Ljevica je morala biti stražar društva i uspostaviti pravila

Paolo Magelli, utjecajni i nagrađivani talijanski redatelj s hrvatskom putovnicom, strastveni umjetnik, intelektualac i ljevičar, koji od druge polovice 1980-ih unosi nekonvencionalni i propitivački duh u kazališni život Hrvatske, ponovno je u Zagrebu, gdje u Zagrebačkom kazalištu mladih još od proljeća priprema novu predstavu prema najnovijem, kako kaže, “bezobraznom, ali dubokom moralnom” tekstu “Ja sam ona koja nisam” Mate Matišića. Taj Matišićev tekst sastavljen je od tri jednočinke - “Hrvatska Lolita”, “Porno film” i “Žena djevojčica”, a autor se u njemu na prilično sarkastičan i gorko humorni način bavi mafijom i kriminalom balkanskog smjera, te ismijavajući naše mentalitete i funkcioniranje društva prema matrici rođačkih veza ne ostaje dužan ni hrvatskim intelektualcima. Praizvedba tog prema Magelliju najboljeg Matišićeva teksta bit će u listopadu, a u predstavi će igrati gotovo cijeli ZKM-ov ansambl, od Doris Šarić Kukuljice, Milivoja Beadera i Lucije Šerbedžije pa do Anđele Ramljak, Frana Maškovića i Katarine Bistrović Ramljak.  

Magelli je rođen u Pratu, gdje je s Robertom Benignijem osnovao i vodio Teatro Studio, a u kasnijim desetljećima režirao je diljem Europe, od Bukurešta i Beograda preko Zagreba, Wuppertala i Beča do Rennesa, Pariza, Geneve, Dresdena te u Južnoj Americi i Izraelu. U nekoliko navrata bio je ravnatelj, odnosno intendant kazališta, a najviše ga pamtimo po specifičnoj kazališnoj poetici te po beskompromisnim i lucidnim kritičkim opaskama kojima izražava svoj stav o kazalištu, društvu i politici. Tako je u Hrvatskoj, gdje ga je zadesio Domovinski rat, oštro kritizirao Tuđmanov nacionalistički režim, no u kasnijim istupima nije štedio ni ljevicu. Magelli je, uz sve to, i zanimljiv i duhovit sugovornik. 

Express: Kako ste doživjeli najnoviji tekst Mate Matišića ‘Ja sam ona koja nisam’, gdje on oslikava suvremenu hrvatsku stvarnost, kao što su mafija, kriminal, trgovina seksom i slično, te njegov vrlo specifičan gorak humor i ruganje našim mentalitetima?
Za mene je to fantastičan Matišićev tekst, najbolji od svih koje je dosad napisao. On nije pisan iz rakursa političke i socijalne polemike, nego dolazi iznutra, iz utrobe, i premda je tekst iznimno bezobrazan, on je istodobno i duboko moralan. Matišić u tom tekstu ne progovara samo o mafiji i kriminalu, nego i o propasti zagrebačke buržoazije i umjetnika. On u tom tekstu razotkriva tko smo mi, znači, ne mi Hrvati, nego mi Europejci. Taj me tekst podsjeća, ne po stilu, načinu pisanja i estetici, nego po nekim minološkim kodovima, na mladog Paola Pasolinija, dakle, ići do kraja i pokazati bolno duhovito da živimo kao svinje. Pasolini je bio komunist, homoseksualac i katolički fundamentalist, a kod Matišića se kroz odsustvo Boga strašno osjeća upravo prisustvo Boga, koji je tu negdje iza ugla i špijunira poludjele kokoške. Bilo bi jako komotno reći da su te kokoške oko nas. Mi smo te poludjele kokoške. U te tri fantastično sarkastične priče postoji jak ulog - ulog ljubavi u potrazi za vrijednostima. To se lijepo vidi već u prvoj jednočinki “Hrvatska Lolita”, u kojoj je mafijaš bolji i pozitivniji od pravog oca, profesora Pravnog fakulteta, koji nema hrabrosti ni reagirati, dijelom iz straha, a dijelom iz navike i inertnosti, a dijelom i iz tribalnih razloga, jer su on i mafijaš rođaci iz istoga sela, a kamoli nešto učiniti i promijeniti. 
 

