Dugo sam tragala za odgovarajućim uvodom kojim bih započela pisanje o novom romanu Zorana Ferića, a onda se poput neočekivanog flashbacka odjednom pojavila rečenica iz njegova romana “Djeca Patrasa”, objavljenog davne 2005. godine, i učinila mi se boljom od svih kojima bih sama započela. “Inače, oduvijek sam se zaljubljivao u nesreću”, pisalo je negdje u početnim dijelovima priče o ljubavi profesora koji je prešao četrdesetu i bolesne učenice pred pragom punoljetnosti, kojim je Ferić prodrmao temelje malograđanskog licemjerja tamo gdje je najosjetljivije, ali i dokazao da se kao pisac može nositi s temom koja je možda ekscesna, ali samo dok se ne pretvori u tekst, odnosno estetsku činjenicu. U kritici sam tog romana zapisala i mišljenje koje se kasnije pojavljivalo na koricama novih izdanja: “Djeca Patrasa jedan je od najljepših ljubavnih romana koje smo čitali u zadnje vrijeme”. Danas bih sigurno prvo lice množine zamijenila onim jednine, a nakon čitanja novog Ferićeva romana, koji se pojavljuje vrlo brzo nakon kapitalnog “Putujućeg kazališta”, vrlo vjerojatno i naslov zamijenila onim “Dok prelaziš rijeku”.
Nije nasilno kritičarsko preslagivanje opusa nekoga pisca u “ladice” i “faze” ako kažem da je ovim romanom Zoran Ferić, pisac koji si slijedom svog dosadašnjeg opusa doista tako nešto može dopustiti, otvorio novo područje istraživanja, prije svega na razini stila pisanja, jer ono što odmah upada u oko, pa možda i malčice iznenađuje čitatelja, jest poetskiji, znatno zgusnutiji stil, kraće rečenice i odmak od ulančavanja (rečenica i priča) što je do sada bila prepoznatljivost njegova rukopisa. Da, iznenadit će i to što u romanu možete pročitati i pokoju pjesmu! Uvodnim citatima M. Duras i J. L. Borgesa čvrsto su postavljeni temelji smjera u kojem će se krenuti - s jedne strane, riječ je o romanu koji uspostavlja neskriveni intertekstualni odnos s kultnim “Ljubavnikom”, ali pisan iz vizure muškarca, dok Borgesov citat o sudbini koja voli ponavljanja naglašava izlazak iz sfere međutekstualnih odnosa i u onu - međuživotnih. Petnaestogodišnja Mala i neprimjereno stariji bogati Kinez iz “Ljubavnika”, u Ferićevu se romanu “pretapaju” u 53-godišnjeg pisca i 22-dvogodišnju studenticu likovne akademije, no ono što je zajedničko i ključno za oba romana, prijelaz je preko rijeke, kao simbol prelaska u prostor zabranjene putenosti i erosa, ali i slobode života i umjetnosti koja, znamo, ima svoju cijenu. Roman se otvara scenom eksplicitnog, grubog, provokativnog seksualnog čina i uspostavlja temeljne dihotomije na kojima će se bazirati i roman u cjelini, a to su užitak-bol i eros-thanatos, kao i snažna metaforika poistovjećivanja čina rađanja i seksualnog čina. “Ti si me konačno rodila zdravog” onaj je trenutak u kojem pripovjedač i čitatelj spoznaju koliko je ta “ljubav kojoj se smiju bogovi” veličanstvena u svojoj boli koje su od početka svjesni i njezini protagonisti. Dok je Mala u “Ljubavniku” nakon prvog seksualnog užitka osjetila vlastito starenje, transformacija pripovjedača ovoga romana još je dublja, ali vodi obrnutim putem, od pomlađivanja do prapočetka, ponovnog rađanja, u ovom slučaju i posrednog uključivanja jednog od stalnih Ferićevih motiva, motiva majke. Zaljubljivanje u nesreću, kako je to rečeno u “Djeci Patrasa”, ta tragika koju je u ranijim knjigama Ferić pretvarao u “klaunski cerek”, ovdje ne odlazi u smjeru bizarnosti i groteske, nego fino klizi između proznog i poetskog, racionalnog i iracionalnog, ružnog i lijepog, muškog i ženskog, što romanu daje specifičan ritam. Svi su “strašni” Ferićevi motivi što smo ih već pobrojili u tekstovima o njegovim ranijim knjigama prisutni i ovdje: bolest, starost, smrt, prostitucija, no u novom kontekstu, bez tog cereka, doimaju se drukčijima, čak životnijima, a možda baš zbog toga i strašnijima.
