Satiričko kazalište Kerempuh ostalo je zdravo nakon potresa: ansambl je imao sreće da premijeru Molièreova “Škrca”, klasika što je - nevjerojatno ali istinito - prvi put postavljen u povijesti tog kazališta, proizvedu u koliko toliko normalnim uvjetima. Redateljica predstave je Dora Ruždjak Podolski, adaptaciju teksta napravio je Tomislav Zajec, a ansambl kazališta predvodi Hrvoje Kečkeš u ulozi Harpagona. Nije teško na prvu reći da “Škrtac” u mnogočemu izlazi iz okvira satire i/ili komedije, jer točno naliježe na muku svakodnevice. Ali duh i smisao toj predstavi u velikoj mjeri duguje kostimografiji Barbare Bourek. Akademska slikarica obrazovanjem, naša je sugovornica iskusna i nagrađivana profesionalka u polju kostimografije u svim domaćim umjetničkim žanrovima. Dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za kostimografiju predstave “Ljepotica i zvijer” (2008.) i Zlatne arene za kostimografiju filma “Lea i Darija” (2011.). Potječe iz umjetničke obitelji koja je oblikovala njezin poziv, a djeluje kao netko tko bez ostatka slijedi vlastitu strast u svakom sljedećem detalju novoga posla. U kostimografiji je ionako sve u detaljima: ako ih se i sjetimo naknadno, detoniraju snažno.
Express: Impresivan je portret Hrvoja Kečkeša u ulozi Molièreova Harpagona na plakatu predstave. Vaša zasluga je u prvom planu: barokni look neobično je svjež, Harpagonova/Kečkeševa pojava govori više od bilo kakvog uvodnika. Djeluje na nas istovremeno kao ironija i podsjetnik na realitet pošemerenog zajedničkog trenutka. Njegov čipkasti ovratnik, taj oko kojega ste se toliko trudili, kako kažete, uspio je nadići svoju kostimsku funkciju: kostime treba znati nositi? Govorite da ste izuzetno zadovoljni radom na predstavi: mora da nije bilo lako u ovim uvjetima?
Zapravo, proces rada na likovnom, kostimografskom konceptu ove predstave je bio lagan jer s Dorom surađujem već godinama, od naših samih profesionalnih početaka u kazalištu. Izvrsno se razumijemo i surađujemo. U predstavi se namjerno poigravamo stilovima i razdobljima, Harpagon i njegova obitelj kao da su ostali zarobljeni u prošlom vremenu koje se oko njih i na njima gotovo raspada, što je eto vidljivo baš na spomenutom okovratniku, koji sam s guštom patinirala, štirkala i uništavala kao da se radi o nekoj skulpturi, a ne o odjevnom komadu. Kostimi su tu da podcrtaju karaktere i pomognu glumcima u kreaciji lika. I u ovom slučaju se taj spoj desio na najbolji mogući način, baš kako kažete: ansambl ove predstave na čelu s fantastičnim Kečkešom doista ‘zna’ nositi i upotrijebiti kostim na najbolji mogući način. Upravo zato što se predstava radila u ovako teškim vremenima pandemije i potresa, postalo mi je još jasnije koliko nam je svima kazalište potrebno. Svaki dolazak na probu doživjela sam kao povratak u normalnost koje mi hrani duh te pomaže da prebrodim strah i neizvjesnost. Nadam se da će i publika imati sličan doživljaj.
Express: Kostimografija je nerijetko presudna, pogotovo u teatru. Okrutni smo prema njezinu rezultatu, a ne mislimo o zahtjevnom procesu proizvodnje: tko, gdje i kako izrađuje kostime u teatru. Predajete kostimografske kolegije na tri sveučilišne adrese, a stari šnajderski zanat biološki odlazi. Tko će sad ulagati u tu disciplinu, sve ostaje na sistemu ‘arte povera’?
Da, suočeni smo s odumiranjem zanata svih vrsta. Zato iznimno cijenim majstore krojače bez kojih kostimografi ne bi mogli realizirati svoje zamisli. Kod nas, nažalost, ne postoji poseban studij koji bi osim tehnika šivanja i krojenja podučio majstore kako izraditi stilske krojeve, sve te moguće tajne zanata bez kojih se ne mogu realizirati kazališni kostimi, posebno za klasični balet. Jedino što je preostalo da mladi uče uz iskusne majstore na licu mjesta, u preostalim kazališnim radionicama. I opet nažalost, zanimanje mladih za ovu struku je u padu. Ne znam što će biti kad starije generacije odu u mirovinu. Mnoga kazališta nemaju svoje krojačnice pa kostimograf, osim svog posla, preuzima i ulogu organizatora te se sam treba pobrinuti za svoju ekipu. I već godinama predajem kolegij kostimografije na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, predavala sam jednu akademsku godinu i u Osijeku, i veseli me što primjećujem da je mnogo studenata zainteresirano za tu profesiju. S druge strane, svjesna sam težine života samostalnih umjetnika, to dobro poznajem. Trenutačna situacija pokazuje koliko smo ugroženi, koliko je malo potrebno da budemo dovedeni na rub egzistencije. Uz srozavanje općih vrijednosti društva u kojemu se kultura marginalizira, veliki problem za našu struku predstavlja i trend kazališnih kuća da radije zovu strane autorske timove nego domaće umjetnike, što nam jako sužava ionako usko polje rada.
