Krzysztof Varga je poput punk albuma: orijentir i smjernica za budućnost

Neke knjige imaju zanimljivu povijest, pa zašto je onda ne ispričati. “Čardaš sa mangulicom”, poljskoga pisca Krzysztofa Varge, u izdanju beogradskog izdavača Rende i u prijevodu na srpski Milice Markić, jedne od meni omiljenih prevoditeljica na naše jezike, na moju adresu stiže početkom drugog lipanjskog tjedna, baš nekako u vrijeme kada kreću velike vrućine. Neveliku knjigu od jedva dvjesto stranica čitam vrlo sporo, jer znam da će mi faliti nakon što je dočitam. Zato je razgodim s nekim drugim, manje zabavnim i zanimljivim knjigama. Varga je, naime, uz Andrzeja Stasiuka jedan od onih nekoliko pisaca čija djela ne čitam samo iz književnih, iz intelektualnih razloga. Ta dvojica su mi poput novih punk i novovalnih albuma iz 1981. i 1982: orijentiri i smjernice za budućnost. 
I tako se onda dogodilo da sam “Čardaš sa mangulicom” dočitavao upravo onoga dana kada je Viktor Orban, predsjednik, komandant i patrijarh Madžarske te vascele hrvatske naftne industrije i barem jednoga slavonskog nogometnog kluba, u našim dnevnim novinama objavio oglas u kojem se deklarira o Europi, demokraciji i još koječemu drugom, te o tome da bi Srbiju trebalo pod hitno primiti u Europsku uniju. Na to se, istoga dana, Plenković, Grlić-Radman, te sva hrvatska desna i vladajuća kuka i motika, uključujući i čuvene suvereniste, propne na zadnje noge i napadne Orbana i Madžare. Nisu se javljali kada je peštanski ataman protjerivao Srednjoeuropsko sveučilište, ni kada je provodio teror nad migrantima. Izdvajali su svoje mišljenje, ili su šutjeli, kada je Europa kritizirala Madžarsku zbog kršenja ljudskih i manjinskih prava, ukidanja medijskih sloboda, diskriminacije LBGT populacije i koječega drugog. Imali su za Orbana razumijevanja, branili su ga od pobješnjelih i razularenih novinara, pisaca i ostalih pedera, kada je u svom kabinetu promovirao kartu velike Madžarske, na kojoj je progutana, sažvakana i u govno pretvorena praktično cijela Hrvatska. Nije im baš nimalo smetalo kada su Madžari odbili izručiti kriminalce iz MOL-a, nakon što je Hrvatska za njima izdala međunarodnu potjernicu. Ali onoga trenutka kada je Viktor Orban rekao ono što po Srbiji on i njegovi emisari i inače govore, da tu zemlju odmah treba primiti u Europsku Uniju, pređena je crvena linija. To su, dakle, ti hrvatski nacionalisti: svejedno im je hoće li Hrvatske nestati, bilo unutar Trećega Reicha ili velike Madžarske, ali im nije svejedno što će biti sa Srbijom i hoće li Srbija, ne daj Bože, prosperirati. Smisao hrvatskog nacionalizma nije dobro za Hrvate, smisao hrvatskog nacionalizma je zlo za Srbe. Tako tu stvar vide i GMO, lažni i bakelitni nacionalisti poput Plenkovića i Grlića-Radmana, kao i oni autentični, naši domaći nacionalisti, poput njihovih tobožnjih suverenističkih oponenata. I tako sam, uživajući u jednokratnom hrvatskom razočaranju našim idolom Viktorom Orbanom, koji svakoga ljeta, istina anonimno, ljetuje negdje u Dalmaciji, preciznije u onom dijelu Dalmacije koji je privremeno hrvatski, a ustvari je madžarski, sklopio dočitani “Čardaš sa mangulicom”, velikoga Krzysztofa Varge. Za tog se pisca u Hrvatskoj jedva malo zna. Tojest, znaju oni koji čitaju srpske knjige. A možda i poneko tko govori i čita poljski. U Zagrebu je, istina, davne 2008, u izdanju Meandra, objavljena jedna Vargina knjiga, pankerski roman “Tekila”, ali osim što je marginalna u opusu pisca, nakon nje napisao je niz dragocjenih djelca, među kojima su ovom čitatelju - ali ne samo njemu, nego i probranoj ekipi Varginih fanova - naročito važna i bliska Vargina hungarološka reporterska istraživanja, sabrana u dvije urnebesno dobre, zabavne, pametne i prevratne knjige, u “Gulašu od turul ptice” iz 2008, koja je u Srbiji, opet u prijevodu Milice Markić, objavljena 2012, i u “Čardašu za mangulicu” iz 2014, koji je u Beogradu izašao ovoga proljeća.