Kultura
765 prikaza

Marija Todorova: "Zapad svoje probleme prebacuje na Balkan"

Marija Todorova
promo
Bugarsko-američka povjesničarka, autorica kontroverzne i utjecajne studije o ‘balkanskom stereotipu’, o tome zašto se o toj regiji, koju tradicionalno preziremo i iz koje želimo pobjeći ‘na Zapad’, danas misli bolje nego prije 20 godina

Početkom prošle godine, dok je još bio gradonačelnik Londona, Boris Johnson bio je izuzetno iziritiran svim onim useljenicima koji ne pričaju engleski. 

U jednoj je radijskoj emisiji revoltirano pojavu ocijenio ‘multi-kulti balkanizacijom’, nedopustivom za britansko društvo.

Jest da je u pitanju konzervativac, ali daleko od toga da je jedini koji se, kad želi uvrijediti ili upozoriti na neželjene društvene pojave, služi upravo izrazom ‘balkanizacija’.

Njegov primjer, jedan u moru ostalih, dokaz je da knjiga Marije Todorove ‘Imaginarni Balkan’, čiji su prijevod Hrvati tek dočekali, još uvijek itekako aktualna.

Ta ju je američka povjesničarka, podrijetlom iz Bugarske, napisala još 1997., kada su okolnosti, kako za Hrvatsku, tako i za Balkan, Europu, svijet uopće, bile bitno drugačije.

"Poticaj za pisanje knjige bio je emotivan. Frustrirali su me neozbiljni stereotipi koji su se jednostavno gomilali na račun Balkana, a kao posljedica jugoslavenskog sukoba ranih devedesetih. Htjela sam analizirati što je to dovelo do toga da se zemljopisna oznaka pretvori u jednu od najsnažnijih pejorativnih odrednica u povijesti, međunarodnim odnosima, političkim znanostima i u intelektualnom diskursu općenito", objašnjava autorica, dodajući kako je sam ‘balkanski stereotip’promjenjiva karaktera.

Ono na čemu Todorova, međutim, inzistira, i čemu je ova njezina ukoričena studija izložena u nekoliko eseja najviše doprinijela, jest legitimacija balkanizma kao zasebnog diskursa (odvojenog od čuvenog ‘orijentalizma’ Edwarda Saida, konkretnije).

Legitimaciju autorica postiže kroz utvrđivanje povijesnosti ovoga diskursa koji je otpočeo, kako objašnjava, nakon Balkanskih sukoba 1912. - 1913. 

No i prije toga uvoda u Prvi svjetski rat, jedan je, kaže autorica, posebno jeziv ‘balkanski’ zločin zgranuo zapadnu javnost.

Imaginarni Balkan | Author: Ljevak Ljevak

"Bilo je to ubojstvo i bacanje kroz prozor Aleksandra i Drage u Beogradu 1903. - kraljoubojstvo koje je bilo posebno odvratno austrougarskim i britanskim rojalistima. The New York Times je pisao kako je bacanje kroz prozor ‘rasna osobina’ svojstvena ‘primitivnom slavenskom soju, i dok uvaženi Britanac ruši neprijatelja na zemlju šakama, dok ga južnjak Francuz obara preciznim savate-udarcem, dok Talijan grabi nož, a Nijemac najbližu pivsku kriglu, Čeh i Srbin ‘zavitlaju’ neprijatelja kroz prozor’, priča Todorova, navodeći balkanskim ‘istočnim grijehom’ ipak atentat Gavrila Principa u Sarajevu, zbog kojega je američki novinar i pisac John Gunther ogorčeno je zabilježio kako je “nedopustiva uvreda” da je “približno sto pedeset tisuća mladih Amerikanaca poginulo (...) zbog nekog događaja iz 1914. u blatnjavom primitivnom selu, Sarajevu”.

Takva slika ‘tipično balkanskog nasilja’ (za razliku od zapadnog, koji je, kad se dogodi, odstupanje od pravila) usjekla se i znamenitoj Agathi Christie.

"U romanu ‘Tajna dimnjaka’ iz 1925., opisanog kao “romantična priča o imaginarnim balkanoidnim kneževinama u kojima vlada ubilačko ozračje”, Christie je stvorila mračan lik Borisa Ančukova, sobara koji želi osvetiti svoga nedavno ubijenog gospodara. Porijeklom je iz Hercoslovačke, što je izum spisateljice koja u knjizi objašnjava da je to ‘jedna balkanska zemlja... Glavne rijeke - nepoznate. Glavne planine - također nepoznate, ali prilično mnogobrojne. Glavni grad - Ekurešt. Stanovništvo - uglavnom razbojnici. Hobi - umorstva kraljeva i dizanje revolucija”, navodi Todorova ističući kako je ova zemljopisna izmišljotina (mješavina Hercegovine i Slovačke) dobra ilustracija kako se umjesto izdiferenciranog pristupa raznim balkanskim narodima zauzima onaj uopćeni.