Express: Kažete da je trend kostimografskog realizma, nasuprot historicističkom, stilskom pristupu u teatru u igri već dulje. To je i logika repertoara, ali nije to jedini razlog? Taj ‘neobarokni antigen’, neovisno o njegovoj doslovnoj stilističkoj aplikaciji na sceni, čini se neophodnim za igrivost, impuls opuštenosti na sceni?
Pa čini mi se da trend realizma u režijskom i likovnom izričaju u Europi - pa tako i kod nas, traje dulje. Ipak, jedan od najpoznatijih režisera svijeta, Robert Wilson, privlači publiku upravo takvom, iznimno promišljenom likovnom stilizacijom. Meni je svaki novi projekt izazov i puni mi kreativnu radost, ali me posebno intrigiraju projekti koji mi dopuštaju određenu likovnu stilizaciju.
Express: Kao dijete umjetničke obitelji, doslovno ste odrasli u kazalištu. Tata Zlatko Bourek i mama Diana Kosec Bourek odgajali su vas uz vlastiti posao, ali kad ste shvatili da je kostimografija, uža struka vaše mame, vaš poziv? Kad ste u dječjoj dobi organski osjetili glumu na sceni, kao totalni doživljaj: to je bilo to? Završili ste studij na Likovnoj akademiji u klasi Đure Sedera, ali pravo obrazovanje je bilo doma, naravno?
Odmalena sam, silom prilika, neprestano bila u kazalištu. Boravila u kazališnim radionicama, na probama i predstavama. Imala sam priliku upoznati sve hrvatske velike režisere, koreografe i glumce, biti svjedokom njihova radnog procesa: to mi je neprocjenjivo iskustvo. I da, kazalište je na mene imalo veliki utjecaj, ali ne mogu reći da sam rano osvijestila čime se točno želim baviti. Otkad znam za sebe crtam, pa je odabir studija slikarstva bio nekako logičan. Danas vidim da bih sigurno odabrala Akademiju primijenjenih umjetnosti, da je takva postajala u vrijeme kad sam se upisivala na fakultet. A usmjeravanje prema kazalištu je došlo nekako samo od sebe. Najprije preko kazališnog plakata, pa onda prvih kostimografskih projekata u dječjem kazalištu. Odluka čime ću se baviti nikad nije jasno izrečena, naprosto je to bilo nekako po sebi jasno.
Express: Vaš pokojni otac Zlatko Bourek je u ovoj kulturi ostavio ekspresivan trag: u likovnosti svakog žanra do animiranog filma. Mi djeca odrasla smo uz njegove radove, malo smo se bojali tog bezobraznog ekspresionizma, što je bio njegov zaštitni znak, ali nam je emocija prema bourekizmu ostala kao mjerna jedinica za svaku ostalu (primijenjenu) likovnost. Isticao se kao neobično ležeran umjetnik u ovoj sredini, tako je zračio. Kakav je onda bio kao domaći učitelj?
Moj otac je bio izniman čovjek i umjetnik. Uvijek pozitivan, pun optimizma.
Uvijek umjetnički izrazito ‘u svom filmu’, snažan u vlastitom izričaju. Stvarao je do kraja i uvijek je govorio da mu ni tri života ne bi bila dovoljna da napravi sve što je naumio. Pripadao je jedinoj generaciji studenata Akademije primijenjenih umjetnosti u Zagrebu koja je nastala na postulatima Bauhausa, što znači da se tijekom umjetničkog studija posebno njegovao i zanat, majstorstvo. Tako je bio iznimno vješt u nebrojeno mnogo tehnika, znao se služiti svim mogućim alatima i materijalima. Sve je znao izraditi rukama. Iako smo neke projekte radili zajedno i uvijek mi je bio spreman pomoći savjetom, silno mi je žao što nismo mogli puno više vremena provesti zajedno u ateljeu. Ali to je naprosto bila posljedica njegova stalnog kazališnog i umjetničkog angažmana.
Express: Bourekova ostavština je sad problem. Nije prvi slučaj u domaćoj povijesti jakih umjetničkih figura, ali koliko vidimo, lokalna ni nacionalna razina kulturne politike nema rješenja da se njegov opus adekvatno zbrine i izloži: sve je na vama? Ali imate tu ideju, logičnu...
Da, imam veliku želju, ali i odgovornost da se njegova iznimno bogata ostavština sačuva i javno prezentira. U pregovorima sam s Gradom da se prostor njegova ateljea na Gornjem gradu pretvori u Memorijalni atelje gdje bi posjetioci mogli vidjeti razne faze njegova stvaranja, ali i niz kazališnih lutaka, poput lutke iz kultne predstave ‘Hamlet’ (Teatar ITD), ali i mnoge druge. Nisam ni slutila da će realizacija ideje o donaciji opusa umjetnika kakav je bio moj otac biti toliko teško ostvariva u praksi. Ipak, nadam se da će ovaj projekt što prije zaživjeti. Bez obzira na prepreke i katastrofe koje su pogodile naš grad.
