Kultura Nagrada Fric
512 prikaza

Krv je odakle si i čiji si, što je upisano u tebi, što je tvoje...

Knjiga Želimira Periša 'Maldenka Kostonoga' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20. a mi donosimo ulomak iz knjige. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Mladenka kostonoga - Kazivanje o vještici Gili kako ga uz gusle pjeva Želimir Periš

Glava 10.

U kojoj se krvarenje nastavlja, ali umjesto crne Giline, liju se potoci crvene vlaške krvi neukih seljaka pod Svilajom.

Očekivano, selo guslama poprati sva Gilina čuda. Na jesen trideset i šeste pjevalo se: Da se tuđin ne porodi prvi / Gila zna mu prominiti krvi. Slučaj o kojem deseterac pjeva počeo je slično prethodnima. Prvo je učitelj uočio opetovane izostanke jedne od učenica. Izostanci su norma školovanja na selu, roditelji nerado šalju djecu u školu, korisnija su im u polju, pa još ako je doba sjetve, žetve, berbe ili jematve, za očekivati je da ne sjede za klupom. Učitelj prvi tjedan izostanke samo bilježi, a onda drugi krene k roditeljima nagovarati ih da ipak puste djecu u školu, jer motika je motika, a libar libar. Istim argumentom, samo obratnim redoslijedom, koristili su se i roditelji.

Jakobinku je pronašao zaključanu u kući, ćaća je ne pušta van. Ćaću je pronašao u krčmi. Kaže, ćer mu tri miseca kuljava. Pa dobro, dogodi se, smiruje učitelj, na roditelju je da bude oslonac svojoj djeci ma što da se dogodi. Neće da reče s kin, pijan je roditelj. Dogodi se i to, kaže učitelj, naći će se već krivac i oženit će ga se. I to se toliko puta dogodilo, u selu je svaki drugi mladenac pred oltar natjeran. Ali toga se roditelj i boji, da će pronaći krivca. Kaže otac, ne zovu nju bezveze Jakobinka. Litos je na polju radio jedan Vrancuz. Vrancuz? Vranak. Vranak? Jakobinac najgore vrste! Što ih vrag nije trinaeste sve odnio, nego ih uvijek ostane, uvijek ima onih koji su našom lijepom i dičnom kamenom Zagorom zamijenili mračne ulice smrdljivog Pariza. Prešli austrijskom caru ili odradili svoje dezerterske dane u zatvoru pa se sad potucaju po Dalmaciji i nadničare za kruh. Takav mu se ljetos motao oko kćeri, a ona, naivna, što ona zna što je jakobinac. Ne zna ona za Vrancuze. To je vražji narod koji je svog cara ubio. Ne zna dijete što je Pariz, moj učitelju. Boji se otac da se jakobinac ogrebao o njenu sreću, pa da im se u selu ne rodi tuđin. Tu je i učitelja zagrebao narodni ponos. Svakakve se nesreće ovom narodu dogode i svašta narod otrpi, dopusti i da ga tuku i da ga muzu, pljuju, jarme i čereče, i sve se to nekako izdrži kad te gazi čizma vlastitog cara, al kad je to neki fićfirički dizajniran đon visoke mode iz pariških salona, ili od venecijanskih postolara, ili istanbulskih kundurdžija, ili bilo kojih drugih osim bečkih šustera – onda ne može. Za učitelja se već zna da cara ne voli, a novo je da onoga prethodnoga voli još i manje. Utučenom ćaći nije do careva, ali ga izjeda snažan osjećaj za naše i njihovo. Da se u selu rodi Francuz, učitelju nije milo, no budućem djedu to je istinska tragedija.

 | Author:

I eno učitelja na Gilina vrata. I eno Gile kako već sprema recept za čudo. Za ovu joj čaroliju treba: jedna trudnica, trudna najviše do trinaest tjedana, iza toga je prekasno jer se plodu već oboji krv pa ni vradžbina ne pomaže; jedan otac spreman Giline usluge platiti živom i zdravom kozom; i jedan Dalmatinac, čiste krvi, da su mu oba djeda naša, nek je što mlađi i što jedriji, da mu je krv snažna i čila i da ju je voljan ustupiti za dobrobit sviju. Trećeg dana eno ih pred Gilinom kolibom, sve ih je brižan otac sakupio: jedna trudnica, jedna koza, jedan Dalmatinac, a tu je i jedan učitelj spreman svjedočiti čudu.