Za vrijeme Jugoslavije, napominje autorica, ponešto se smirio ‘balkanski stereotip’, ali onda se opet razbuktao nakon ratova zemalja bivše Jugoslavije.

U njihovu jeku, izašla je dobro znana knjiga Roberta Kaplana ‘Balkanski duhovi’ (koju je i Bill Clinton citirao kao lektiru za, valjda, razumijevanje svijeta u koji intervenira), u kojoj je autor ustvrdio kako se nacizmu ‘mogu pripisati balkanski korijeni’: “U bečkim je krčmama, rasadništvu etničkih netrpeljivosti bliskih južnoslavenskom svijetu, Hitler se naučio svojoj zaraznoj mržnji.”

"Za sve, dakle, što se nije uklapalo u idealiziranu sliku Europe smatralo se da je zacijelo uvezeno, poput zarazne bolesti, s Balkana", zaključuje Todorova. 

Geografski se, kaže, regija počela otkrivati tek u kasnom 18. stoljeću, kad se europskim putnicima “počela buditi svijest o tome da europski posjedi Osmanskog Carstva imaju vlastitu izraženu fizionomiju”. 

Usporedo s doslovnim geografskim otkrivanjem regije tekao je i proces njezina izmišljanja, tvrdi Todorova.

"To je tipičan primjer kako se čovjek nosi sa drugačijim, takozvana izgradnja nomosa. Balkan je tako vremenom sveden na nešto što nije ni Europa, a ni Orijent, što je ni tamo ni ovamo, neki prostor osrednjosti, između barbarstva i civilizacije, most na kojem nitko ne želi živjeti", objašnjava povjesničarka koja balkan poistovjećuje s njegovim osmanskim nasljeđem.

"Ne samo što je tijekom osmanskog razdoblja taj dio jugoistočne Europe dobio novo ime - Balkan - nego su i osmanski elementi, ili oni koji su se kao takvi doživljavali, ponajviše nadahnuli stereotipove koji o njemu i danas vladaju, što se posebno odnosi na period 18. i 19. stoljeća", kaže Todorova napominjući ono rašireno mišljenje da je Balkan počeo gubiti svoj identitet kad se počeo ‘europeizirati’.

"Očito je da takvo stajalište već podrazumijeva njegovu različitost od Europe. S te točke gledišta Balkan je postajao europski tako što je odbacivao posljednje ostatke imperijalnog nasljeđa, koje se u to vrijeme uglavnom smatralo anomalijom, te preuzimanjem i oponašanjem osobina homogene europske nacionalne države kao normativnog oblika društvene organizacije. Lako je moguće da ono što se devedesetih događalo na Balkanu, a što se pogrešno pripisuje nekoj balkanskoj biti, zapravo predstavljalo njegovu konačnu europeizaciju.Ako se Balkan, naime, može poistovjetiti sa svojim osmanskim nasljeđem, kao što ja mislim da može, to je onda bio uznapredovali stadij nestajanja Balkana", zaključuje Todorova koja je pod Balkan podvela i Hrvatsku.

"Da sam se vodila samo time koji se ljudi identificiraju Balkancima, bilo bi mi nemoguće napisati ikakvu balkansku povijest, osim možda one bugarske, mada je i to neizvjesno. U uskom smislu, Balkan se može promatrati u kontekstu Otomanskog Carstva. S te točke gledišta, neki autori su i Mađarsku dodavali u Balkan, a u tome smislu i Hrvatska se vodi pod kategoriju. U svakom slučaju, kako Jugoslaviju smatram balkanskom državom (striktno politički i geografski, pošto je kroz svoju povijest sudjelovala u brojnim balkanskim inicijativama), u popis sam uključila i Hrvatsku i Sloveniju", objašnjava autorica, dodajući kako je svjesna da su se hrvatski političari često ograđivali od Balkana.

