Premda je dokumentarni film ‘Mekani brodovi’ o kazališnoj grupi Kugla glumište, jednoj od najvažnijih avangardnih, multimedijalnih i interdisciplinarnih kazališnih grupa iz druge polovice sedamdesetih i početka osamdesetih godina 20. stoljeća, ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj Jugoslaviji, premijerno prikazan na Human Rights Film Festivalu 2022. godine, svako novo prikazivanje izaziva veliku pozornost, a razgovori, u organizaciji producentice filma Anje Janjatović Zorice, rasvijetle neki novi segment njihova djelovanja. Tako je bilo i na nedavnoj projekciji u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu Pogon gdje se govorilo, uz prisustvo Zlatka Burića Kiće, suosnivača Kugle, kazališnog aktivista, kako se zna zvati, a danas cijenjenog europskoga glumca i dobitnika najveće Europske filmske nagrade za najboljega glumca, o poetici Kugle te o njezinoj ulozi i važnosti na avangardnoj kazališnoj sceni.
Naime, redatelj Željko Zorica Šiš, nekadašnji član Kugla glumišta i nagrađivani multimedijalni umjetnik, te pisac, scenograf, kreator lutaka i autor stripova, u tom fascinantnom filmu isprepleo je, prateći Kuglinu estetiku i poetiku, arhivske foto, video i zvučne materijale sa sjećanjima i komentarima Kuglinih članova, ali i protagonista kulturne scene tog vremena. Razgovore su vodili sam redatelj filma i Suzana Marjanić, koja je široj javnosti najpoznatija po monumentalnom djelu “Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas”. Rezultat je doista impresivna slika ne samo uzbudljivih predstava Kugla glumišta, nego i svjetonazora i filozofije cijele te generacije. Toj slici su pridonijeli svojim sjećanjima, osim Burića, i ostali “kuglaši”, zatim “coccolemoccovci”, kazališni teoretičari i multimedijalni umjetnici, te jaka beogradska ekipa.
Kazališna teoretičarka Višnja Rogošić istaknula je da je Kugla glumište nastalo preimenovanjem nekadašnjeg Studentskog satiričkoga glumišta 1975., a inspiraciju za naziv je našla u tekstu “Kocka i kugla” francuskog kazališnog teoretičara Étiennea Souriaua, te je u skladu s novim imenom “ispisala” i smjer svog rada: prostorno istraživanje, karnevalizacija, multimedijalnost izvedbe, progovaranje o socijalnim problema te probijanju barijere između izvođača i publike te kolektivno autorstvo. Kugla glumište je stvorilo, kako piše u pratećem press materijalu za film, novi koncept kazališta u bivšoj Jugoslaviji. Umjesto tradicionalnog kazališta, Kugla je zamišljala teatar kao urbani ritual i socijalnu situaciju, narušavala je teatar kao “kocku”, u kojoj se unaprijed znalo mjesto za gledatelje, te uspostavljala teatar kao kuglu, kao “ne dramski teatar”, totalni teatar preklopljen sa životom. Burić je pojasnio da su oni taj tekst Étiennea Souriaua pročitali da treba razbiti klasičnu kazališnu kocku i postaviti teatarsko događanje u centar, s publikom naokolo. Međutim, ta prvotna ideja se proširila, zamisao o centru događaja se izgubila, dramaturgija je postala difuzna, napušten je dramski tekst i krenulo se u potragu za “nečim” gdje će i publika i glumci činiti tu kuglu.
“U to vrijeme kazalište je imalo žestinu i moć u prelamanju novih ideja. Imalo je moć veću nego što ga ima danas. Kazalište je u to doba bilo žešće od rock and rolla”, kaže Burić. U skladu s takvim poimanjem kazališta, “kuglaše” su zanimale ideje ekstremne ljevice iz šezdesetih godina, a motiviralo ih je nezadovoljstvo cjelokupnom situacijom. To odlično definira Damir Bartol Indoš sljedećim riječima: “Mislili smo da djelujemo subverzivno naspram sistema, koji je favorizirao i cijenio napredak u društvu samo putem članstva u Savezu komunista. (...) Predstave su uz tu subverzivnost i ultra lijevu filozofiju imale i psihodeličnu stranu. Mi smo bili pripadnici ultralijeve psihodelije”, rekao je Bartol Indoš.
