Kad je Disneyev mjuzikl “Ljepotica i zvijer” 1994. premijerno prikazan na njujorškom Broadwayu, nikoga nije iznenadilo što je na scenu jedne od najvažnijih kazališnih žila kucavica svijeta postavljena prilagođena preslika velike istoimene animirane glazbene romantično-fantastične uspješnice Walt Disney Animation Studiosa, koja je tri godine ranije pomela svjetske kinoblagajne i ušla u povijest Hollywooda kao prvi animirani film nominiran za nagradu Oscar za najbolji cjelovečernji film. Nije bilo razloga mijenjati formulu koja funkcionira i isti autorski tim - Alan Menken (glazba), Howard Ashman i Tim Rice (stihovi) te Linda Woolverton (libreto) - kreirao je scensku verziju slavne ljubavne bajke koja je doživjela izniman uspjeh, igrala u kontinuitetu punih 13 godina te s odigranih oko 5500 izvedbi postala jedna od najdugovječnijih brodvejskih produkcija svih vremena.
Gotovo 30 godina kasnije, u produkciji zagrebačkoga Gradskog kazališta Komedija u suradnji s Produkcijom Disney i u dogovoru s društvom Music Theatre International, ikonički mjuzikl napokon dobiva i svoju prvu domaću licenciranu verziju, koja upravo počinje igrati na pozornici Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. Veliki ansambl koji predviđa niz alternacija za sve uloge na premijeri će predvoditi Vanda Winter kao Ljepotica, Igor Drvenkar kao Zvijer i Fabijan Pavao Medvešek kao Gaston, uz sudjelovanje solista, zbora, baleta i orkestra kazališta Komedije kojim će, skriven iza raskošne scenografske šume, dirigirati Krešimir Batinić. Režiju i koreografiju potpisuje Leo Mujić, uz asistenciju dramaturga Balinta Rauschera, s kojim smo uoči premijere, koja je u subotu, 24. rujna, popričali o tome kako je ovaj nagrađivani baletni koreograf svjetskoga glasa pristupio svojoj prvoj režiji mjuzikla i što možemo očekivati od dugo očekivane domaće adaptacije velikog svjetskog glazbeno-scenskog spektakla.
Express: Cijenjeni ste koreograf zavidne međunarodne karijere, u Hrvatskoj vas obožavaju i kritika i publika - počnimo s jednim malo provokativnim pitanjem: je li to obožavanje zasluženo? Jeste li najbolji?
Najbolji u čemu? Pa ovo je umjetnost, nije natjecanje. Kad bi se obožavali samo najbolji, na tržištu bi postojali samo najbolji. Ja samo pokušavam raditi najbolje što mogu, biti najbolji sam pred sobom. Tko se probudi ujutro i kaže: ‘Ja sam najbolji’? Ključno je znati da svaki posao, želiš li ostati dobar i konkurentan, moraš svaki put raditi ispočetka. Gomilaš nekakvo životno i umjetničko iskustvo, ali svakom poslu moraš pristupiti kao da je prvi jer od teorije se ne radi job. Kazalište je jedan veliki zanat, to što mi ovdje radimo nije teorija ni ideja, nego isključivo razrada i praksa.
Express: ‘Ljepotica i zvijer’ je ponajprije romantična drama, no ta drama je ujedno i mjuzikl s puno akcije, komičnih situacija i likova. Vjerujem da nije lako sve to sinkronizirati. Kako ste pristupili ovom konkretnom predlošku? Što vam je bilo najvažnije?
Najvažnije je bilo naći najbolji mogući način da se na pozornicu Lisinskog, koja je plitka i široka te nema nadstroplje, postavi predstava koja je predviđena za kazališni prostor, a ne za koncertnu dvoranu. Činjenica da je ova produkcija u Lisinskom još je jedan dokaz da Zagrebu bolno nedostaje još jedna izvedbena nerepertoarna kuća, gdje bi se mogle postavljati ovakve glazbeno-scensko-izvedbene produkcije, kako naše, tako i gostujuće. Dakle, najvažnije je bilo osmisliti kako u jednu dvoranu kojoj nedostaje magije, izuzev u fantastičnoj akustici, unijeti bajkovitu čaroliju.
