Treća pjesma naslova je "Poljubi me" i podsjeća na pjesmu "Dok hodaš", posljednju od onih Bajaginih, koju će Bora Đorđević prihvatiti, pa će je otpjevati na albumu "Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju", koji će izaći ni dva mjeseca nakon "Pozitivne geografije", i biti posljednji na kojemu je Bajaga član grupe. Sve se zbiva kao u dvije epizode iste ljubavi. U prvoj, koja se odvije u "pozno leto", "na zadnjem spratu solitera", u noći mladog mjeseca, pod vrelom betonskom pločom, u trenucima ničim narušene ljubavi, zapravo nema nikakve drame.
Rijetkost je to u ljubavnim baladama: nikakve nesreće, nimalo tuge, samo znoj koji kaplje sa čela, mrak u kojem se lica ne vide, čiste i precizne slike, metafore neopterećene općim mjestima i atmosfera mjesta: "Veče miriše na pozno leto,/ a ti na retke poljske trave./ Ponekad kada blesne svetlo/ velike neonske reklame,/ ugledam tvoje mačje oči,/ kako me miluju iz tame./ Poljubi me, dotakni me usnama,/ sa usnama ko zgaženim trešnjama." U toj usporedbi njezinih usana sa zgaženim trešnjama šifra je većine uspjelih stilskih figura. Nešto je u njoj na rubu, skoro da je pogrešno, skoro da je nešto nakazno u tom erotizmu. U slici trešanja, zgaženih na asfaltu ili na kaldrmi, pod krošnjom koja se nadvija nad neku ljetnu bašču. Kako taj prizor biva lijep? I što se treba dogoditi, pa da funkcionira u pjesmi? Ne samo da funkcionira u jednoj neobičnoj slici, nego da bude ono što će pjesmu ponijeti, i učiniti je tako ljubavnom? Usred maglene i teške sarajevske zime - makar i ove prije početka Zimskih olimpijskih igara, koja se pretvara u mitsku, skoro dememoriranu, rasklopljenu i razdešenu pripovijest unutar naših sjećanja - što, dakle, i usred takve zime, kada je u Sarajevu ideja o ljetu i o trešnjama toliko daleka, učini da te slika usana kao zgaženih trešanja tako snažno pogodi?
Slijede "Limene trube", song i moto mojih predvojničkih paranoja. Tekst je zagonetka, i ne možemo reći na koga se i na što odnosi, ili što znači svome tekstopiscu. Onome tko sluša, ili tko ga usput pjevuši, značenje je određeno onim što tog trenutka živi, onim što misli ili do čega mu imaginacija dopire. Uostalom, nije li tako sa svakom pjesmom? I nije li to jedna od socijalnih funkcija pjesništva i poetskog govora. Pjesništvo je most preko divljih voda moje svijesti i osjećanja. Pjesništvo je most preko straha. "Limene trube duvaju,/ ne volim vojnu muziku". A onda u refrenu: "Ljudi beže, ljudi beže,/ ljudi beže, ljudi odlaze". I to se ponavlja, ponavlja i ponavlja, da bi u nekoj još uvijek dalekoj budućnosti, u proljeće i ljeto 1992, kada protivno svome strahu odlučim ostati u gradu po kojem padaju mine i granate, postalo refren i moto nečega što više nisu bile paranoje. Ljudi s kojima ću se danas viđati, sutra će već biti daleko: u Kiseljaku ili na Palama, u Beogradu, u Zagrebu, izvan opsade… A nikad mi nijedan od njih neće reći da sutra odlazi. I ni s jednim se neću pozdraviti. Dugo će me to mučiti, sve dok i toga ne nestane pod smetovima vremena…
"Znam čoveka" bit će posljednja stvar na A strani budućeg albuma. Ulični song o bezimenom narkomanu, vjerojatno pisan za Riblju čorbu, ali tamo nije prošao. Kao i dvije prethodne pjesme obilježen je svojom neobičnom geografičnošću. Naime, za Bajagu je svejedno piše li o Berlinu ili o jugoistočnoj Aziji, o zadnjem spratu novobeogradskog nebodera ili o ulici po kojoj je tumarao čovjek kojemu se ime ne pamti: stvar je uvijek lokalizirana na nekoj mapi, na nekom stvarnom ili imaginarnom globusu, unutar preciznih geografskih kordinata jednoga svijeta. Pjesma je dijelom priča o onom koga više nema, dijelom je razgovor s njim: "Još mi je rekao/ kako je sanjao nekakve vrane,/ koje su graktale sa grane,/ koje su ga pljuvale./// Da je on gotov,/ da je pola ljudskog bića,/ da je jedan od slabića,/ od uličnih kerova." Glavni junak iz svoga stvarnog i bijednog života prelazi u opće mjesto, jedna se biografija pretvara u tisuće njih…