Kuglina manifestna predstava bila je “Ljubav i pamćenje” iz 1976., izvedena u prostorima Teatra Itd, u kojoj je Kugla krenula od istoimene Dalijeve poeme, pronađene u časopisu Teka, kojoj je dodala vizualni teatar. “Ta nas je predstava dovela u dodir s antipsihijatrijom, a s druge strane htjeli smo istražiti trebamo li se baviti racionalnim strukturama ili se prepustiti furci”, rekao je Burić. Prema Višnji Rogošić, ta je predstava naznačila sve bitnije karakteristike Kugline estetike i poetike, kao što je, primjerice, nadrealni sadržaj koji se kombinira sa sivom svakodnevicom, te potkopava s provokacijama, a zatim širi u realni prostor, pozivajući publiku u predstavu, čime se u izvedbi pomiče od glume prema performansu. U poetici Kugla glumišta iznimnu važnost imala je glazba, tj. zvuk. Grupa je okupljala vrsne glazbenike i skladatelje nazvane Kugla bend u kojemu su bili, između ostalih, Zoran Šilović, Igor Šuljić i Goran Šuljić, i koji su bili prisutni tijekom cijelog procesa stvaranja predstave.
Prema Buriću, Šilović je bio najžešći u muzičkom ukusu. “Mi smo bili u rocku, a Šilović je poznavao klasičnu glazbu. Kako je bio divlji, znao je i avangardnu glazbu i svirao Pendereckog što je u to doba bilo subverzivno”, kaže Burić. O važnosti i utjecaju Kugline muzike svjedoči i saksofonist Jurij Novoselić. “Hodajući ulicom nakon probe drukčije sam gledao na svijet”, rekao je Novoselić.
Kugla glumište također se bavila estetizacijom sivih zona javnoga prostora, izvodeći predstave u urbanim dijelovima grada, poput predgrađa s neboderima i trgova, ali i u radničkim naseljima, te u prirodnim ambijentima poput Bundeka i beogradske Ade Ciganlije.
S predstavom “Doček proljeća” izašli su prvi put na ulice predstavivši tzv. mimohod, koji će od tada postati uobičajena Kuglina praksa. Na izlazak u javni prostor prisilila ih je ne baš prijateljska atmosfera u SC-u, a s druge strane i ideja da tim javnim prostorima daju nova značenja. “To je bio napad na prostore koji nisu ništa značili”, kaže Burić te pojašnjava kako su se htjeli baviti kritičkom geografijom kako bi se stvarale nove žive slike i gradske priče. Tako se u predstavi “Doček proljeća” livada među neboderima Novog Zagreba, pored Mamutice, pretvara u mjesto slavlja. “Ta predstava je svojevrsni manifest Kugle”, zaključuje Burić.
Branko Matan, kazališni povjesničar, osnivač časopisa Gordogan i bivši član kazališne grupe Coccolemocco, bio je impresioniran tim prvim izlaskom Kugle u javni prostor. “To je bilo nešto neviđeno. Drastičan korak, rez. Nikad to kod nas nitko nije napravio. Naš studentski teatar pedesetih i šezdesetih toga nema ni u tragovima. Bilo je, dakako, predstava na otvorenom, posebno kad je bilo lijepo vrijeme, pa se ponekad to i malo ambijentiralo. Ali ovo što je Kugla napravila - ne, toga nikad nije bilo. Da nekome uđeš u dvorište, uzmeš njegovu miješalicu za beton i na toj miješalici izgradiš dio predstave. A zadršku sam pak imao jer mi se odluka za izlaskom činila odlukom koja je možda malo prejednostavna, odlukom koja ti kao kazališnom autoru olakšava stvari malo previše i malo prebrzo. Kao da si iz teatra jednom nogom pobjegao prema nekom akcionizmu. Ipak, dominiralo je divljenje. Ne znam kako da to kažem. Možda tako da kažem da sam predstave gledao iznutra otvorenih usta”, kaže Matan.