Express: Postavili ste posljednjih godina neke od najvažnijih baletnih produkcija na domaćoj sceni, među njima i neke plesne dramatizacije klasičnih romanesknih i filmskih predložaka. Što vam je najveći izazov?
Velika književna djela prebaciti u medij pokreta, to mi je najveći izazov, zapitati se zašto je neko djelo uopće proglašeno klasikom, zašto se uspjelo održati kao takvo sve do danas i riješiti ga riječi iz kojih je nastalo. Ali jesu li to po vama doista najvažnije plesne produkcije posljednjih godina?
Express: A vi se ne biste složili s ocjenom da to što radite odskače od standarda hrvatske pozornice?
Ne znam da li to što radim odskače od nekog standarda, ne poznajem standard hrvatske pozornice. Kakav je uopće standard hrvatske pozornice, što se događa na hrvatskoj pozornici?
Express: Recimo da ste neka vrsta koreografske zvijezde. Znači li to da ne morate nikad pristajati na kompromise?
Kompromis unaprijed postoji, tu je, sam po sebi. Činjenica da smo mi sad u Lisinskom znači da kompromis postoji. Naprosto, treba odlučiti želiš li nešto raditi i možeš li to raditi ili ne. U životu ne postoje pogreške - postoje samo stvari koje ili radiš ili ne radiš. Nikad nisam žalio zbog stvari koje sam napravio - žalio sam samo zbog stvari koje nisam napravio. Recimo, unaprijed znam da kad bi mi se ponudila režija nekog dramskog djela, ne bih prihvatio. Kad je riječ o ‘Ljepotici i zvijeri’, tu se ne radi o kreaciji, kao što je to slučaj s mojim baletnim predstavama, nego o interpretaciji poznatog predloška, gdje su svi gabariti jasno zadani i zapravo je sve to skupa dosta standardno. Tu je sve čista struktura: samo treba spojiti mogućnosti, raditi s ljudima.
Express: Još se nešto nameće u razgovoru o vašem pristupu radu - a to je disciplina. Koji je odnos slobode i discipline u svijetu Lea Mujića?
Jedini put do slobode je kroz disciplinu. Prvo, jasno je da nije moguće naći sreću izbjegavajući život. A drugo, jedini put do apsolutne slobode - a govorimo o slobodi interpretacije na sceni - izuzetna je disciplina, struktura, vrhunska preciznost, jer ne vjerujem u umjetničku nadogradnju koja od sebe pravi stihiju, koja radi nešto što nije dogovoreno. U scenskoj kreaciji nisi sam, moraš biti apsolutno discipliniran u odnosu na prostor, vrijeme, rekvizite, kostime, kolege... Što je veća produkcija i što je više ljudi uključeno, time disciplina koja vodi do te slobode mora biti na što višoj razini.
Express: ‘Opasne veze’, ‘Romeo i Julija’, ‘Ana Karenjina’, ‘Ponos i predrasude’, ‘Veliki Gatsby’, ‘Gospoda Glembajevi’... Koliko vam je bitno da je u priči tema ljubav?
Ljubav je univerzalna tema, ali ono što mene najviše zanima su odnosi, odnosi među ljudima, metafizički gledano. Ovo je jedna jako stara priča, stara francuska bajka - smatra se jednom od najstarijih na svijetu - i ta priča nije plošna, jako je pametno napravljena. Lik Gastona u principu je ono što je bio Zvijer prije nego što je postao zvijer i kad Zvijer ubija Gastona na kraju, on ustvari ubija bivšega sebe. Zatim činjenica da Belle nema majku, dakle odsustvo majke, pa otac ‘baltazar’... Likovi su vrlo interesantni, a glazba im daje još jedan ekstra osjećaj, ekstra medij. Tekst songova, koji je sjajno preveo Dražen Bratulić, na kraju je ispao puno ozbiljniji nego sam govorni tekst i jako je emotivan.