"Bivšim Jugoslavenima njihovo ‘balkanstvo’ služi da očuvaju čistoću i nevinost ili barem potencijalnu vrijednost vlastitog hrvatstva, srpstva, makedonstva i tako dalje, i svale krivnju na balkansku ‘mračniju’ stranu. Hrvatski su političari bili zapravo najjači protivnici ideje da u Hrvatskoj ima išta što je ‘balkansko’. To znači da su usvojili ono pogrdno značenje koje je Zapad uveo na Balkan. Prigrlili su i ideju Centralne Europe, u nadi da će ih to brže ili lakše uvesti u EU. Ironično, ta je ideja danas mrtva čak i u zemljama koje su je stvorile: odslužila je svoje. Europa ionako prestaje ondje gdje političari to žele. S druge strane, prema informacijama koje dobivam, među Hrvatima je prisutna jugonostalgija i odnosi sa Srbijom ubrzano se normaliziraju, a to je dokaz one da su stereotipi, koliko neizbježni, toliko i neizbježno promjenjivi, fludni", upozorava Todorova napominjući na tome tragu kako ni nedavna grčka financijska kriza nije probudila tipične balkanske stereotipe. 

Čak se, kaže, ‘i glasne i često zlonamjerne kritike na ulaz Turske u EU fokusiraju na islam, bliskoistočnu kulturu, žene ili pak na ljudska prava, ali nisu zaodjevene u balkanističku retoriku’.

To ublažavanje rezultat je, vjeruje Todorova, procesa uključenja zemalja ove regije u euroatlantske integracije, što je počelo još 1997., ulaskom Poljske, Mađarske i Češke u NATO, kojem je Hrvatska pristupila 2009.

"Razlog za uključenje svih tih zemalja, po mom mišljenju, bio je američki pritisak. Raskidom Varšavskog pakta 1991. i dezintegracijom Sovjetskog Saveza 1992., NATO-ovi glavni neprijatelji prestali su postojati, time i razlog djelovanja. U Europi je tada postojao ozbiljan naum da se NATO raspusti i da se osnuje alternativni europski sigurnosni sustav. Pa ipak, NATO je do dana današnjeg jedina istinska transatlantska institucija u kojoj SAD nastavlja igrati ulogu velike moći u Europi i teško se odriče tog položaja. SAD je bio i ostao glavni zagovornik daljnjeg širenja NATO-a, unatoč obećanju iz 1990. da se organizacija neće širiti dalje od njemačkih granica", podsjeća Todorova dodajući i kako je NATO-ova intervencija na Srbiju 1999. ‘učinkovito’ vratila Balkan u sferu zapadne politike.

"Bombardiranje i kasnije posljedice potaknuli su Europljane i Amerikance da Balkan gledaju pažljivije. Rezultat je postupni ulazak odvojenih balkanskih zemalja u EU, što je praćeno interesantnim, ali predvidljivim opadanjem balkanističke retorike, iako je se i dalje susreće u novinarstvu i fikciji, kao i u znanstvenim krugovima", kaže Todorova objašnjavajući da ‘balkanizacija’ znači puno toga: od multikulturalizma, pretjerane specijalizacije, metafore za postmodernizam i postkomunizam, preko parcijalizacije, stvaranja malih entiteta koji međusobno ratuju, ali i dehumanizacije, deestetizacije, uništavanja civilizacije... 

Nekima je, dakako, bila i pozitivna, primjerice Englezu Archibaldu Lyallu koji je 1920. složenost poluotoka opisao ovako: “Posvuda istočno od Jadrana na svako pitanje ima barem deset odgovora, a meni se čini da su svi jednako dobri.”.

"Ta komplicirana etnička izmiješanost smatrala se uzrokom nestabilnosti i nereda na poluotoku kojemu je profesor Joseph Roucek dijagnosticirao ‘hendikep heterogenosti’. Praktički nitko nije naglasio da nije etnička složenost sama po sebi, nego etnička složenost u okviru idealizirane nacionalne države ta koja dovodi do etničke homogenosti i etničkih sukoba", kaže Todorova koja smatra da bi za samopouzdanje Balkanaca, kojima je i samima stanje tranzicije i dvosmislenosti neizdrživo, bilo dobro pročitati bilješku povjesničarke Cvetane Georgijeve:

“Ljudi i bogovi susreću se i prolaze jedni pokraj drugih na mostu i na raskršću. Na Balkanu oni se spajaju u složenom procesu dodira i sukoba, što ih čini drukčijim od idealnih tipova vjerskih ili ideoloških doktrina. U razvitku ljudske civilizacije Balkan nije prijelazno područje, nego prostor u kojemu ljudi nadilaze proturječja Boga i bogova” Kome pak Georgijeva nije dovoljna, neka posluša Nietzschea koji je i sam jednom upozorio: 

‘Ono što je veliko u čovjeku, to je da je on most, a ne cilj’.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.