Dugo sam tragala za odgovarajućim uvodom kojim bih započela pisanje o novom romanu Zorana Ferića, a onda se poput neočekivanog flashbacka odjednom pojavila rečenica iz njegova romana “Djeca Patrasa”, objavljenog davne 2005. godine, i učinila mi se boljom od svih kojima bih sama započela. “Inače, oduvijek sam se zaljubljivao u nesreću”, pisalo je negdje u početnim dijelovima priče o ljubavi profesora koji je prešao četrdesetu i bolesne učenice pred pragom punoljetnosti, kojim je Ferić prodrmao temelje malograđanskog licemjerja tamo gdje je najosjetljivije, ali i dokazao da se kao pisac može nositi s temom koja je možda ekscesna, ali samo dok se ne pretvori u tekst, odnosno estetsku činjenicu. U kritici sam tog romana zapisala i mišljenje koje se kasnije pojavljivalo na koricama novih izdanja: “Djeca Patrasa jedan je od najljepših ljubavnih romana koje smo čitali u zadnje vrijeme”. Danas bih sigurno prvo lice množine zamijenila onim jednine, a nakon čitanja novog Ferićeva romana, koji se pojavljuje vrlo brzo nakon kapitalnog “Putujućeg kazališta”, vrlo vjerojatno i naslov zamijenila onim “Dok prelaziš rijeku”.
359
prikaza
Ljubavni roman u kojemu ‘leševi onih koje smo voljeli plutaju rijekom’
1/3
Ferićev je roman, odmaknut od svojih prethodnika, ali i pozicioniran prema njima korištenjem nekih od stalnih motiva, melankoličan i tužan kako to biva kod ovoga pisca
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