Express: Ljepotica je spremna žrtvovati se za oca, da bi se potom zaljubila u Zvijer. Vjerujete li u takve romantične, pomalo naivne ideje o ljubavi, privrženosti i žrtvovanju? Postoje li danas ideje za koje vrijedi umrijeti?
Prvo, ja ne umirem za ideje. Drugo, moj posao nisu emocije, nego preciznost. Umjetnosti ne pristupam ‘umjetnički’ - moj je zadatak spojiti vrijeme, mjesto, kostim, radnju i tekst, spojiti auditivno i vizualno, jer ono što gledaš, želiš i čuti. Zatim je tu i svjetlo, koje je isto tako užasno važno, koje radim na note i glazbu. Znam da to sad možda može zvučati kao da pokušavam deromantizirati umjetnost, ali umjetnost je ionako nešto što ljudi ili dožive ili ne. Umjetnost se stvara za publiku - ne stvara se ni za kritiku ni za stručnjake, nego za one ljude koji nisu nikad bili u kazalištu i ako netko od njih nakon što pogleda moju predstavu ponovno dođe u kazalište, tek tad je moj posao obavljen. Jednostavno je - publika u gledalištu osjeća, a mi na sceni radimo.
Express: Kad radite nešto ovako veliko, zapadate li i u krize, sumnje, strahove da nešto, neki dio svega toga, naprosto neće ispasti kako treba?
Uvijek! Sumnja je temelj svega, sumnja je ona sila koja pokreće, gura i inspirira, ono zbog čega nastaje nešto izvanserijsko, nestandardno. Ali ja se hranim time - sumnja je odlična. Početak svakoga znanja je strah. Kad mislim da nešto mogu, svejedno sumnjam, i ta je sumnja ono što me tjera naprijed, ta je moja sumnja u sebe kreativna sumnja. Svi imaju neke svoje nesigurnosti u tom nekom interpretativnom smislu, a meni je u radu s ljudima važno da svi zadrže apsolutno pravo na osobnu interpretaciju, jer bez njihove umjetničke nadogradnje od svega ovoga ne bi bilo ništa. Izuzetno je teško napraviti kazališnu produkciju, ja joj prilazim kao što prilazim svakom odnosu na sceni, pa i u životu: nastojim uspostaviti ravnotežu između 50 posto organskog materijala i 50 posto proračunatog. Jedno bez drugog ne ide. A tih 50 posto organskog materijala stvaraju ljudi s kojima radim. A ja uvijek pokušavam na sceni stvoriti najbolju moguću verziju njih samih.
Express: Ovdje je riječ o Disneyevoj produkciji, velikom hitu... No graniči li se taj blještavi Broadway pomalo i s kičom koji pod egidom umjetnosti koristi pozornicu kao polugu industrije zabave? Ponekad je tanka linija između kiča i klasike, estrade i umjetnosti...
Točno, ali netko tko zna uspješno baratati s ta tri slova - ‘k-i-č’ - taj je uspio. Jer nije ni umjetnost sve što misli da je umjetnost - u životu nije dovoljno da si siromašan da bi bio pošten. Ja se velikih, mnogoljudnih produkcija ne bojim. Tako da, uz svo dužno poštovanje svih off i nezavisnih scena - ako je velika muzička produkcija koja uključuje jako puno ljudi i veliku tehničku ekipu, kao što je ova, s mnoštvom scenografije i kostima koje sve treba na kraju spojiti u nešto lijepo i veliko - nekome kič, bring it on! Jer ako si u životu odlučio vladati - vladaj!
Express: Jeste li u umjetničkom smislu pomalo i utopist, netko tko vjeruje da umjetnost, kazalište i ples mogu doista imati presudan utjecaj na oblikovanje našeg kulturnog krajolika?
