Rebreanu: Kakav mrak, Bože, kakav se mrak spustio... Samo su se vješala bijeljela

Povodom stogodišnjice Velikog rata dobili smo svojedobno niz pamtljivih književnih i filmskih tematizacija (poslije)ratne traume pa tako samo u Francuskoj - navodim za primjer tamošnju produkciju jer mi je stjecajem okolnosti bila najviše u fokusu - začudan crno-bijeli film “Frantz” (2016.) Françoisa Ozona, majušnu, a dojmljivu prozu “14” Jeana Echenoza (Edicije Božičević, 2016.), opsežniji roman “Vidimo se tamo gore” Pierrea Lemaitrea (Vuković & Runjić, 2015.), redom naslove koji se sadržajno prostiru od fikcionalizacije ratovanja ili pak emocionalnih drama u pozadinskom planu do društveno kritičkih prikaza poraća i ratnog profiterstva. Time se u proteklih nekoliko godina s vremenskim odmakom uspješno nadopunjavao korpus povijesnog ratnog romana, pripovijedajući iznova i iz neuobičajenog rakursa o temama o kojima, barem si to utvaramo, znamo već sve. Dubinske spoznaje o Prvom svjetskom ratu crpili smo iz zapisa Remarquea, Hemingwaya, Gravesa, Barbussea, a odnedavno smo u prilici čitati nešto drugačije. Naime, rumunjski roman u kojem se o ratu promišlja isključivo intimistički i filozofski, ustežući se od naturalističko megalomanskih deskripcija ratišta. Za razliku od na početku spomenutih suvremenih francuskih romana, ovaj je pisan u “realnom vremenu” i tiskan neposredno nakon okončanja rata, u doba kad su svoje (anti)ratne proze objavili, primjerice, Krleža i Hašek. Roman “Šuma obješenih” (Pădurea spânzuraţilor), koji je Liviu Rebreanu predstavio 1922. i koji se smatra nultom točkom rumunjskog književnog modernizma, za izdavačku kuću Disput četveroručno su preveli Ivana Olujić i Luca-Ioan Frana. Gotovo stogodišnji književni klasik, ekraniziran 1964. (Liviu Ciulei nagrađen je Zlatnom palmom za režiju), 42 43 preveden u međuvremenu na brojne jezike, tek se od studenog prošle godine nudi ovdašnjoj publici, koja je od ovog autora dosad eventualno, ali malo vjerojatno, čitala romaneskno troknjižje “Plodovi zemlje” (Ion), otisnuto 1943. “Kakav mrak, Bože, kakav se mrak spustio na zemlju... (...) Samo su se vješala bijeljela ravnodušno, okružena bijelim križevima vojnoga groblja.”