Express: Diana Kosec Bourek, vaša mama, i pokojna Ika Škormlj zaslužne su za čitav dragocjeni kostimografski opus domaćeg teatra posljednjih desetljeća. Njihovi su autorski radovi - kostimi javno dobro, bojimo se pitati u kakvom su stanju danas? Ima li struka realnu ideju rješenja u tom pogledu? Ili je domaća resentimanska nemoć nešto s čime se stalno moramo boriti?
Njih svi troje: moj otac, majka i Ika Škormlj stvorili su nevjerojatan kazališni opus. Onakav koji svakako predstavlja kulturnu baštinu koja je zaslužila biti sačuvana i muzejski obrađena. A toliko malo ostaje: eventualno skice, poneka fotografija, dok su kostimi osuđeni na propadanje. Nemamo Kazališni muzej i ne znam tko bi, osim samih kazališta, mogao preuzeti brigu oko kostima. Uvjeti u kojima kazališta čuvaju svoj fundus su jako loši, manjak prostora i novca je poznata stvar. Ne znam, doista, tko bi se trebao baciti u borbu za očuvanje te vrste baštine. Struka, naravno, ali za sada nismo ni dovoljno organizirani ni složni u tome.
Express: Zlatko Bourek je pripadao sretnijoj generaciji umjetnika kojima je socijalistički modernizam pripremio teren za dostojanstveni rad, u duhovnom i materijalnom smislu. Je li romantiziramo kad tako kažemo? Ima li smisla usporedba nekad i sad? U konkretnom miljeu koje ima vlastitu konkretnu baštinu: ne zanima nas sad globalizacijski i tehnologijski princip... Kako o tome razmišljate?
Skloni smo romantizirati prošlo vrijeme, možda pogotovo osamdesete godine prošlog stoljeća. Iz perspektive generacije mojih roditelja, sigurno je riječ o godinama iznimne kreativnosti i neke vrste sigurnosti. Ali opet, ne treba zaboraviti da mnogo toga nije bilo dostupno onako kao što danas možemo vidjeti ili nabaviti - jednim klikom miša. Bez obzira na to, mislim da su upravo svojevrsna ograničenja koja su u Jugoslaviji postojala proizvela iznimno snažne umjetničke izričaje umjetnika koji su vlastitom domišljatošću stvorili djela - kakva danas više nisu moguća.
Express: Imali ste prilike, tijekom (ne samo) studijskih boravaka, upoznati veće i bolje opremljene adrese u europskom kulturnom krugu. Koja vam je velika profesionalna želja, izazov? Dojmio nas se vaš doživljaj bukureštanskog kazališta u kojemu je kostimografska sekcija, očito po uzoru na ruski sistem, grandiozna u usporedbi s onim što mi znamo u domaćim okvirima?
Svaki boravak vani obogatio me za nova iskustva. Bukureštanska opera u kojoj sam radila 2008. godine ima doista impresivne scenografske i kostimografske radionice u sklopu samog kazališta. Ondje još nije odumrla tradicija zanata, bila sam fascinirana. A kod nas je zaista postao priličan problem pri izradi oglavlja, obuće, rukavica, kazališnih maski, svih dragocjenih detalja kostima, unutar kazališnih kuća. Naravno, u budućnosti bih voljela ponovno raditi na projektima izvan Hrvatske, onima koji bi pomicali granice u svemu što sam dosad radila.
Express: Potresi su oštetili stan u centru grada u kojemu je i vaš tata radio do kraja. Kako se nosite s aktualnim stanjem stvari? Zagreb je vaš rodni grad, sad izgleda jezovito. Ali ste rezolutni, nemate se namjeru seliti iz centra grada?
Strašno me pogodila devastacija grada. A činjenica da je nebriga za kulturnu baštinu i povijesnu jezgru našega grada prisutna već dugo sad je tek snažnije vidljiva. Zgrade nisu obnavljane valjda još od Prvog svjetskog rata, bezočno su išarane grafitima... S jedne strane se hvalimo brojem turista, s druge ne radimo ništa kako bi se grad obnovio i zaštitio. Treća sam generacija koja živi u istom stanu u samom centru grada. Stan i zgrada su pretrpjeli priličnu štetu od potresa. Za sada je jasno da kao stanari sve moramo obnavljati sami, prepušteni sami sebi i većinom o svojem trošku, što će mnoge natjerati da se odsele zauvijek. Pitam se što će biti s gradom ako njegovi starosjedioci odu, preživjet će jedino hoteli i apartmani? Jako me rastužuje kad čujem stav svojih sugrađana da treba po svaku cijenu prodati stan i otići, čujem to često. A ja smatram da upravo sad moramo ostati i učiniti sve što možemo, da naš grad zacijeli svoje rane i nastavi živjeti.