Ako je definicija arhitekture ‘definicija prostora u vremenu’, umjetnost je društvena nadogradnja. Svjestan sam odgovornosti umjetnosti, kao što sam svjestan i njezine ranjivosti, i činjenice da je ona ono prvo što strada kad nestane novca.
S tim u vezi, svjestan sam isto tako i činjenice da svi mi moramo jako dobro raditi svoj posao kako bismo dokazali da je naše postojanje potrebno. Jer svijet ne može bez liječnika i bez hrane, ali moglo bi se reći da bi svijet doista mogao preživjeti bez još jedne velike kazališne produkcije.
Moja odgovornost je prodati san, pokazati da je nešto apstraktno u stvari esencijalno.
Express: Većini vaših produkcija zajednički je lik snažne žene... Slučajnost ili ne? Ja bih rekla da je i Belle takva jedna snažna žena, kako ste joj u tom smislu pristupili?
Da, snažna je, i tako sam joj i pristupio, kao zreloj, jakoj ženi. Jer s vremenom je slatka hipererotizirana djevojčica, kakvom ju je nacrtao Disney, postala samosvjesna djevojka, mlada žena koja ima svoje snove, ambicije, probleme... Takva je i moja - naša - Belle: moćna, kao što su moćne i barunica Castelli i sestra Angelica i Ana Karenjina. I kad sad uspoređujem sve te heroine koje sam obrađivao, rekao bih da je Belle trenutačno najmoćnija žena od svih.
Express: Zanima li vas koristiti teatar i kao poligon artikulacije političkih poruka? Kako teatar može odgovoriti na politiku?
Ne bavim se angažiranim teatrom. To me uopće ne zanima. Smatram da je politika zabava za prostake. Naravno, ona je tu, omniprezentna, svugdje oko nas. Ali to nije nešto što me zanima. Mene zanima vječnost. Mene zanima zašto su ‘Ponos i predrasude’ i dalje popularan roman, zašto svi vole ‘Velikoga Gatsbyja’. Za mene je angažirani teatar čak i neka vrsta redukcije. U nekom smislu, možda i zlostavljanje umjetnosti. Meni je ‘umjetnost radi umjetnosti’ dovoljno dobra definicija. Beauty for beauty. Nemam ništa protiv toga.
Express: Uvijek je tu i pitanje granica - trebaju li postojati granice u umjetnosti? Gdje su vaše granice?
U umjetnosti ne postoje granice - jer ako nije umjetnost ta koja ih poništava, onda tko će? Ako sam i prešao neke granice, znači da nisam ni znao da su tu.
Express: Razmišljate li ikad o trenutačnom stanju u svijetu, s toliko političkih poremećaja i razočaranja? Možete li kanalizirati sve to što se događa, a ne posumnjati u smisao toga što radite, dok Europom bijesni novi rat? Jeste li u tom smislu pesimist ili optimist?
Optimist, apsolutno! Inače bih sjedio kod kuće uvjeren da je sve to što radim ionako uzalud. Ali ja nastavljam raditi svoj posao, i nastavljam ga raditi najbolje što mogu, ali ne u nekom autističnom smislu da me se neke stvari ne tiču, nego u smislu nekog ‘show must go on’. Naravno da znam što se događa, ne živim izoliran u začaranoj palači u nekom svome mjehuriću, ali jedino što mogu je nastaviti raditi svoj posao još bolje nego prije i biti spreman na sve.
Express: Koliko ste emotivan umjetnik? Koja su vaša emocionalna ishodišta? Iz čega radite?