Be stranu albuma otvara "Tekila gerila", kroz koju u priči o Juanu, "momku koji je imao stila,/ kada je živeo dole,/ severo-južno od Brazila", prođu Gabriel Garcia Márquez i Carlos Castaneda, mondeni američki antropolog, i u toj priči se, kao u nekom brzom stripu, izmiješaju droga, alkohol i revolucije. Poteče Juanov život, od mladih dana sve do starosti, i sve bude gotovo u jedva tri minute. Potom slijede tri ljubavne pjesme, "Marlena", "Kosooka" i "Tamara". U prvoj ne spominju se zemljopisni lokaliteti, ali zbog nečega doživljavamo je u ključu Lou Reedova New Yorka. U "Kosookoj" virtuozno se smjenjuju kulturne reference: "Svilena buba, žad i čaplje,/ monsun je nebo koje kaplje./ Vijetnam i Kampučija,/ svi čitaju Konfučija." A "Tamara" je malo u Moskvi, malo u Lenjingradu. Pojavi se u efektnoj rimi i Gilbert Bécaud ("Ne bi te čeko ni Žilber Beko"), strašno je hladno, onako kako u Rusiji i treba biti, a pjesma ljubavna, opet bez imalo nesreće. Onako kako se o ljubavi prije Bajage nije pjevalo. I s mnogo neke ugodne i široke tuđine, kakve uskoro više neće biti u našim životima…
Posljednje dvije pjesme na "Pozitivnoj geografiji" su dosjetke. Obje smo već čuli na televiziji. Pjesmu "Pustite me, druže", u kojoj se sugeriraju batine koje je lirski subjekt zaradio od milicije, znamo iz neke emisije iz novogodišnjeg televizijskog programa, a "Papaline" smo mogli čuti na radiju. Ta je pjesma zezalica na račun poetike i jezika zagrebačkih šansona…
I tako, na kraju, čarolija odlazi u fade out… Ponosni vlasnik mastera prilazi Hitachijevom srebrnom double decku, grabi kazetu, sprema je u poluraspadnutu kutijicu, pa u džep, i večer u Bugattiju je, čini nam se, došla kraju. Ne znam tko je taj čovjek bio, ni otkud mu kazeta s albumom koji još nije bio izašao. Ali takvo je bilo vrijeme, takav je to bio grad: ako si nekim slučajem bio posjednik tajne, tražio si način da je u svoju slavu razotkriješ. Makar tako što će ti kazeta ispasti iz džepa kasnovečernjeg Bugattija, i što ćeš onda odglumiti kako se ne smije znati što je na njoj…
U službenim izvještajima će pisati da je "Pozitivna geografija" objavljena 30. siječnja 1984. U sjećanju je, pak, da se u robnoj kući na uglu Titove i Dalmatinske album pojavio u tjednu pred početak Zimskih olimpijskih igara, a da se narednih dana mogao kupiti i u Sarajki. U Jugotonov dućan, na kraj Ulice Vase Miskina, koji se nalazi tačno na nevidljivoj graničnoj crti austrougarskog i osmanskog Sarajeva, "Pozitivna geografija" nije došla, jer je album objavila Produkcija gramofonskih ploča Radiotelevizije Beograd. Ploču sam kupio istog dana kada je došla u robnu kuću na uglu Titove i Dalmatinske.
Vrata na koja sam ušao nalazila su se na onom mjestu gdje će se 2. svibnja 1992. zabiti granata ispaljena s položaja JNA. Ili su to već bili položaji Vojske Republike Srpske, zapravo je teško reći. Tu eksploziju snimit će televizijske kamere, i ta snimka za cijeli svijet postaje jedan od amblematskih prizora opsade Sarajeva. Možda će biti i efektnijih prizora. Svakako će biti okrutnijih i krvavijih. Ali spletom okolnosti, koje nismo u stanju do kraja rekonstruirati niti objasniti, upravo trenutak u kojem se granata zabija iznad ulaza u robnu kuću na uglu Titove i Dalmatinske, biva tako važan i prisutan u očima, a zatim i u imaginaciji svijeta. Osam godina i koji mjesec ranije ja ulazim unutra, oslobođen svakog straha i zebnje, jer ću da kupim "Pozitivnu geografiju". Ploča je, vidim po naljepnici, koštala 112 dinara, ili jedanaest tisuća i dvjesto, ako računamo po starom.
