Kultura
396 prikaza

Rebreanu: Kakav mrak, Bože, kakav se mrak spustio... Samo su se vješala bijeljela

1/3
‘Šuma obješenih’ je nulta točka rumunjskog književnog modernizma i mučno emocionalno iskustvo za koje želimo da traje, na kojemu smo kao čitatelji itekako zahvalni

Povodom stogodišnjice Velikog rata dobili smo svojedobno niz pamtljivih književnih i filmskih tematizacija (poslije)ratne traume pa tako samo u Francuskoj - navodim za primjer tamošnju produkciju jer mi je stjecajem okolnosti bila najviše u fokusu - začudan crno-bijeli film “Frantz” (2016.) Françoisa Ozona, majušnu, a dojmljivu prozu “14” Jeana Echenoza (Edicije Božičević, 2016.), opsežniji roman “Vidimo se tamo gore” Pierrea Lemaitrea (Vuković & Runjić, 2015.), redom naslove koji se sadržajno prostiru od fikcionalizacije ratovanja ili pak emocionalnih drama u pozadinskom planu do društveno kritičkih prikaza poraća i ratnog profiterstva. Time se u proteklih nekoliko godina s vremenskim odmakom uspješno nadopunjavao korpus povijesnog ratnog romana, pripovijedajući iznova i iz neuobičajenog rakursa o temama o kojima, barem si to utvaramo, znamo već sve. Dubinske spoznaje o Prvom svjetskom ratu crpili smo iz zapisa Remarquea, Hemingwaya, Gravesa, Barbussea, a odnedavno smo u prilici čitati nešto drugačije. Naime, rumunjski roman u kojem se o ratu promišlja isključivo intimistički i filozofski, ustežući se od naturalističko megalomanskih deskripcija ratišta. Za razliku od na početku spomenutih suvremenih francuskih romana, ovaj je pisan u “realnom vremenu” i tiskan neposredno nakon okončanja rata, u doba kad su svoje (anti)ratne proze objavili, primjerice, Krleža i Hašek. Roman “Šuma obješenih” (Pădurea spânzuraţilor), koji je Liviu Rebreanu predstavio 1922. i koji se smatra nultom točkom rumunjskog književnog modernizma, za izdavačku kuću Disput četveroručno su preveli Ivana Olujić i Luca-Ioan Frana. Gotovo stogodišnji književni klasik, ekraniziran 1964. (Liviu Ciulei nagrađen je Zlatnom palmom za režiju), 42 43 preveden u međuvremenu na brojne jezike, tek se od studenog prošle godine nudi ovdašnjoj publici, koja je od ovog autora dosad eventualno, ali malo vjerojatno, čitala romaneskno troknjižje “Plodovi zemlje” (Ion), otisnuto 1943. “Kakav mrak, Bože, kakav se mrak spustio na zemlju... (...) Samo su se vješala bijeljela ravnodušno, okružena bijelim križevima vojnoga groblja.”

 | Author: Disput Disput

Ovakva scenografija ne sluti na dobro, ali tim snažnije uvlači u kroniku martirija jednog slomljenog čovjeka koji se po bespućima ruskog fronta klati između razuma i ludila, života i smrti, razložnosti školovanog filozofa i grozničavosti izbezumljenog vojnika koja prelazi u bunilo, što će ga na kraju stajati glave. Koprcanje obješenika, a onda i škriputanje grana pod težinom njegova mrtvog tijela, što je ovdje svojevrsni lajtmotiv, realizirana je metafora agonije tog pripadnika vojske Austro-Ugarske Monarhije, koji se postupno urušava pod nerješivom moralnom dvojbom. Ovaj se roman, očito je odmah, ispisivao iz vrlo osobnih pobuda, posvetio ga je autor bratu Emilu kojega je, kako se navodi u uvodnoj bilješci, 1917. na rumunjskom bojištu zbog pokušaja dezerterstva pogubila austrougarska vojska. Navodno je Rebreanua, uz taj inicijalni, sasvim intimni impuls, na pisanje potaknula i jedna fotografija šume na austrijsko-talijanskom ratištu, gdje je habsburška regimenta tijekom Prvog svjetskog rata o drveće vješala češke dezertere. Lako je zamislivo da ga je takav crno-bijeli prizor nagnao da zapiše ovakvu uvodnu rečenicu: “Pod sivim jesenjim nebom poput golema zvona od mutna stakla prkosna, nova vješala, podignuta na rubu sela, pružala su krak s užetom prema crnim poljima, posutim tek tu i tamo brončanim drvećem”. Mene je pak ova poetična rečenica zagasitog kolorita podsjetila na jednu staru nizozemsku grafiku s gustim nizovima stabala koja istodobno djeluju posve mrtvo i uznemirujuće živo, pa ta naoko jednostavna razglednica u kavenim tonovima promatrača omamljuje ljepotom, ali i ispunjava strepnjom. Sličan efekt ima i Rebreanuova proza, koja je, čak i kad su opisi mizanscene izostavljeni, sva u atmosferalijama i pejzažu, u mokroj ilovači, “žutoj i ljepljivoj, što su je umijesile jesenje kiše, zastrta koprenom dima i magluštine”. U trećoj godini ratovanja pred upravo obješenim navodnim špijunom i dezerterom kao ukopan stoji austrougarski časnik Apostol Bologa i preispituje instituciju prijekog suda, točnije vlastitu odluku o nesretnikovu smaknuću. U tom tjeskobnom trenutku mladi čovjek ne može znati da imperij pod kojim se bori, kao uostalom ni on sam, neće preživjeti rat. Taj Rumunj koji je priželjkivao postati svećenikom,impulzivno će se prijaviti u vojsku kad shvati da se njegovoj frivolnoj zaručnici sviđaju mladići u uniformi. Majka ga preklinje da se pritaji, ali on joj tumači da je suzdržanost jednaka pasivnosti, koja je pak gora od smrti i s tim riječima odsrlja na bojište gdje će, čim ugleda Mađaricu Ilonu, grobarevu kćer, zaboraviti razmaženu Martu.