Zatim kreće krvavi spektakl. Gila ih uvodi u svoju palaču blagoslovljenu vodom s Cetine i okađenu dimom svilajskih trava. Na vrata i prozore navlači teške suknene zavjese, u četiri kuta prostorije pali lojanice. Oca i učitelja tjera na klupu uza zid, mladića sjeda na stolac ispred komina, a djevojku dovlači do stola koji je za potrebe rituala izvučen na sredinu prostorije. Skida joj haljinu i otkriva blijede, tek nabrekle trudničke grudi s velikim bradavicama i nježni grm iznad međunožja. Polegne je na stol i na trbuh joj stavi vijenac od lovora. Zatim s police uzme malu staklenu zdjelu, a sa zida skine vijenac ispleten od suhe grane žižule. Otkine najduži trn, oštriji od ježeve bodlje, duži od ženskog palca, isti trn žižule kakav je ranjavao i Isusovo čelo. Klekne pred mladića i zabije mu trn u podlakticu. Mladić tiho cikne, ali zadrži jauk jer je tu doveden da bude snažan i hrabar, Jakobinkin otac ne plaća krv plačljivca. Crvenilo poteče preko trna i slijeva se u staklenku. Tekućina brzo potapa dno posude. U nekoliko trenutaka krv u čaši već je prst duboka. Neke kapi bježe preko Gilinih prstiju, niz mladićevu ruku, kapaju na mletačke pločice, prskaju po sivim terlucima. Kako se crvenilo širi po prostoriji, tako nestaje na učiteljevom licu. Kad je vidio krv, učitelj je problijedio, pa požutio, pa pozelenio, pogled mu se rastopio, glava klonula, tijelo omlitavjelo, zaljuljalo se, a onda uz tresak rasulo na kamenom podu. Nešto manje od godinu dana poslije, učitelj će sličnu koreografiju ponoviti i u dvorištu zgrade carske uprave u Splitu, samo uzrok tad neće biti netolerancija na krv, nego gušenje zbog frakture vratne kralježnice prouzročene trzajem užeta oko vrata.

Sad, godinu dana prije svoje smrti, učitelj je tek povod za porugu i Gila zbog njega ne prekida ritual, nastavlja čvrsto držati trn i posudicu u kojoj je već dva prsta krvi. Mladić je čvrst, s podsmijehom gleda učiteljevo tijelo na podu. Očevo je čelo naborano, fokusiran je na staklenku koja se neumoljivo puni. U prostoriji je tišina, čuje se samo Gilino neodređeno mrmljanje hipnotičkog ritma i pucketanje trava koje se žare na kominu. Britki se dim uvlači u nosnice i peče.

Potraje dok se učitelj ne promeškolji. Pridigne se i sjedne na pod, zbunjen i dezorijentiran. U posudi su tri prsta krvi. U posudi su četiri prsta krvi. Kad Gila malo zanjiše posudu, krv se uspne uz stjenke pa se čini da ju je i više. Kad visina krvi dosegne širinu ženske šake, Gila vadi trn i mladića uputi da vlastitim palcem stisne ubod i zaustavi krvarenje. Ustaje i sa staklenom posudom prilazi Jakobinki, koja na stolu leži kao na žrtveniku. Umače prste u krv i crta magične simbole na djevojčinu čelu i prsima. Točke, crte, trokute, četverokute, ne posve različite od simbola kojima učitelj podučava štićenike. Odlaže staklenku krvi pokraj djevojčine glave, a prste obiju šaka sažima i pritišće točku na sredini trbuha. Kako se meko tijelo ugiba pod pritiskom, čini se kao da Gilini prsti klize pod djevojačku kožu i ulaze u trbuh. Gila stišće, prsti ulaze sve dublje. Djevojka jauče, vještica ne popušta. Gura ruke u njezinu utrobu i sad se čini da iz utrobe curi nova krv. To je bebina krv, ona curi kroz nevidljivu rupu koju je Gila stvorila prstima pa se cijedi niz trbuh i curi na kameni pod. Gila u istu rupu ulijeva krv iz staklenke, čistu hrvatsku krv koja će zamijeniti nečistu bebinu. Ulijeva krv i krv prska, šprica, curi niz djevojčine bokove, cijeli joj je trbuh crven, grudi su crvene, ruke su crvene, međunožje i Gila, sve je crveno, sve je krvavo, obje Giline ruke, haljina, stol, pod, cijela prostorija, sve je crveno, crveno, crveno.

Na koliko se načina može opisati krv? Malo je atributa koji je definiraju. Ona je crvena, tamna ili svijetla, ali uvijek crvena, zvali je rumenom ili rujnom, plamenom ili grimiznom. Ona je gusta ili rijetka, viskozna ili ljepljiva, a uvijek tekuća i nema mnogo načina za variranje te slike. Krv je toliko bazična, toliko iskonska stvar da nema sinonime, nema uopćene metafore ni slike kojima se opisuje. Krv je riječ bez porijekla, riječ koja postoji oduvijek, prva riječ koju je jezik izgovorio i nije je otad prestao izgovarati. Krvlju se nazivaju i druge stvari. Krvlju se zove porodica, rod i loza. Krv je pleme i rasa. Krv je odakle si i čiji si, što je upisano u tebi, što je tvoje. Krv je svojta. Krv je pravilo. Krv određuje život, ne i obratno. Nismo ono što želimo biti, nego smo ono što nam piše u krvi. Što je upisano u krvi, vječno je, jer se krv ne gubi, krv ne nestaje, krv se prenosi s koljena na koljeno i taj je proces vječan. A što je vječno, to je od Boga. A što je od Boga, to je sveto. A što je sveto, to se ne dira. Krv se ne dira. Krv je takva kakva jest. Krv je ona koja jest. Krv je vječna i nepromjenjiva. Krv se ne može promijeniti. Osim ako si Gila.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.