inozemnu publiku, pa Split tridesetih u ovom romanu ostaje itekako "svoj" i autentičan, ali istovremeno je i poprište društvenog romana jednog vremena koje nadilazi geografske koordinate. Njemačkim čitateljima više, našima možda manje mediteranski egzotičan, no i jednima i drugima roman "Snovi i kulise" omogućuje sklapanje mozaika jednog vremena, kroniku prožetu mirisima i bojama podneblja, nadopunjenu intrigantnim krimi zapletom koji ne očekuje konačan rasplet, a opet mnogo toga raspliće.