Matan već dugo priprema i monografiju o Kugla glumištu, a u tome mu svojim sjećanjima i egzaktnim podacima pomaže Burić, što je iznimno važno, kaže, s obzirom na to da o Kugli zapravo nema puno pisanih materijala. Matan je također autor manifesta o Kugla glumištu, koji je od njega naručio Zlatko Burić Kićo 1978. godine u povodu gostovanja grupe na čuvenom beogradskom kazališnom festivalu BITEF s predstavom “Mekani brodovi”, po kojoj je i film dobio ime. Matan nam je ekskluzivno ustupio dio svog rukopisa o BITEF-u i Dubrovniku, koji će biti objavljen u njegovoj monografiji o Kugli, a koji je djelomično korišten i u filmu “Mekani brodovi”. Kugla je bila oduševljena tim tekstom, kaže Matan, a nakon toga je odlučio objaviti temat o Kugla glumištu u prvom broju Gordogana, koji je izašao potkraj siječnja 1979. godine. Na BITEF-u je Kugla glumištu dodijeljena Posebna nagrada za “Mekane brodove”.
O tim beogradskim danima svjedoči Borka Pavičević, koja je napomenula da je Kugla došla u Beograd okružena mističnom slavom i karizmom veličanstvene predstave, ali i s velikim očekivanjima te strahom etabliranog kazališnog svijeta od te novosti. Burić kaže da je beogradska verzija izvođena od stanice do starog Sajmišta koje je bremenito značenjima. Naime, u tridesetima tamo je napravljen prvi skok preko Save u novi Beograd, a tijekom Drugog svjetskog rata tamo je bio logor. “Pamtim scenu u kojoj su mljeli lutke u miješalicama za beton, čime je označen i historijski kontekst starog Sajmišta. Ta scena je bila artefakt nesreće tog prostora”, zaključila je Borka Pavičević.
Također, beogradskih dana Kugle prisjeća se i Miki Milutinović, voditelj kazališnog programa u nekad slavnom SKC-u, koji je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih bio centar okupljanja progresivne mlade generacije, koja je promišljala, kako je rekao, o novim slobodama i demokraciji, dok se u podrumu rađao novi val i stvarao novi rokerski poredak. “Kugla je bila beskompromisna grupa sa snažnim rokerskim backgroundom, simbolima iz strip ikonografije i poetikom samo njima svojstvenom”, rekao je Milutinović. Matan jako dobro pamti i aferu “Orlando”, tj. aferu “Paro”, vezanu za Dane mladog teatra koji su se te 1980. godine održali u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, kad je Dunja Koprolčec, dakle, glumica bez profesionalnog statusa, ali jedna od najkreativnijih i najvažnijih članica grupe, dobila nagradu Orlando za ulogu u predstavi “Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak”. To je, naravno, izazvalo zgražanje stanovitih konzervativnih kulturnih krugova.
“Najsažetije rečeno, bio je to osjećaj koji su tad dijelili mnogi - i glumci, i kazališni ljudi, i novinari, kulturnjaci - osjećaj da je ugrožena definicija teatra unutar koje su operirali. Definicija koja im je uglavnom bila veoma povoljna - i s obzirom na njihovu intelektualnu lijenost i zapuštenost, i s obzirom na kojekakve materijalne interese”, kaže Matan te pojašnjava da Kugla glumište gostuje u Dubrovniku u kolovozu, samo tri mjeseca nakon Titove smrti, “u vrijeme kad se osjećaj vakuuma, anksioznosti, nelagode pred maglovitom budućnošću, mogao na svakom koraku gotovo opipati”, kao da “svi naslućuju da se negdje iza horizonta neumoljivo približava nejasni trenutak kad će se odlučivati kamo idemo: državno, nacionalno, kulturno pa - tko zna - možda i kazališno”. Prisjećajući se tog ljeta Matan pojašnjava da su problemi počeli odmah nakon što je odlučeno da se Dani mladog teatra pridruže Ljetnim igrama. “Od prvoga dana kako smo se pojavili u Dubrovniku bilo je očito da za dio ljudi nismo dobrodošli”, kaže Matan, koji je tad uređivao bilten Dana mladog teatra.