 | Author:

Rebreanuova proza, čiji je društveno politički kontekst detaljno razjašnjen u pogovoru koji potpisuje prevoditeljica Ivana Olujić, samo se na prvoj razini čita kao ratna, jer s vremenom je doživljavamo ponajviše kao psihogram raspolućenog pojedinca. Unatoč širokokutnim prikazima beskrajnog i doduše monotonog krajolika (“Cesta, naznačena ravnom crtom na sumornome polju, dolazila je sa zapada, prolazila kroz selo i vodila ravno na bojište...”), roman se doima komornim, čak prema svršetku i klaustrofobičnim, jer primarno se zaokuplja nutrinom tog izgubljenog muškarca s kojim se pripovijest otvara, naposljetku i tragično zatvara, i to zrcalno, skoro identičnom scenom stratišta, pri čemu se mijenja samo pozicija suca i osuđenog. “Šumu obješenih” doživljavamo, stoga, moćnim psihološkim romanom, gdje se ratni događaji tek posredno prikazuju, protisnuti kroz manična preispitivanja zdvojnog Apostola Bologe dok se lomi između vjernosti domovini, dakle Monarhiji, i vlastitom narodu, tj. svojoj etničkoj skupini, jer pripadnici rumunjske manjine u Mađarskoj prisiljeni su u ratnom kaosu boriti se protiv sunarodnjaka kad se Rumunjska odjednom nađe s neprijateljske strane. Čim Rebreanuov junak užasnut shvati da bi mogao biti prebačen na rumunjski front, moli da ga premjeste drugdje uz objašnjenje da bi se u protivnom našao u moralno nemogućoj situaciji, no uzalud, bit će ukoren zbog svojih “kukavičkih, pa i kriminalnih riječi od kojih svaka zaslužuje metak”. Tad čvrsto odlučuje da neodgodivo mora dezertirati i nadalje, potpuno svjestan što mu se sprema ako ga njegovi suborci pritom uhvate, drhturi u paničnom strahu od nečasnog kraja, u isti mah uvjeren da ga spasiti muka može jedino umiranje. Roman realističkog prosedea, istočkan lirskim rečenicama, odlikuje naglašena usporenost pripovijedanja, a baš je taj nerijetko iscrpljujući slow motion, paradoksalno, generator napetosti i užitka. Ako već od prvih redaka slutimo da nas ne čeka laki put, a ni sretan kraj, bilo bi razumljivo da se iz takve priče potrudimo što prije izbaviti, kao osuđenik pod vješalima na njenom početku koji zahtijeva da što brže umre. Ali Rebreanu nam ne nudi prečac iz te šume gdje... “na svakom su stablu visjeli ljudi, obješeni na granama, gologlavi i s pločicama na prsima na kojima je pisalo ‘izdajnik domovine’ na tri jezika”. Niti bismo mi to uistinu željeli - “Šuma obješenih” mučno je emocionalno iskustvo za koje želimo da traje, na kojemu smo kao čitatelji itekako zahvalni.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.