Kultura
457 prikaza

Krzysztof Varga je poput punk albuma: orijentir i smjernica za budućnost

Sandra Šimunović/Pixsell
1/2
Sandra Šimunović/Pixsell
Ne, nije mi lakše kad Madžari i Poljaci obiluju jednakim budalama kao Hrvati, ili kad su u istim nevoljama kao Hrvati. Ali oni, za razliku od nas, imaju pisce kakav je Krzysztof Varga

Neke knjige imaju zanimljivu povijest, pa zašto je onda ne ispričati. “Čardaš sa mangulicom”, poljskoga pisca Krzysztofa Varge, u izdanju beogradskog izdavača Rende i u prijevodu na srpski Milice Markić, jedne od meni omiljenih prevoditeljica na naše jezike, na moju adresu stiže početkom drugog lipanjskog tjedna, baš nekako u vrijeme kada kreću velike vrućine. Neveliku knjigu od jedva dvjesto stranica čitam vrlo sporo, jer znam da će mi faliti nakon što je dočitam. Zato je razgodim s nekim drugim, manje zabavnim i zanimljivim knjigama. Varga je, naime, uz Andrzeja Stasiuka jedan od onih nekoliko pisaca čija djela ne čitam samo iz književnih, iz intelektualnih razloga. Ta dvojica su mi poput novih punk i novovalnih albuma iz 1981. i 1982: orijentiri i smjernice za budućnost. 
I tako se onda dogodilo da sam “Čardaš sa mangulicom” dočitavao upravo onoga dana kada je Viktor Orban, predsjednik, komandant i patrijarh Madžarske te vascele hrvatske naftne industrije i barem jednoga slavonskog nogometnog kluba, u našim dnevnim novinama objavio oglas u kojem se deklarira o Europi, demokraciji i još koječemu drugom, te o tome da bi Srbiju trebalo pod hitno primiti u Europsku uniju. Na to se, istoga dana, Plenković, Grlić-Radman, te sva hrvatska desna i vladajuća kuka i motika, uključujući i čuvene suvereniste, propne na zadnje noge i napadne Orbana i Madžare. Nisu se javljali kada je peštanski ataman protjerivao Srednjoeuropsko sveučilište, ni kada je provodio teror nad migrantima. Izdvajali su svoje mišljenje, ili su šutjeli, kada je Europa kritizirala Madžarsku zbog kršenja ljudskih i manjinskih prava, ukidanja medijskih sloboda, diskriminacije LBGT populacije i koječega drugog. Imali su za Orbana razumijevanja, branili su ga od pobješnjelih i razularenih novinara, pisaca i ostalih pedera, kada je u svom kabinetu promovirao kartu velike Madžarske, na kojoj je progutana, sažvakana i u govno pretvorena praktično cijela Hrvatska. Nije im baš nimalo smetalo kada su Madžari odbili izručiti kriminalce iz MOL-a, nakon što je Hrvatska za njima izdala međunarodnu potjernicu. Ali onoga trenutka kada je Viktor Orban rekao ono što po Srbiji on i njegovi emisari i inače govore, da tu zemlju odmah treba primiti u Europsku Uniju, pređena je crvena linija. To su, dakle, ti hrvatski nacionalisti: svejedno im je hoće li Hrvatske nestati, bilo unutar Trećega Reicha ili velike Madžarske, ali im nije svejedno što će biti sa Srbijom i hoće li Srbija, ne daj Bože, prosperirati. Smisao hrvatskog nacionalizma nije dobro za Hrvate, smisao hrvatskog nacionalizma je zlo za Srbe. Tako tu stvar vide i GMO, lažni i bakelitni nacionalisti poput Plenkovića i Grlića-Radmana, kao i oni autentični, naši domaći nacionalisti, poput njihovih tobožnjih suverenističkih oponenata. I tako sam, uživajući u jednokratnom hrvatskom razočaranju našim idolom Viktorom Orbanom, koji svakoga ljeta, istina anonimno, ljetuje negdje u Dalmaciji, preciznije u onom dijelu Dalmacije koji je privremeno hrvatski, a ustvari je madžarski, sklopio dočitani “Čardaš sa mangulicom”, velikoga Krzysztofa Varge. Za tog se pisca u Hrvatskoj jedva malo zna. Tojest, znaju oni koji čitaju srpske knjige. A možda i poneko tko govori i čita poljski. U Zagrebu je, istina, davne 2008, u izdanju Meandra, objavljena jedna Vargina knjiga, pankerski roman “Tekila”, ali osim što je marginalna u opusu pisca, nakon nje napisao je niz dragocjenih djelca, među kojima su ovom čitatelju - ali ne samo njemu, nego i probranoj ekipi Varginih fanova - naročito važna i bliska Vargina hungarološka reporterska istraživanja, sabrana u dvije urnebesno dobre, zabavne, pametne i prevratne knjige, u “Gulašu od turul ptice” iz 2008, koja je u Srbiji, opet u prijevodu Milice Markić, objavljena 2012, i u “Čardašu za mangulicu” iz 2014, koji je u Beogradu izašao ovoga proljeća.

