Požuri i izmisli grad, knjiga Lejle Kalamujić u izdanju Sandorfa stane u gotovo svaki džep. U bilo koju torbicu. Osamdesetak stranica u mekom uvezu, šesnaest priča.
Teške priče. Lijepe priče. Tople priče. Mučne i užasavajuće priče. Pjesme.
Kalamujić uspijeva balansirati između iskrene, djetinje naivnosti svojih protagonista i protagonistica te između okrutne, prljave i krvave vizije društva koje im se suprotstavlja. Kombinira poznate, prozaične prizore sela i grada, rata i beznadnih poslova, s gotovo fantazmagoričnim olujama osjećaja u svojim likovima. Recimo, Adino jato. Priča o Admiru, muškarcu koji "važi za uljudnog i ne baš pričljivog momka, zaposlenog u tržnom centru na Ilidži, na odjeljenju pekare". Njegova veza s Mirzom, nezaposlenim biologom koji za svoju dušu drži golubove. Vjerojatno svakoga dana prolazimo pored naših Admira, pružaju nam kruh i novčanice, kurtoazno ih pozdravljamo i zadržavamo se u granicama uljudnog i uslužnog pozdrava. Kalamujić pronalazi dubinu u njima, u golubarnicima koje podižu u spomen na svoje tajne strasti i ljubavi. Suptilno otkriva njihovu bol koju dostojanstveno nose u sebi, čak i kad ih dijele ograde i inspektorski stolovi.
Kao i u Svitanju, uznemirujućoj priči koja je zapravo koloplet kratkih, brzih monologa, u kojima se smrt i zlo izokreću u ljubav i nadu.
Kao, uostalom, i u Transfuziji, šarmantnoj i toploj priči o rađanju osjećaja između Behke i Muharema, dječje čistima u godinama kad se obično zaboravlja kako je bilo biti dijete.
Kalamujić vješto spaja čistoću s prljavštinom, dobro sa zlim. Okorjele i pokvarene običaje društva sa žudnjama pojedinaca. Moja tužna Sofija je takva priča koja crta sliku sela, sasvim nevažno kojeg, takva sela su razbacana diljem ovih zemalja. Priča o babi koju je život pregazio, koja je utjehu pronašla na dnu boce, zanemarivši sebe, svoju djecu i svoj život. U sjećanjima na Milicu, svoju prvu nevinu ljubav i prvu svjesnu želju, opet proživljava minule godine pune boli i razočaranja. Kalamujić kroz Sofijine oči priča oporim jezikom, bez suvišnih objašnjenja. Ocrtava pustoš u njoj kroz šutnju starice koja sjedi i zuri u Mjesec, sve dok i sama ne posustane, nemoćna za daljnju borbu.
U svojim pričama Kalamujić skače sa skica cijelih života do trenutaka zabilježenih u nekoliko desetaka rečenica. Priča o pastrmkama, netom kupljenima i naoko ubijenim ribama koje odbijaju umrijeti na povratku kući kroz kišni grad, sudara se s kratkim, plastičnim opisom veze na umoru koja nestaje i propada. Za razliku od pastrmki, bez borbe. Ovo je priča o usamljenosti, kao i ona o djevojčici koja vjeruje da joj je preminula majka na putu, a zatim joj druga djeca razbijaju iluziju i strmoglavljuju je u godine borbe sa samoćom. Kao, uostalom, i naslovna priča o ženi koja prijateljici na samrti izmišlja cijeli grad, gazeći kroz godine odvojenosti.
Požuri i izmisli grad je relativno mala knjiga, stane u džep i torbicu, ali u njoj, u osamdesetak stranica i šesnaest priča, nekako su se uspjeli sagraditi čitavi gradovi.
