Kultura
117 prikaza

Manuel Vilas: Priča o tome kako me je seksualno zlostavljao svećenik je istinita

© Grupo Planeta
Vilasovo bespoštedno, hipnotično lirsko literarno istraživanje boli naslovljeno po mjestašcu u podnožju Pireneja - 'Ordesa' je objavljena na hrvatskom

Za španjolskoga književnika Manuela Vilasa bol je žuta. Kad stvari i ljudska bića požute, upozorava taj pisac i pjesnik, znači da su na izmaku ili na mukama. Nakon što je smrt – ta, kako kaže, sociopatska luđakinja – 2014. godine otela životu i posljednjeg člana njegove obitelji, njegovu majku, Manuel Vilas, tad već autor čitavog niza zbirki poezije, romana, antologija i knjiga eseja, uputio se na neobično književno putovanje: odlučio je pokušati do granice mogućeg osvijestiti bivanje u sadašnjem trenutku i, miješajući osviještenost svojega postojanja sa sviješću o tome da istodobno ljudi od kojih je satkan njegov život više ne postoje, ispisati svojevrsnu egzistencijalnu reminiscenciju ne samo svojega života nego i Španjolske 20. stoljeća, pa sve do danas. Koji gradivni elementi čine identitet nekoga tko je ostao sasvim sam, nakon što su svijet napustili “stražari, čuvari, zapovjednici utvrde njegova djetinjstva”? Egzistencija je, govori Vilas, moralna kategorija – egzistirati nas prisiljava da činimo, radimo stvari, da jesmo. Umiranje, pak, predstavlja dezintegraciju egzistencije, dakle, dezintegraciju čovječanstva. U njegovoj knjizi “Ordesa” (2018.) zatječemo čovjeka na pragu totalne dezintegracije. Živ je, ali je iznutra umro. Izgubio je sve, roditelji su mu mrtvi, brak mu se raspao. Prevalio je pedesetu, pisac je, ni uspješan ni neuspješan, prosječno zavidan i frustriran. Razmišljajući o smrti svojih roditelja, Vilas u knjizi nastoji ispričati što se točno dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njim, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao... S četrnaest izdanja u manje od godinu dana te više od 100.000 primjeraka prodanih samo u Španjolskoj “Ordesa” je postala svojevrsni književni fenomen. Mnoge španjolske novine, primjerice El País i La Vanguardia, proglasile su je romanom godine, knjiga je Vilasu donijela međunarodnu slavu, prevedena je na niz jezika te je nagrađena prestižnom francuskom nagradom Prix Femina Etranger. Vilasovo bespoštedno, hipnotično lirsko literarno istraživanje boli naslovljeno po mjestašcu u podnožju Pireneja nedavno je objavljeno i na hrvatskome, u izdanju Frakture i prijevodu Ele Varošanec Krsnik, koja je svojim prevodilačkim vještinama posredovala i ovom razgovoru s autorom. 

“Ordesa” je proizašla iz vašeg osjećaja duboke usamljenosti nakon gotovo simultanog “nestanka” vaših dviju obitelji – jedne, u kojoj ste imali ulogu djeteta, i druge, u kojoj ste imali ulogu oca. Vaš je pripovjedač trajno zarobljen u melankoličnom bezdanu s čije se jedne strane nalazi nepregledna bol, a s druge veličanstvena ljepota. Što te dvije obale iste rijeke koja se zove život mogu naučiti jedna od druge? U suvremenoj kulturi koja glorificira život, pa smrt izgleda gotovo kao nepristojna podvala za naivce, neobično je to što ova knjiga, tako prepuna smrti i melankolije, zapravo vrvi životom… 