Express: Spomenuli ste da nam je Matišić tim tekstom zapravo htio pokazati zašto živimo kao svinje. Možete li pojasniti to viđenje? 
Matišić pita sebe, ali i nas, zašto živimo kao svinje i jedemo vlastiti izmet, a na nama je da potražimo odgovor. Mi smo postali vezani za materijalističko društvo, otjerali smo utopiju iz naših glava, našeg mišljenja i politike, čak ni snovi više nisu kakvi su bili, a naš bi posao trebao biti sanjati i maštati grijeh. Živimo u materijalizmu, odnosno kapitalizmu koji nije ništa drugo nego materijalizam, i to puno veći od onoga materijalizma kako se tijekom socijalizma nazivao kapitalizam i koji je bio ideal nečega, možda nekog boljeg života, dakle okrenuli smo se tome materijalizmu u kojemu nema ništa. Kad se već klanjamo tom materijalističkom Bogu, kako bismo onda živjeli drukčije nego svinje? Kad nas već gleda to zlatno tele sa zlatnim rogovima, zlatnim očima i isplaženim zlatnim jezikom, pitam se kad je on postao naš Bog? 

Express: Živimo u surovom neoliberalnom kapitalizmu, no sve se češće spominju novi oblici, kao što su socijalni kapitalizam, ekološki održivi kapitalizam, humani kapitalizam, savjesni, suosjećajni kapitalizam i slični alternativni modeli. Vjerujete li da je moguće dostići humani kapitalizam?
Vidite, mislim da sam doživio humani kapitalizam kao klinac dok sam živio u Toscani, u Italiji. Humani kapitalizam je moguć onda kad su pravila igre vrlo jasna i stroga, tj. kad se zna uloga sindikata i ljevice. U to vrijeme bio je moguć zato što je tad postojao obiteljski kapitalizam, koji je dolazio iz 19. stoljeća i profilirao se kao humanistički kapitalizam. To nije bio ovaj kapitalizam hrvatskog tipa od prekjučer, koji je omogućio bogaćanje preko noći. To je bio kapitalizam s ljudskim licem. Recimo, tvornicu Olivetti pokrenuo je potkraj 19. stoljeća Camillo Olivetti, a zatim ju je njegov sin Adriano Olivetti, talijanski inženjer, industrijalac i političar, razvio te od nje napravio svjetski poznatu marku pisaćih mašina. On je bio čovjek koji je ostvario snove. Bio je poznat i po tome što je na svojoj tvornici u rodnoj Ivrei napravio velike prozore kako bi radnici mogli imati kontakt s prirodom, zatim im je davao razne socijalne beneficije i izgradio nekoliko naselja za odmor na najljepšim lokacijama na Sardiniji te im poklanjao kuće, jer je vrlo dobro znao da će sretni i zadovoljni radnici bolje i kreativnije raditi, a onda će i on biti sretniji i zadovoljniji. To je bio primjer poslovanja s društvenom odgovornošću, dakle, poslovanje koje nije orijentirano samo na profit, nego i na zajednicu jer mu je bila važna socijalna, ljudska dimenzija. Da je Olivetti dulje poživio, taj njegov kompjutor iz Ivree ne bi nikad otišao u Ameriku, iz koje se poslije rodio IBM. Dakle, to je bio jedan primjer obiteljskog kapitalizma.
 