Radim jer imam fizičku potrebu za time što radim, ne ideološku. Zanima me da vidim do koje granice mogu uvjeriti ljude - jer bez ljudi ne mogu ništa - da postanu utjelovljenje mojih zamisli. Eto, to me zanima. Ima u tome i nešto psihologije. Ljudi nisu samo ono što jesu, nego i ono što od njih napravimo. A mene zanimaju ljudi. S ljudima je i najteže i najljepše raditi. Tako da ne znam koliko sam emotivan. U konačnici, i umjetnost je prolazna - osobito kazalište, balet, koji su u interpretativnom smislu nešto što se događa sad i ovdje. Sve je prolazno i sve vrlo brzo zastarijeva. S time u vezi - da se sad vratimo na politički teatar - sve je to onda tek prikaz trenutačne situacije, a to me ne zanima. Ne pripada klasici.
Express: Umjetnost nastoji stvoriti i prikazati jedinstvo u različitosti, dati smisao ljudskom stanju. Ako bi jedna predstava mogla dati smisao cijelom društvu, kad biste radili takvu predstavu, kakva bi ona bila?
Teško pitanje! Za mene i malo previše apstraktno. To bi onda trebalo biti nešto ukorijenjeno u nekoj univerzalnoj religiji, a ta univerzalna religija također ne bi mogla biti univerzalna jer ne postoji samo jedna religija, kao što ne postoji samo jedan odnos. Tako da ne znam kakva bi to predstava bila, samo znam da bi morala biti na visokoj razini! Stil može biti što god: claquette, pričanje, koncept, instalacija... - samo da je kvaliteta.
Express: U aktualnom trenutku, ta visoka umjetnost kojoj težite zvuči kao svojevrsni eskapizam...
Nije to eskapizam, nego moj posao. Ne ustajem ujutro i kažem sebi: ‘Danas želim pronaći način za bijeg - idem stvarati veliku umjetnost’. To je naprosto nemoguće. Umjetnošću se treba baviti, kazalište je jedan golemi organizam, mehanizam koji ima vrlo jasan raspored, datume, točno razrađeni plan kad se što radi. Moj je posao pokušati sve te stvari držati pod kontrolom, nema tu nikakvog eskapizma, to je užasno težak rad. Lakše je sjediti kod kuće i lamentirati nad svjetskom katastrofom. A najteže je živjeti od tog života i napraviti da bude najbolji mogući, i još to podijeliti s ljudima. E sad, ako ljudi dođu i u ta dva i pol sata pobjegnu od svih tih golemih tema, ako se njima uopće i bave, onda sam napravio dobar posao. Ja zapravo prodajem eskapizam, a ne mogu eskapizam stvarati eskapizmom. Emotivna priča neće emocijom stvoriti emociju na sceni, nego preciznim spajanjem jasno definiranih elemenata.
Express: Kad za vas nastupa trenutak katarze? Je li to već negdje u procesu stvaranja ili tek nakon što vaša produkcija ‘ode u svijet’, nakon premijere?
Katarza se događa puno prije, jer najviše uživam u samom procesu, proces je ono što me zanima - bez dobrog procesa nema dobrog rezultata. Nikad ne čuvam svoje najbolje za premijeru, uvjeren sam da držanje fige u džepu tijekom procesa ne daje dobar rezultat - takvi umjetnici nikad ne napreduju. Naravno, važno je da ljudi koji izlaze na scenu svoju katarzu dožive na premijeri jer nitko ne plaća Bayern München za treninge, nego za utakmice. A ja na premijeri ne doživljavam katarzu, nego gledam, poklonim se - i idem dalje.
Express: Početak nove kazališne sezone savršen je trenutak za preispitivanje načina na koji promišljamo kazalište, društveni utjecaj kazališta i općenito moć umjetnosti danas. Švicarski redatelj Milo Rau kazalište vidi kao demokraciju u malom. Kako ga vi vidite?
Kao mjesto koje bi trebalo biti ekstremističkija demokracija od demokracije, internacionalna i interkontinentalna. Tako da se slažem s Rauom, samo što ne volim ništa ‘u malom’ - ja volim ‘u velikom’.
Express: Na kraju, zašto uopće umjetnost?
Zato što je to najbolja realnost koja postoji. To je moja realnost.
