Lustig: Auschwitz je preživio nizom slučajnosti

U Zagrebu je u četvrtak ujutro umro istaknuti filmski producent i jedini hrvatski dvostruki dobitnik Oscara Branko Lustig (87). Čuveni hrvatski filmaš, koji je radio na brojnim domaćim i holivudskim filmovima, osvojio je dva Oscara - za 'Schindlerovu listu' Stevena Spielberga i 'Gladijatora' Ridleya Scotta...

Branka Lustiga inače poznaje cijeli svijet, i kao jednog od rijetkih koji su preživjeli užas Holokausta u Auschwitzu, ali i kao briljantnog filmaša svjetskog glasa. Kad su ga Saveznici oslobodili 1945., nakon tri godine preživljavanja pakla na zemlji, imao je samo 13 godina i bio je težak samo 30 kilograma. Užas koncentracijskih logora uspjela mu je preživjeti i majka, a oca su mu nacisti ubili u ožujku 1945. u Čakovcu.

Branko Lustig je logor preživio nizom slučajnosti. Prvo što su i on i majka preživjeli jeziv uvjete vožnje vlakom do logora smrti u Poljskoj. Potom što su SS-ovi čuvari logora čudesno progutali tvrdnju njegove majke da on ima 16 godina, a imao je samo 10. 16 je bio minimum ispod kojega nacisti djecu nisu slali direktno u plinske komore kako bi ih pobili skupa s nemoćnim odraslima, nego su ih tjerali na ropski rad. Mali Branko je tako završio u rudniku.

Zapravo ne bi niti tako imao, osim teoretski, šanse za preživljavanje da se nije dogodilo još nešto. U nekom trenutku izvjesni nacistički časnik u logoru stao ga je brutalno mlatiti, očito s namjerom da ga zatuče nasmrt. Dječak je stao plakati, jaukati na hrvatskom jeziku, na što je nacistički čuvar zastao.

Pitao ga je odakle je i tada se ispostavilo da je nacist zapravo folksdojčer iz sela kod Osijeka, a da je dječak s istetoviranom oznakom "A 3317", kojega je umalo usmrtio batinama, sin Mirka Lustiga, natkonobara iz istog sela kao i on, sin čovjeka kojega je nacist zapamtio kao dobrodušnog čovjeka koji je njegovom ocu davao piće na dug. Uskoro su dječaka prebacili u radni logor Mittelbau-Dora gdje su nacisti proizvodili projektile V1 i V2.

U veljači 1945. dječaka, skupa s ostalim logorašima, nacisti su prevezli u Bergen-Belsen. Ispalo je da je mjesec dana poslije u tom istom logoru, u baraci udaljenoj od one u kojoj je on bio zatočen samo 25 metara, umrla Anna Frank. Branko Lustig je preživio, za dlaku je izbjegao sudbinu šest milijuna Židova pobijenih u Holokausta, odnosno 1,2 milijuna djece u tom pokolju bez premca. S majkom se vratio u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju.

"U tom Auschwitzu je uvijek bilo oblačno, padale su kiše, uvijek je bilo tmurno, magle su se vukle. Kao Krleža kad opisuje tmurno jutro, tako je bilo. A nekad bi sinulo sunce. I čim se zračak sunca pojavio, to je za ljude bio dobar dan. Za mene, dobar dan je bio svaki kad sam se ujutro mogao ustati iz kreveta, otići popiti malo bljutave vode, oprati nos i oči. Kad sam se probudio, uštipnuo se za nogu ili ruku i vidio da sam živ, to je bio dobar dan", rekao je Lustig prije par godina za Express.

Ispalo je da su svi ostali iz njegove obitelji pobijeni u Holokaustu. U Zagrebu je potom završio osnovnu školu, zatim i za kemijskog tehničara, a kad se 1951., na nagovor nastavnika iz škole, prijavio na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti, ispalo je da je upao kao jedan od 11 između 400 kandidata. Samo, nije imao svjedodžbu gimnazije, morao je na brzini učiti i latinski i grčki i sve ostale predmete, da bi uspio i to. A onda mu se dogodila još jedna nevjerojatna situacija.