Express: Međutim, u Hrvatskoj je raširen tzv. ortački kapitalizam koji podrazumijeva klijentelizam, korupciju itd. Mislite li da možemo iskoračiti iz takvog u humani kapitalizam?
Ne znam kamo ide današnji kapitalizam. Ide li putem anonimnog kapitala, kad se više ne zna tko je vlasnik, što kome pripada i kad je lako sakriti pravo vlasništvo? No ja u Hrvatskoj još ne vidim kapitalizam, nego vidim samo nevjerojatnu eksploataciju ljudi i ljudskosti. U Hrvatskoj sigurno postoje virtuozna poduzeća, ali ja nikad nisam čuo za njih.  

Express: U Hrvatskoj režirate od sredine 1980-ih, najviše u zagrebačkim i splitskim kazalištima, zatim na Splitskom ljetu i na Dubrovačkim ljetnim igrana, a veliki trag ostavili ste u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje ste radili razne autore, od ‘Nacije’ i ‘Bauhausa’, preko ‘Kraljeva’, ‘Tri sestre’ i ‘Pentagrama’ pa sve do ‘Noćnog života’. Koliko vam je rad u ZKM-u bio značajan?
U Zagreb sam stigao 1985. godine sa svojim svjetonazorom, koji se formirao još u Toscani, kad sam bio klinac. Kasnije sam bio u Beogradu, Parizu, tadašnjem Istočnom Berlinu, ali uvijek sam se vraćao u Zagreb, koji me uvijek strašno inspirirao. U radu ZKM-a sudjelujem još od 1987. godine, kad je to kazalište bilo u rekonstrukciji i kad sam na indirektan način pridonio formiranju tog ansambla. Borio sam se svim snagama da to kazalište ne ostane dječji teatar, kao što je bio prije obnove, nego da preraste u kazalište za odrasle. Ne tvrdim da sam u toj transformaciji bio bitan faktor, ali sam uložio dosta truda i energije. Dakle, 35 godina živim sa ZKM-om. 

Express: U Hrvatskoj vas prati glas angažiranog redatelja koji na nekonvencionalan pa čak i provokativan način interpretira klasike, donoseći na kazališnu scenu novu poetiku i estetiku, no također i umjetnika koji se bavi relevantnim društvenim i političkim temama. Recimo, u vašoj ratnoj trilogiji anticipirali ste buduće događaje. 
Režirao sam ‘Dunda Maroja’ koji se referirao na rat, a zatim sam radio ratnu trilogiju Euripidovih djela. Prvo sam napravio ‘Feničanke’ 1987. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje počinju s opsadom grada i strahom od rata. Slijede ‘Elektra’ 1988. godine i ‘Helena’ 1990. s Mirom Furlan na Splitskom ljetu. Bavio sam se i temom nacionalizma, kad je već prijetio rat, u predstavi ‘Nacija’ u ZKM-u, koja je trajala sedam sati. Režirao sam i ‘Lude dane’, gdje sam anticipirao neke buduće događaje. To su sve predstave u kojima sam izražavao svoju opsesiju društvom i društvenim promjenama. Mislim da sam bio vjeran sebi. Režiser može izabrati hoće li biti politično ili apolitično biće. Politične redatelje volim i cijenim, a apolitični se bave teatrom kako bi zabavljali gledatelje i od toga dobro živjeli. Nikad se nisam htio baviti zabavljačkim teatrom. Mislim da režiser mora biti politično biće, a teatar bi morao biti političko okruženje. Vjerujem da se kroz teatar može upozoriti na probleme društva, ali se ne treba na to orijentirati. Ne treba praviti predstavu o feminizmu jer će ona biti jako dosadna. Mislim da treba raditi predstave o svim našim kontradikcijama. Evo, Mate Matišić nam je svojim novim tekstom ‘Ja nisam ona koja jesam’ dao primjer različitih segmenata koji nas uznemiravaju, od represivne, mafijaške, kapitalističke sredine preko feminističkih problema do motiva samoće i usamljenosti te propadanja intelektualaca u gradovima. Matišić nam je dao veliku fresku aktualnih likova i problema. 

