Odgađana premijera Machiavellijeve “Mandragole” u kazalištu Komedija nije u prepoznatljivoj autorovoj prevratničkoj maniri bila lisica da prepozna zamke, a ni lav da otjera vukove. Nakon potresa, nešto dulje obnove, otvoriti napokon vrata upućuje na sve ono što nas čeka u budućnosti našeg kulturnog krajobraza - skromni budžeti i smanjena očekivanja. Posezanje pak za renesansnom komedijom u nekom bi drugom kontekstu bilo predvidivo podilaženje publici, no iz današnje perspektive vječno istih dana, čak i kad su zapleti kao s nekog drugog planeta, sam pokušaj izmamljivanja osmijeha na lice utiša i najglasnijeg cinika. Demonizirani politički filozof i komediograf obmane Machiavelli, najpoznatiji po famoznoj “cilj opravdava sredstvo”, bio je utjelovljenjem renesansnog čovjeka te njegove aktivne (razni poslovi i službovanje u mnogo malih odbora) i kontemplativne društvene uloge (pisanje knjiga u egzilu nakon izlaska iz zatvora). Svijest o turbulentnom vremenu u kojemu živi, žudnja za stabilnošću pod svaku cijenu i novo definiranje političkih vrlina, u koje se ubrajaju gore spomenute zoometafore, nisu mogli ostati po strani ni kad je vjerojatno 1518. nakon otkaza u službi napisao “Mandragolu”. U svaki je grijeh upisao humor. Pitanje lijeka za nerotkinje samo je zamašnjak novim manipulacijama. Zabluda je tu baza Shakespeareu.
Redatelj Zoran Mužić s dramaturginjom Petrom Mrduljaš moguće ideološke mrakove, koji proizlaze iz “Il principe” (1513.) ili “O ratnom umijeću” (1519.-1520.), stavlja po strani te se bavi isključivo elementarnom komičnosti. A ona, ako nije brza u ritmu, precizno šarmantna u scenskom pokretu i glumi, obogaćena svjetlom i nešto drukčijim izmjenama scena, vrlo brzo postaje smiješna možda samo onima koji igraju, dok publika lagano ostaje po strani. Scenografija Tomislava Ruszkowskog jednostavna je kulisa renesansne zaprege na kojoj se po potrebi otvaraju vrata ili pomiču zastori. Glazba Mate Matišića posebno je efektna u otvaranju predstave dočaravajući vedrinu, ali i humor. No kako odmiče vrijeme, funkcionira po principu umetnutih, ali ne i organskih songova. Kostimi Elvire Ulip i Eve Karakaš Bedrina jastučićima, bojama i detaljima bogato dočaravaju razdoblje.
Osnovna je dvojba, ali i pitanje same komedije, kako Callimaco (Fabijan Pavao Medvešek) može zavesti Lucreziju (Dajana Čuljak), ženu starog bogataša bez izazivanja skandala? Nitko tu nije nevin, čak ni Lucrezia, koja će vrlo pragmatično priznati da je volja ta koja griješi, a ne tijelo. Jedini je rogonja i budala u sitnim vezovima međusobnih obmana njezin suprug Messer Nicia (Davor Svedružić). Opipljive kemije između Medvešek i Čuljak nema. Medvešek odviše odlazi u teatralnost i afektiranje te je tu, iako komedija trpi pretjerivanje, u neskladu sa scenskim pokretom koji je trom i ukočen, izgrađen posve izvana. Čuljak, s druge strane, zbog reduciranog prostora ne može ni doći do izražaja, a niti se izboriti za naklonost. Svedružić je komični varalica, često pretjeruje, no kad dolazi do dijela malene, osobne tragedije, nedovoljno je sugestivan. Ligurio (Ivan Magud), Sostrata (Dubravka Ostojić) i fra Timoteo (Goran Malus) nekad s više, a nekad s manje uspjeha dočaravaju male podlosti - obrtanje Nicija za vlastitu korist. Najuvjerljiviji je Siro Ronalda Žlabura, sav suzdržan u osmijehu, fino čangrizav i pravi prijetvorni Callimacov sluga koji sitnim gestama i bez puno buke, sa sebi svojstvenom prirodnošću, oblikuje jedini istinski punokrvno lice.
Ono što obilježava trenutačne početne koordinate kazališta u 2021. nejasna su prekrajanja klasika, prenatrpanost izraza različitim elementima, premalo povjerenja u dramski tekst i čvrsta želja da se baš ništa promijeni. Komedijina “Mandragola” ne upada posve u taj obrazac, jer dosljedno, bez ikakvih uzbuđenja, slijedi nekad davno zadana pravila izvedbe u mehaničkim izmjenama pali-gasi svjetla, scena i glazbe. Ne doziraju se ni prepoznatljive glumačke manire ni teatralnost. Negdje usput gubi se rizik, ali i magija da, eto, ipak u to staro možemo upisati i nešto novo. Ostaje pitanje zar je i u ovim gadnim godinama koje slijede hrvatskim kazalištima njihova jedina svrha isključivo rutinsko preživljavanje.