Mene smrt zanima kao mjesto gdje se sad nalaze moji roditelji – naprosto, bavio sam se smrću zato što su mi roditelji umrli: nakon što su već oboje bili mrtvi, nisam imao druge nego početi komunicirati s mrtvima kako bih i dalje mogao biti s njima. Kada dođete u neku dob, osobito kad prevalite pedesetu, počnete uviđati koliko je prošlost bitna. Sadašnjost je intenzivnija kad sadrži i dio prošlosti. Budućnost je nestanak, jer svi znamo da smrt donosi brisanje. Prošlost, sadašnjost i budućnost na neki misteriozan način neprekidno postoje istodobno, okruženi ljepotom svijeta. Život prolazi između boli i ljepote… silno je krhak. Katkad mislim da ne postojimo, da čovječanstvo ne postoji, da smo sve izmislili. Kad razmišljam o tome da moja obitelj više ne postoji, padne mi na um još mračnija ideja: a što ako moja obitelj nikad ni nije postojala? Sad sve živi samo u mojem sjećanju. Ja sam jedini koji se sjeća mojeg oca i majke. Kad ja umrem, bit će kao da nikad nisu postojali. Iako, ima ljepote i u tome. A moji su roditelji bili proizvođači ljepote, kao dječak sam ih doživljavao kao božanstva jer su bili tako lijepi. Oca sam doživljavao kao boga a majku kao kraljicu. Čak su imali i poseban jezik, samo za sebe, osjećajni jezik, ima jedan odlomak o tome u knjizi. Govorili su poseban španjolski, imali su svoje tajne riječi, tepanje, doista prekrasno. Kad su umrli, taj je jezik umro s njima.  

 | Author:

U knjizi nastojite plutati strujama vlastitih osjećaja i misli, u realnom vremenu i u sjećanjima. No emocionalno, psihološko iskustvo, ma koliko ga nastojali internalizirati, nedohvatljivo je, a vi ga uporno nastojite dohvatiti kroz pisanje. Utječe li i jezik na percepciju? Zanimljiv je i odabir lajtmotiva: život i smrt, dvije velike teme ove knjige, povezuju Ordesa i žuta boja.

Jezik kojim je napisana “Ordesa” teži ljepoti, jednostavnosti. Moj otac obožavao je ići u Ordesu, dolinu okruženu Pirenejima, planinskim lancem koji odvaja Španjolsku i Francusku. Bio je sretan okružen planinama, ljepotom prirode. To je zaštićeno područje, tamo se ništa ne smije mijenjati – isto je kakvo je bilo prije 50.000 godina. Nepromjenjivo je, baš kao i ljubav koju osjećam za majku i oca. Žuta je boja nostalgije i iracionalne ljubavi – dakle, to je boja duše koja pati. Zapravo sam u “Ordesi” ispripovijedao nešto sasvim bazično: volio sam svoje roditelje, a te goleme ljubavi nisam bio svjestan sve dok nisu umrli. I dalje su u meni, ali na drugi način.

Kako je to živjeti u vašoj glavi, glavi koja se – barem u ovoj knjizi – pokušava sjetiti baš svega? Je li moguće svega se sjetiti? Bavite se prošlošću, oživljavate duhove umrlih, prisjećate se minulih vremena oslanjajući se na percepciju, misao, osjećaje, sve odreda u određenoj mjeri prilično duhovne kategorije, dok istodobno uopće ne pokazujete sklonost duhovnome. Ne čini li vam se da tu postoji određena kontradiktornost? 

“Ordesa” je nestalan roman, a pripovjedač si proturječi zato što je sâm život proturječnost. I ja sam vrlo proturječan. Katkad mi je u središtu pozornosti materijalno, katkad spiritualno. No ne bojim se proturječiti si. Vjerujem u spiritualno, vjerujem u ljepotu i vjerujem u ljubav. No vjerujem i u novac, automobile, hotele, avione i cipele. Ali moja želja da pamtim sve vezana je za ljubav: zbog ljubavi se pokušavam sjećati svega, zato što sam ljudsko biće. Mi, ljudska bića, muškarci i žene, dolazimo na ovaj svijet da volimo i budemo voljeni. Sve drugo je nedefinirano, kaotično. I dalje vjerujem u ljepotu svijeta, i dalje vjerujem u svojeg oca i majku, u sve što su činili. Bili su siromašni kao crkveni miševi, a ipak su voljeli život kao da su kraljevi. To je umijeće života. Kako bih to mogao zaboraviti? Toga se moram sjetiti tisuću puta svakoga dana. 

S podosta ironije pišete o onome što danas čini “španjolsku kulturnu aristokraciju” te španjolsku kulturu i književnost. Što je s vama, pripadate li i vi suvremenome kanonu? 