Sama fabula romana svodiva je na rečenicu-dvije; ostarjeli uspješni pisac, nakon bolničkog liječenja, umjesto nastavka fizičkog propadanja ipak izabire život koji mu pruža upuštanje u vezu s mladom studenticom, jer eros je jedini način svladavanja thanatosa, srednjeg puta tu jednostavno nema. Veza je komplicirana kao što takve veze obično bivaju, već na samom početku osuđena na to da jednom bude uspomena, no također i strastvena do granica devijantnosti, premda su naznake kraja odmah jasno vidljive, a negdje pred svršetak romana sve se preobražava u njegovo letargično čekanje, koje dakako mora doći izvana. Pripovjedač (koji, hm, iz današnje perspektive sa svojih 53 možda baš i nije tako star kako je u romanu prikazan!), bez imalo skrupula do detalja razotkriva, a ujedno i dešifirira ljubavnu situaciju, koja izvana, ljudima kojih ih susreću, djeluje iščašenom, a iznutra, među njima, strašnom i u svojoj ljepoti i u svojoj ružnoći. Ljubav je to kao eksces kojega su oboje svjesni, zbog koje su spremni prijeći rijeku, osjetiti krivnju jer znaju da tome prethodi utaživanje požude i strasti, ponovno rođenje. Eksces, jer u svijetu i društvu u kojem se kreću, unatoč “općem promiskuitetu” koji žive njegovi prijatelji sa svojim tajnim ljubavnicama, svaki prelazak rijeke licemjerno će biti smatran grijehom i anomalijom, dok “pakao svakodnevne odvratnosti” postaje gotovo norma normalnosti. Pripovjedač vrlo precizno, nimalo se ne štedeći, razotkriva sve svoje intimne i umjetničke kodove, svoju prošlost, sagrješenje, spoznanje i skrušenje, ako smo malo ironični. Njezina je pak prošlost, slično kao i u “Ljubavniku” M. Duras, obilježena obiteljskom situacijom, odrastanjem u malom gradu, uz očev suicid i majčinu žrtvu te život u laži. Dok se njih dvoje u automobilu kao nekakvoj pokretnoj garsonijeri voze zagrebačkim lokacijama ili putuju negdje dalje, dok im put presijecaju lisice kao jedan od ponavljajućih motiva u romana, njihove generacijske razlike još se gube negdje u rečenici koja matematiku proglašava “čudnom disciplinom kad se umiješa metafora”, u ekskursima o njegovu bratiću koji je također “prešao rijeku” ili boravku na plaži za invalide na koju slučajno dospiju tijekom jednog putovanja. Da bi potom izašle na svjetlost dana, isprva u onom strašnom vokativu “kćeri”, kojim se on njoj obraća, a ponajviše u trenutku svađe oko “Posljednjeg tanga u Parizu”, kad je već sve ionako svejedno.
Rasprava o filmu otvara jedno od onih pitanja zbog kojih bi se ovaj roman mogao iščitati prelaskom preko rijeke koji neki teško mogu pri(s)hvatiti. Da, u romanu se tematizira silovanje, ono je i dio same fabule, njihova odnosa i predmet rasprave, onaj “the moment” u kojem Ferić također prelazi rijeku skupa sa svojim likovima, riskira, ali ne da bi provocirao i šokirao, tako nešto doista može iščitati samo glupan, nego propitao odnose objekta i subjekta, krvnika i žrtve, bez crno-bijelih, samo u nijansama sive. Ima li u žudnji krivnje i postoji li u njoj granica, neka su od pitanja koje ovaj roman definitivno postavlja, ujedno propitujući klišejizaciju muško-ženskih odnosa prema kojoj bi on trebao biti shvaćen kao okrutan i bešćutan macho koji iskorištava njezinu mladost. A nije, jer oboje su ponekad jednako ranjivi, plašljivi, krhki, a ponekad okrutni, grubi i lažljivi, nema tu rodnih kategorija. Formalno, roman bi mogao završiti i prije stvarnog završetka, tužnom konstatacijom kako su oni (bili) samo kurviš i nimfomanka. No nakon toga slijedi dodatni dio, pisan po principu “što se dogodilo poslije”, u kojem on-pisac dolazi na izložbu na kojoj ona-konceptualna umjetnica, između ostalog, prikazuje video silovanja u kojem je sama objekt toga čina. Na taj je način roman dobio “pogovor” u kojem se čitava priča postavlja u širi kontekst. Strast, žudnja, nasilje i bol koja se manifestirala i u njihovu odnosu postaje provokativni artefakt, njezin video na izložbi i njegova naznaka pisanja romana, mučan za gledatelje, ali pročišćujući, čak i katarzičan za njegove protagoniste. Taj se kraj iščitava i kao svojevrstan odgovor aktualnoj cancel kulturi kao metodi kojom bismo olako mogli izgubiti sve navedeno - strast, žudnju, bol, pa i ispiranje grijeha kao poticaj umjetničkog stvaranja. Spominjanje Zemble, izmišljene zemlje u kojoj se pripovjedač rado zagubi u svojim maštanjima, tako odjednom postaje jasnije i važnije, kao podsjetnik na imaginaciju, fikciju koju doista treba znati razlikovati od zbilje, čak i kad se učini da su se posve ispreplele.
Ferićev je roman, odmaknut od svojih prethodnika, ali i pozicioniran prema njima korištenjem nekih od stalnih motiva, melankoličan i tužan kako to biva kod ovoga pisca. Zapravo, estetski doživljaj nakon čijeg čitanja ostaje dugotrajan emotivni ožiljak - ljubavni roman u kojemu “leševi onih koje smo voljeli plutaju rijekom”, ali nam je jasno da u nju ipak moramo ući.