 | Author:

Varga je, s nacionalističkog stanovišta, veoma opasni bastard. Davne i beznadne 1967. ili 1968. njegov se budući otac iz Madžarske, kojom je vladao i specifičnom historijskom dosadom ubijao ju János Kádár, inače rodom Fijuman, naš Riječanin, zaputio na službeni put u Poljsku. Tamo će se, naravno, zaljubiti u Varginu buduću majku, te će tako nastati jedan krajnje specifičan i neobičan oblik života, krajnje raskošnih kulturalnih, identitetskih i političkih postavki. Varga je odrastao uz sličnu muziku kao i nas nekoliko njegovih južnoslavenskih poštovatelja i čitatelja, te je, slično nama, dugo radio kao redakcijski novinar. Od 1991. sve do 2020. bio je u kulturnoj redakciji novina Gazeta Wyborcza, najuglednijega i najvažnijeg poljskog dnevnog lista, gdje je dugo bio i urednik kulture. Premda piše na poljskom i nesumnjivo jedan je od važnijih poljskih pisaca današnjice, Madžarska je na više načina njegova interesna zona. Osim što poznaje jezik - što već samo po sebi nije čest slučaj - i što je obiteljsko-identitetskim vezama povezan s Madžarima, Vargi je Madžarska neka vrsta intimnog i kolektivnog ogledala. U madžarstvu ogleda se poljaštvo. Dvije tužne povijesne karikature, dva ustrajna i samosažaljiva poraza jedan u drugom nalaze elemente paradoksalne srodnosti i bliskosti: “ono što povezuje Poljake sa Mađarima jeste uverenje da biti bolji Poljak i bolji Mađar znači neprekidno se napajati nacionalnim nesrećama. Onaj kome su ti porazi dozlogrdili i željan je pobeda - taj se opasno odrodio.” Madžarska je, međutim, kao i Poljska, iz naše bijedne južnoslavenske perspektive, golema zemlja i golema kultura, pa tako postoji tamo, još od 1989, i Magyar Narancs, tjednik nazvan po jednoj od najveličanstvenijih scena madžarske i istočnoeuropske kinematografije (o kojoj ćemo drugom prilikom, danas nemamo vremena), i u tom Magyar Narancsu objavljena je, piše Varga, anketa o deset najvećih nesreća u nesretnoj madžarskoj povijesti. Ne mogu, a da vam, makar kao pouku, ne prenesem tu listu: “1. Trijanonsku sporazum, 2. Ustanak 1956. i postustanički teror, 3. Deportacije Jevreja i holokaust, 4. Poraz kod Mohača, 5. Preuzimanje vlasti strelokrstaša 1944, 6. Stradanje honveda u meandrima reke Don 1943, 7. Kapitulacija madžarske vojske kod Vilagoša 1849, čime je završila revolucija 1848, 8. Deportacije u gulag 1945, 9. Mađarska sovjetska republika 1919, 10. Poraz u bici sa Mongolima kod Muhija 1241, gde je izginula skoro čitava armija kralja Bele IV, više desetina hiljada vojnika.” Ruku na srce, grdna je sve to nesreća, malo naroda ima takvu, ali zar to nije ideja za hrvatska domoljubna glasila: anketa plus okrugli stol s Plenkovićem i probranim hrvatskim intelektualcima, pa da vidimo mogu li Hrvati parirati Madžarima u nesreći. Ovako Varga: “Vredelo bi i među Poljacima sprovesti sličnu anketu, u iskušenju sam da napravim hipotetičnu listu, ali se suzdržavam, bojim se da se moja lista ne bi poklopila sa listom većine mojih poluzemljaka sa druge, poljske strane. Hoću da kažem da kao polu-Poljak i polu-Mađar moram da nosim dvostruko breme poraza, a breme poraza dva naroda je zaista neprijatan teret. U svakom slučaju ta anketa bi nam slabo šta rekla o našoj istoriji, ali zato mnogo toga o današnjim Poljacima.” Iz ovog se citata prepoznaje ponešto iz Varginih spisateljskih strategija. Najprije se zajebava i zajebava, tako da čitatelj katkad nije načisto je li ovaj panker sasvim svoj, a onda poantira nekom smrtno ozbiljnom i ubitačno istinitom konstatacijom. Doista, priča o povijesnim nesrećama tiče se naroda koji se danas bavi svojom poviješću, a ne povijesti same. Striktno govoreći, poglavlja “Čardaša sa mangulicom” su putopisi. Ustvari, to su križanci tradicionalnih putopisa i vrhunskih novinsko-književnih reportaža. A ti križanci transformiraju se u antropološke eseje, od onih koje izvanredno cijeni Ivan Čolović, pa ih katkad i prizove od odabranih autora Biblioteke XX vek. Pritom, ti antropološki eseji u Varginom su slučaju ustvari urnebesno duhovite humoreske. Pišući o Madžarskoj, Madžarima i madžarstvu Krzysztof Varga piše o književnosti. Ali mnogo češće, ipak, piše o hrani. Malo je knjiga u literaturi našega vijeka u kojima se toliko jede, kao kod