Kad sam pisao taj roman, 2015. godine, bio sam slabo poznat u Španjolskoj i nisam pripadao španjolskoj književnoj aristokraciji. Ne volim hijerarhije jer su tužne i ponižavajuće, a u španjolskoj književnosti ima mnogo hijerarhije. Pretpostavljam da je tako svugdje. Nakon uspjeha “Ordese” ušao sam u “prvu ligu”, ali ja cijeli život pišem. Pisanje je za mene potreba; ne znam živjeti bez pisanja. Ja sam opsesivan pisac, cijelo vrijeme pišem. Ako jedan dan ne pišem, razbolim se. U odnosu na život čovjek je toliko slab i nemoćan da je pisanje jedini način da se s njim suoči. Uspjeh je, prema mojemu mišljenju, samo još jedna iluzija, a pisanje je način na koji volim život. I to je ono što svojem čitatelju želim pokloniti: prijateljstvo, zagrljaj i vjeru u život. 

Ova je knjiga rođena iz potrebe da “utvrdite istinu”, koja je po vama, citiram po sjećanju, “najzanimljiviji dio književnosti”. Je li to vaš književni ideal, nekakav autorski cilj? Kako književnost može služiti istini u vremenu postistina, kad se laž smatra nečim prihvatljivim, što nije potrebno sankcionirati? Ako je, kako kažete u romanu, povijest mrtva i nikog nije briga, mislite li da bismo se trebali početi pribojavati za budućnost demokracije i slobode?

Da, govoriti istinu kao temelj književnosti, to mi se čini zanimljivim. Upravo u ozračju kakvo ste opisali kultura, književnost, film, umjetnost, filozofija moraju pokazati čemu služe. Teško je prevariti nekog tko čita knjige i voli filmove. Zbog toga je kultura savršeno oružje za obranu slobode, demokracije i istine. Populizam, lijevi i desni, truje svijet. Potrebne su nam knjige! Potrebni su nam romani! Potrebni su nam pjesnici, slikari, dramaturzi, filozofi. Humanističke znanosti moraju se vratiti u politički život. 

U “Ordesi” ste ispisali povijest svoje obitelji, ali i povijest Španjolske 20. stoljeća. Je li se španjolsko društvo uspješno konsolidiralo nakon ere frankizma? Je li suvremena Španjolska istinski “suvremena” i je li konačno prevladala svoje probleme? 

U Španjolskoj je demokracija već dugo dobro ustaljena, ali frankizam je i dalje svakodnevna tema. Kao da smo upali u neku beskonačnu vremensku petlju, mi već četrdeset godina živimo u demokraciji, ali i dalje neprestano govorimo o frankizmu. Ta je demokracija snažna, postojana, duboka, zbog čega sam silno ponosan na svoju zemlju. No Španjolska je trenutno vrlo polarizirana, podijeljena između dviju političkih opcija, puno je ideoloških tenzija i napetosti. Tako da je situacija ovdje trenutno prilično toksična. Imam silnu potrebu otputovati nekamo, otići odavde, maknuti se, čim mi virus to dopusti. 

Više puta u knjizi naglašavate da su vaši roditelji bili apolitični ljudi – je li doista bilo moguće ostati apolitičan u Francovu režimu nepravdi, restrikcija i nesloboda? Sreća je još jedna velika tema ove knjige: jesu li Španjolci danas sretniji ili nesretniji kao nacija? Osjećate li ponekad nostalgiju prema “dobrim” starim vremenima? 

Osjećam nostalgiju za srećom koju sam osjećao uz svoje roditelje, ali ne i za španjolskom povijesnom i društvenom prošlošću, koja je bila jad i bijeda. Pišući ovu knjigu, otkrio sam ljubav, za oca i majku, za obitelj koja smo bili. No ta obitelj živjela je u određenom povijesnom trenutku; ta obitelj bila je niža srednja klasa u zemlji koja se zove Španjolska, koja je potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća proživljavala ekonomski procvat, a 2008. godine doživjela veliku ekonomsku krizu. U prošlosti je bilo još lošije, frankizam je bio pravi horor, utopio nas je u bijedi. Moj otac nije mogao studirati, djed je deset godina proveo u zatvoru pod optužbom da je surađivao s Republikom. No moji su roditelji znali kako biti sretni tijekom toga mučnog političkog režima. Oni nisu bili fakultetski obrazovani, nisu imali nikakvo političko obrazovanje. No voljeli su život kao nitko drugi, shvaćali su da je dužnost svakog ljudskog bića tražiti sreću i radost čak i u teškim i strašnim vremenima. To je ono što sam želio ispričati u “Ordesi”. To dvoje ljudi koji su bili moji roditelji predstavljali su apsolutni trijumf života nad povijesnom i političkom tiranijom. Život je uvijek jači od povijesti i ideologija. 