Bio je na četvrtoj godini akademije kad ga je jedan od direktora Jadran filma slučajno pitao govori li njemački ili mađarski. Ispalo je da govori oba, zaposlili su ga kao prevoditelja i te iste godine, 1955., upoznavši Branka Bauera, malo po malo, Lustiga je Bauer uzeo za vođu snimanja na legendarnoj ratnoj drami "Ne okreći se sine". Branko Lustig imao je tada samo 23 godine i već je bilo savršeno jasno da dečko ima nešto posebno u sebi.

Već 1958. s talijanskim redateljem Giuseppeom De Santisom radio je na filmu "Cesta duga godinu dana". 1971. imao je 39 godina kad je sasvim slučajno nabasao u Münchenu na ljude iz Hollywooda koji su tražili lokaciju za "Guslača na krovu". Menadžer za lokacije bio je i u još jednom čudesnom filmu "Sofijin izbor" 1982. Konačno, 1992. upoznao je Stevena Spielberga, a svjetski slavni, legendarni redatelj na kraju tog sastanka u jednom potresnom trenutku poljubio je logorsku tetovažu na Lustigovoj ruci i rekao mu da će biti njegov producent.

Prvi film ovjenčan Oscarom slijedio je vrlo brzo; "Schindlerova lista". Karijera mu je eksplodirala. 2000. je producirao čak i "Gladijatora" Ridleyja Scotta. Slijedili su "Hannibal", "Pad crnog jastreba", "Kraljevstvo nebesko", "Dobra godina", "Američki gangster"... Nakon 25 godina u Americi, na Dan oslobođenja grada Zagreba 8. svibnja 2013. Branko Lustig sa suprugom se u Zagreb vratio za stalno.

"Djeci treba govoriti o Holokaustu i nacistima"

Zadnjih godina je puno radio na tome da se Holokaust ne zaboravi, osnovao je Festival židovskog filma i često posjećivao škole gdje je učenicima držao predavanja i pričao o stradavnjima Židova u ratu.

"Neću govoriti samo o Holokaustu da ne bi neki rekli da mi je to važno jer sam Židov. Je, važno mi je, ali nacizam je tu važniji. Zato danas kad govorim o strahotama koje su se događale kažem da su ih počinili nacisti, a ne Nijemci. Vjerujte mi da je tako. Zašto ne govorimo o tzv. sanatorijima u kojima su djecu ubijali i prije plinskih komora? Gdje su im vadili mozgove i druge organe te ih uspoređivali i proučavali. To su strašne stvari i nacizam je strašan. Djeca trebaju to znati, treba učiti povijest i to znanje im treba 'sjesti'. Mi koji još možemo moramo se truditi da se takve strahote nikad više ne dogode. Ja imam 84 i neću još dugo, ali ima puno onih koji mogu još", rekao nam je svojedobno Lustig. 

Kad je govorio o edukaciji, mladima i društvenoj situaciji, bio je blag i odmjeren. 

"Mislim da je Hrvatska ipak negdje u dubini zdrava država. Omladina nam je zdrava i mislim da su mladi više pozitivni nego stariji, a stari su nesretni. Edukacija nam svejedno mora biti najjača karika."

Tek jedan dio onog srednjeg naraštaja je sklon takvim opasnim stavovima, misli on. No, upozorava, mi imamo demokraciju tek nešto više od četvrt stoljeća", premalo je to za bilo što. "Nemojte zaboraviti da je Americi trebalo da postane demokracija više od 200 godina, 45 predsjednika se promijenilo. A još, zapravo, nije demokracija. Prema tih 200 godina naših 25 je kao jedan dan. Povijest ima vremena i ja sam jedan od onih koji kažu da za sve treba vremena", rekao je Lustig. 

A što ako vremena nema i što ako prođe deset godina, a ništa se ne promijeni? 

"Vrijeme će učiniti svoje, ako neće biti za pet godina, bit će za deset, ako ne tad, onda za 20 godina. Treba imati strpljenja i raditi na tome, a rezultati će se sigurno pojaviti", rekao je.