Express: Može se reći da ste nas na neki način podučavali slobodi ne samo u kazalištu, nego i mnogo šire, osobito u ratnim godinama. Što je najviše utjecalo na formiranje vašeg slobodarskog duha? Jesu li to bile sedamdesete, kad ste obišli pola svijeta s malim autom, sve do Azije? 
Sjećam se da su političari u sedamdesetima u Italiji ukazivali mladim ljudima od 17, 18 ili 19 godina povjerenje dajući im da vode velike institucije. Nisu odstranjivali druge generacije, ali su htjeli donijeti nešto novo. Mislim da klinci danas nemaju takvih mogućnosti. Svijet je danas sa svim tim ratovima i bolestima postao zatvoren i opasan. Recimo, ako krenete autom iz Rima preko bivše Jugoslavije i Grčke sve do Turske i iranske pustinje pa još dalje prema Aziji, bit ćete napadnuti, kidnapirani ili ubijeni. Kad smo mi putovali tom trasom u sedamdesetima, taj put nije bio samo otvoren i slobodan, nego su nam domaći ljudi davali besplatno hranu i piće, što pokazuje da su najsiromašniji zapravo najbogatiji. Tad se još vjerovalo da je putnik svetac i da je tuđi jezik Božji jezik. A danas? Svuda fundamentalizmi svih vrsta.

Express: Cijeli život živite s kovčezima u ruci, mijenjate sredine, gradove i kazališta. Kako se taj nomadski način života odražava na vaš identitet, a kako na vašu obitelj? Kako ste se nosili s tim različitim kulturama i mentalitetima? 
To je tako godinama funkcioniralo, međutim, u zadnje vrijeme, sve me to više tišti. Cijeli život sam ‘vani’, u Hrvatskoj sam ‘vani’, u Njemačkoj sam vani, svuda sam vani. Mislim da su moja djeca jako patila zbog tog mog nomadskog života, osobito ovo dvoje starijih, koje sam u zadnji trenutak, prije rata, odveo u Italiju, gdje su onda živjeli s mojom sestrom, bez mene. I treća kći Gioa, koja živi u Njemačkoj, viđala me u intervalima između dolazaka i odlazaka. Vjerujem da je to bilo stresno za njih, a bilo je i stresno za mene. Moja supruga Frederika sigurno je također jako patila. S druge strane, te različite sredine, njihove kulture i senzibiliteti tih ljudi donijeli su mi nevjerojatna iskustva. To me je jako obogatilo, postaneš malo Mađar, malo Nijemac, malo Bosanac, dakle postaneš malo od svega. Pokušavaš prepoznati ono što je lijepo i onda to izabrati, ali trudiš se razumjeti i ono što je ružno kod njih. 

Express: Oduvijek se deklarirate kao ljevičar, međutim europska ljevica je godinama u krizi, čak i u Latinskoj Americi. Što bi ljevica trebala ponuditi, koju opciju, kakve ideje da se ponovno nametne kao relevantni politički faktor? 
Mislim da bi se europska ljevica već odavno trebala baciti na zaštitu prirode, dakle na ekologiju, što su veliki filozofi poput Habermasa već ranije govorili. Također bi se trebala suprotstaviti ovom prljavom kapitalizmu. Ljevica se žrtvovala, primjerice u Italiji i Francuskoj, a pogotovo u Njemačkoj, za interes naroda, vjerujući da će se suprotstavljanjem velikim koncernima i vladavini Mercedesa srušiti cijela kula. Međutim, to se nije dogodilo. Primjerice, u ruhrskom području, gdje sam radio 30 godina, kad je ta regija bila crna od ugljena, sad je voda bistra i vratile su se ribe, a tamošnji radnici postali su stručnjaci za čistu vodu i zarađuju puno više nego prije. Dakle, ljevica bi se trebala fokusirati na traženje novih obnovljivih izvora energije i tako boriti protiv velikih koncerna i naftnih kompanija. Da je ljevica inzistirala na takvom programu, već bismo odavno imali električne automobile. Takva tehnologija postoji već više od 20 godina, ali se ne koristi, što je velika šteta. Napominjem da se ne radi samo o zelenoj ljevici, nego ljevici koja staje u obranu europske radničke klase. Italija je nekad imala fantastičnu industriju, koja je u roku od tjedan dana preseljena u Aziju i u tim tvornicama danas rade lokalni klinci za dva dolara tjedno. Zbog visokih poreza ona se više nikad nećete vratiti u Europu. Je li to globalizacija? Ne, to je destrukcija svega, ne samo radnika, nego i kulture i običaja, jer je poznato da radnička klasa nosi sa sobom i kulturološki efekt. Dakle, ljevica je trebala obraniti inteligenciju europske radničke klase koja je otišla do đavola. Ljevica je morala biti stražar društva i uspostaviti pravila te odrediti što se smije, a što se ne smije, a ona to nije učinila.