 | Author: © Grupo Planeta © Grupo Planeta

Silno je zabavno što svojim protagonistima dajete imena slavnih skladatelja. Vaš otac je Bach, majka Wagner, sinovi Vivaldi i Brahms. Napisali ste i fikcionalnu biografiju “Lou Reed je bio Španjolac” – čini se da vam je glazba izuzetno važna. Vjerojatno ćete mi reći da Manuel Vilas ne bi bio Manuel Vilas da se Lou Reed nije rodio! 

Glazbu Loua Reeda otkrio sam 1975.; imao sam tada dvanaest godina: u sivoj Španjolskoj u kakvoj sam živio glazba Loua Reeda izbacivala je iz cipela. Općenito je glazba u mojem životu vrlo važna, pa, budući da sam osjećao određenu nelagodu u “Ordesi” koristiti prava imena, dosjetio sam se povezati sve karaktere s glazbom: tako su svi likovi dobili imena velikih skladatelja klasične glazbe. Moj otac bio je smiren čovjek – zvučao je poput glazbe Johana Sebastiana Bacha, a moja majka bila je dramatična i temperamentna – Wagnerova glazba. Svoju sam obitelj pretvorio u povijest glazbe. 

Ovaj roman pomalo koristite i kao ispovjedaonicu… Namjerno koristim tu riječ jer u knjizi, na primjer, otkrivate da vas je, kad ste imali osam godina, seksualno zlostavljao svećenik. Je li slučajnost to što ste o tome progovorili tek tad, kad vaši roditelji više nisu bili živi da bi to čuli? 

Priča o tome kako me seksualno zlostavljao svećenik koju sam ispripovijedao u romanu je istinita; osjetio sam silnu potrebu da je ispričam. Treba reći istinu. Godinama sam to prešućivao. Morao sam sve reći. Osjećam se mnogo bolje otkad sam je uspio ispričati, ali jasno vam je da “Ordesa” nije mogla biti napisana za života mojih roditelja. 

U knjizi demistificirate još jedan veliki u određenoj mjeri tabu, alkoholizam. Je li bilo teško dekonstruirati vlastitu ovisnost uz pomoć riječi? 

Alkohol mi je uništio život, ali ne pijem već sedam godina. Uspio sam. Dobro mi je činilo ispričati sve to u “Ordesi”. Mi smo ljudska bića, zaslužujemo istinu. Imao sam potrebu ispričati svoj život alkoholičara, zato što se sve to zbilo, zato što je tako bilo. Sve se odigralo baš tako kako sam ispričao, ne sramim se to priznati. Alkoholizam je bolest a ne porok. A ja sam se uspio izvući. I živ sam. Prvi korak je reći “ja sam alkoholičar”, nakon toga sve krene nabolje. 

 | Author:

Poslije “Ordese” napisali ste još jednu knjigu, “Alegría” (Radost, 2019.), koju ste opisali kao “roman borbe s onim što naše doba naziva depresijom, ali je zapravo daleko kompleksnije”. Knjiga je ušla u uži izbor za Premio Planeta, prestižnu španjolsku nagradu. Je li “Radost” neka vrsta nastavka “Ordese”?

 “Radost” je “Ordesin” sestrinski roman, u određenoj mjeri nastavak, iako se mogu čitati svaki za sebe. “Alegría” je spokojniji roman, onaj u kojemu rane zacjeljuju. U njemu govorim o depresiji jer smatram da tu bolest uopće ne razumijemo. 

Budući da u “Ordesi” naglašeno žalujete zbog svih onih stvari koje se niste sjetili, ili niste usudili, na vrijeme pitati svoje roditelje, a sad ih više nikad nećete biti u prilici pitati, za kraj ću vas još pitati: Što biste ih pitali kad biste dobili tu priliku? 

Pitao bih ih kamo žele otići na večeru. Rekao bih im da odaberu dobar restoran jer ja častim.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.