“Od samoga početka festivala moglo se razabrati da su neki ljudi krenuli u kampanju protiv nas kao uljeza, kao stranih tijela kojima nije mjesto u Dubrovniku, došljaka, amatera, neodgovornih omladinaca. Na službenim konferencijama za novinare Ljetnih igara odjednom bi neki novinar počeo napadati Igre zbog toga što su nas doveli u Dubrovnik. Dok bih kupovao novine ili ručao u nekom od restorana, preko razglasa su se često mogle čuti emisije Radio-Dubrovnika pune otrova. Usmenom predajom čuo bih glas kako se taj i taj glumac zgraža nad padom koji su, eto, Ljetne igre same sebi priredile”, kaže Matan te dodaje kako u samoj direkciji Igara nije osjetio takvo raspoloženje. Prema Matanovu mišljenju, predstava “Ljetno popodne” bila je vrhunac rada te kazališne generacije. Predstava je imala procesijsku formu, a u njoj su u pojedinim scenama sudjelovali, uz Kugla glumište, Coccolemocco i holandski Dog Troep, dubrovački lerovci, rock grupa Film i drugi.
Zlatko Burić kaže da je to bila njihova najkompliciranija predstava u kojoj su publiku vodili kroz četiri scenske slike, od Parka Gradec do uvale ispod Lovrijenca. Prema sjećanju Gordane Vnuk, bivše članice Coccolemocca i dugogodišnje voditeljice Eurokaza, u predstavi su evocirali priču o djevojci iz slavonskog mjesta Sarvaš, te su “preselili” na Stradun slavonsku ravnicu s dvije tone zemlje, svinjama i kokošima, te kazanom za pečenje rakije, što je bio veliki šok za stare Dubrovčane. “Ta predstava bila je najbliža wilsonovskom teatru”, kaže Burić. Nakon što je žiri objavio da Dunja Koprolčec dobiva nagradu Orlando, izbio je kulturni skandal. “Georgij Paro, umjetnički rukovodilac Igara, osudio je kritičare koji su glasali za Kuglu i iznio ocjenu da su ti kritičari ‘grubo privatizirali jedno društveno priznanje’.
Tih četvero kritičara bili su Petar Brečić, Dalibor Foretić, Majda Knap s ljubljanske televizije i Slobodan Miletić, teatrolog iz Novoga Sada. Nakon toga krenulo je po medijima, objavljivani su nevjerojatni tekstovi: Gojko Berić u NIN-u, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Studio, Bože V. Žigo, Mato Jerinić, Jovica Popović, pamtim sva ta imena do danas. Možda najmračniji bio je Stijepo Mijović-Kočan, čovjek koji je pisao posvuda, u Slobodnoj Dalmaciji, u Studiju, u lokalnom Dubrovačkom vjesniku. Autoritarna mentalna struktura, specifičnije rečeno: struktura karakteristična za režimsko podzemlje”, naglasio je Matan.
Nakon toga su, kako je u filmu rekao Zlatko Burić Kićo, izgorjeli. Ta nagrada Orlando je za Kugla glumište bila vrhunac njihova rada, no istovremeno je bila i potpuna egzistencijalna katastrofa. Kad su se vratili u Zagreb, ništa se nije promijenilo. “Imaš manje nego što si imao na početku kad si kretao u sve to,” rekao je Matan. Također je naglasio da je u drugoj polovici sedamdesetih postojala realna mogućnost da Kugla glumište i Coccolemocco uđu u sustav i dobiju svoj teatar, no to se nije dogodilo.
- Vjeran Zuppa tada je vrlo dugotrajno napuštao Teatar &td i razmišljao koga da ostavi kao svoga nasljednika, u čije ruke da preda kazalište. Zašto se nije odlučio za nas, Kuglu i Cocco, ne znam. Nisam ga o tome nikad pitao, činilo mi se nepristojnim. Ali u ono doba razmišljati u tom smjeru bilo je prilično samorazumljivo. Stvari su otišle na drugu stranu. Logično je da od svih grupa iz tog vremena svoju zgradu ima jedino Histrion. Najnezanimljivija od grupa formiranih sedamdesetih godina, omiljena grupa Georgija Para i ostalih kritičara ‘Ljetnoga popodneva’ - zaključio je Branko Matan.