Express: Mislite li da su europski intelektualci zakazali?
Nisu zakazali, nego su se prodali. A onda su, što je još gora opcija, nestali. 

Express: Na nedavnim lokalnim izborima u Zagrebu gotovo je 35 posto glasova dobio Miroslav Škoro, kandidat desno-populističkog Domovinskog pokreta. Kako to tumačite? 
Meni je to skandalozno. To znači da je više od sto tisuća Zagrepčana glasalo za Škoru. A skandalozno mi je i to da je Zagreb htio da on dođe u finale. Svi ostali bi bili bolji, i SDP, čak i Bandić da je poživio. Ne možemo se tješiti s laži da su ti Škorini birači ljudi koji su time izrazili svoje negodovanje i neslaganje s Možemo!. To nije istina. To su ljudi koji su time izrazili svoj stav. Oni su rekli: ‘Mi smo tu’. To mi tjera strah u kosti. Od tada gledam na Zagreb sa sto tisuća manje simpatija. 

Express: Jeste li imali vremena pratiti prepirke i svađe između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, kojeg zbog izjava i komentara brojnih sudionika javnog života, i s lijeva i s desna, sve više proglašavaju svojevrsnom ikonom nacionalističke desnice? 
Zadnjih mjeseci bio sam u Njemačkoj i zapravo nisam imao dovoljno vremena za čitanje novina i praćenje te prepirke. Mogu reći da nisam u potpunosti razumio uzrok i svrhu te svađe. To mi je izvana više izgledalo kao trakavica, primjerenija za skandalističke novine, nego ozbiljna politička debata. 

Express: Već su napravljena znanstvena istraživanja o tome kako će se godina i pol života u nenormalnim uvjetima tijekom razdoblja pandemije odraziti na gospodarstvo, psihu ljudi i kulturu. Što mislite hoće li ljudi nakon završetka pandemije u tom ‘novom normalnom’ korigirati svoje ponašanje, a države svoje politike?
Što znači to ‘novo normalno’? Da nemamo maske, da se možemo ljubiti? Veliki napredak. U to ‘novo normalno’ ući ćemo sa strahovima, bolestima u glavi i nogama, pritiscima na duši, s gubitkom socijalizacije jer su klinci izgubili godinu i pol dana života, s nestankom harmoničnog života... Ne znam je li takvo ‘novo normalno’ dobro došlo. Ipak, ljudi bi mogli početi razmišljati o fragilnosti kapitalizma i pitati se je li moguće zaustaviti globalizaciju, ali ne vjerujem da će se to dogoditi. Mi vrlo dobro znamo da more umire i da će riba biti još samo 60 ili 70 godina, a nakon toga će nastati pustoš. Znamo da šume nestaju i da smo sve prodali, ali još vjerujemo u to zlatno tele. Mislite li da će se Kina i Indija zaustaviti, a Rusija stati s uništavanjem Sibira? I mi smo velikim dijelom uništili našu prirodu. Krivi smo jer smo stvorili odgovarajuću tehnologiju. Krivi smo jer smo prodali dušu đavolu. Ne znam hoće li nam đavo oprostiti. Ne vjerujem da đavo prašta.