Varge. Ako bih se mogao sjetiti ijedne. Očito, riječ je o oblapornom čovjeku, čija strast za hranom često prelazi i u proždrljivost. Jede on sve i svašta, a poslije se onda žali. Ali osim osobne sklonosti, postoji tu još nešto. Hrana je, kao u malo kojoj kulturi i kod malo kojeg naroda, konstitutivni element madžarskog identiteta. Katkad se čini, važniji i od poraza. Varga, međutim, nije lakrdijaš. Ne zasmijava on svoje čitateljstvo samo tako. Ustvari, ne zasmijava ga uopće. Jedan je od onih blagodarnih pisaca kojima je humor sredstvo, a ne cilj. I nije mu taj humor samo književno sredstvo, nego i sredstvo za preživljavanje. Naime, iza njegove duhovitosti, izvanredne znatiželje, obrazovanja i zainteresiranosti za svijet oko sebe, neprestano vreba, čuči u mraku, i u čitatelju izaziva neku sasvim neumjesnu tugu, neka njegovana i sasvim beznadna depresija. Tu ćete depresiju lako zamijeniti melankolijom, ali u oba slučaja, čini mi se, riječ je o karakterističnom madžarskom književnom i filmskom, možda čak i glazbenom, ali svakako narativnom raspoloženju. Napokon, i ona famozna madžarska naranča, o kojoj ćete se, ako već niste, sami obavijestiti, gesta je veličanstvenog humora i beznadne autoironije, usred jednoga istoga takvog filma. Koji je, bezbeli i naravno, vrlo depresivan. Ono što piše Krzysztof Varga, to je velika Madžarska po mjeri čovjeka. Veliki je stvaralački trud Milica Markić uložila u prevođenje Krzysztofa Varge. Iskapala je na taj prijevod najprobranije riječi svoga jezika, e da bi mu u srpskom i drugim istim jezicima pružila onakav glas kakav pisac i zaslužuje. Postoji nešto srčano i bespoštedno u njezinom prevođenju. U Vargu ona nije uložila ništa manje nego u Olgu Tokarczuk, čiji je Milica također srpski glas. To troje pisaca, Stasiuk, Tokarczuk i Varga, premda vrlo raznoliki, stilski i svjetotvorno različiti, velika su poljska književnost naše generacije, koja se rađala šezdesetih i odrastala osamdesetih. Za jezike, kulture i narode vežemo se uglavnom preko književnosti. Negativne predrasude o narodima, kulturama i jezicima stječemo uglavnom preko fudbala i fudbalskih navijača. Poljska i madžarska kultura ovom su čitatelju instinktivno najbliže i najrazumljivije kulture. U njima se ogledamo, u njihovim nesrećama naše nesreće bivaju manje, a njihova glupost i ludost objašnjavaju naše ludosti i gluposti. Poslušajte tako ovaj citat admirala Miklósa Horthyja: “Poljska i Mađarska, kao najistočniji bastioni civilizovane Evrope, borile su se čitava stoleća, s promenljivom srećom, ali uvek žrtvenički posvećeno, borile su se u obranu zapadne hrišćanske civilizacije - neprocenjive su njihove zasluge za čitav ljudski rod.” Zar u tim riječima ne čujete glas generala Franje Tuđmana?
Ili pročitajte ovo: “Funkciju trube (jerihonske trube, op. aut.), izvođača te patriotske, narodnooslobodilačke muzike, danas ima sastav Karpatia, najveće zvezde nemzeti roka, tojest, nacionalnog roka. Reklo bi se da su najpopularniji savremeni bend, ne samo nemzeti roka, te endemične mađarske varijante rokenrola, nego muzike uopšte. Njihovi albumi nalaze svoje mesto između narodne i ozbiljne muzike, a pevaju o veoma ozbiljnim temama, o otadžbini, o vraćanju Transilvanije i Slovačke, slavi i hvali mađarskog vojnika, vojnika koji je prolivao krv na ruskim bespućima, koji se sa Sovjetima borio na granicama Mađarske, negde kod Debrecina, vojnika koji je 1945. branio Budimpeštu. Na internetu sam gledao komentare ispod spotova tekstova pesama Karpatije i svi su bili predvidivi, svi su propovedali Veliku Mađarsku. Zahvaljujući internetu danas, možeš da praviš alternativne imperije, možeš lako da povratiš Felvidek, Ujvidek i Erdelj, virtualno možeš da vaskrsneš stotine hiljada poginulih i da im opet narediš da krenu na istočni front.” Jeste li pročitali? Ako jeste, zar vam se ne čini da Varga piše o Hrvatima i o Marku Perkoviću Thompsonu?
Ne, nije mi lakše kad Madžari i Poljaci obiluju jednakim budalama kao Hrvati, ili kad su u istim nevoljama kao Hrvati. Oni, za razliku od nas, imaju pisce kakav je Krzysztof Varga. Nama ostaje da Vargu, zahvaljujući beogradskim izdavačima i prevoditeljici Milici Markić, čitamo kao nekog svog.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.