Uz ime Delimir Rešicki redovito idu visoka očekivanja. Radi se ipak o autoru koji još od prve svoje zbirke pjesama “Gnomi” iz 1985. slovi kao original, a nakon niza kasnijih sjajnih, što poetskih, što proznih djela, te nagrada, poput Goranova vijenca i Kiklopa, i kao svojevrsni autoritet domaće književnosti.
Njegova će najnovija knjiga poezije “Lovci u snijegu” stoga čitateljima svakako biti poslastica, pogotovo jer je Delimir Rešicki, koji živi i radi u Osijeku, zadnju poeziju objavio prije punih deset godina.
Što možemo očekivati od Vaše nove zbirke poezije ‘Lovci u snijegu’?
Oni koji su čitali moje pjesničke knjige mogu očekivati stihove koji se na mnogo mjesta još izravnije i dublje bave ljudskom patnjom i strahotama koje je tzv. velika povijest činila i čini tzv. malim ljudima, ali i ne samo njima. Nove pjesme problematiziraju i današnju poziciju onoga što još uvijek zovemo ljudskim u vremenu u kojemu “eksperimenti” u biosferi i tehnosferi više nemaju nikakvu kontrolu. Ne zaboravimo, mnogi stanje u kojemu živimo već nazivaju posthumanim. Htio sam, kao i u svakoj svojoj knjizi, posuditi glas onome što je istinska margina, onome što nema pravo na glas, onome što je potisnuto ili prešućeno od , napisao bi Foucault, vladajućih diskursa moći.
Kako to da se dogodila tako duga stanka, od deset godina, između ove i posljednje zbirke pjesama?
Do pauze od deset godina (u međuvremenu sam objavio jednu proznu i jednu esejističku knjigu) došlo je zbog popriličnih zdravstvenih tegoba. Ali, nije mi nimalo žao, jer sam zahvaljujući toj činjenici, mogao prilično duboko kopati i po sebi i po eskapističnome, nihilističnome i konzumerističnome (ne)vremenu u kojemu živimo.
Urednik ste Frakturine pjesničke biblioteke Fraktali. Kakvo je stanje domaće poezije?
U Hrvatskoj se danas piše i objavljuje izvrsna poezija, a ono što je silno važno jest to da nam sjajne knjige stižu od autora svih naraštaja. Od Dragojevića, Petraka, Sonje Manojlović, Gordane Benić, Andrijane Škunce, Anke Žagar, Jendrička, Maleša, Makovića, Valenta, Čegeca, Mićanovića, Bagića, Prtenjače, Kirina, Bajsića, Pogačara, Oblučara, Ane Brnardić, Darije Žilić, Lane Derkač, Šalata do Huta Konoa, itd.
A proza?
Nažalost, moram priznati da ovoga trena možda i nisam najkompetentniji kritičarski čitatelj cjelokupnog rastera suvremene hrvatske proze. Zadnjih godina bavio sam se s punom predanošću piscima poput Sebalda, Kertésza, posebno Krasznahorkaija i mađarskom književnošću uopće, uvijek opetovanim čitanjima Kafke, Schultza ili, recimo, Oza, Bernharda ili Joycea. No daleko od toga da nisam čitao i hrvatske prozaike. Posebno su me se dojmili sjajno napisani romani Milane Vuković Runjić, Ivane Šojat, Damira Miloša, Luke Bekavca, kratke proze Nevena Ušumovića ili, od najmlađih, Svena Popovića...
Zovu Vas i, kako sam na jednom mjestu pročitala, ‘korektorom’ suvremene hrvatske književnosti, piscem koji vraća dostojanstvo ovdašnjoj pisanoj riječi. Kako to komentirate?
Tako me je nazvao moj dragi prijatelj Edo Popović, misleći na to da moje knjige doista žele stići do čitatelja, ali ne pod svaku cijenu - da nisu ni autistično štivo, ali ni ono koje pliva u kloaci banalnosti i kiča.
S obzirom na tu poziciju, što biste rekli tko je od mladih pisaca ovdje na dobrome putu?
Svi koji pišu iz istinske, duboke čežnje za pisanjem. Oni bez kompromisa, koji neće sklapati ugovore s “društvom spektakla” i svim njegovim mimikriranim varijantama. Oni koji su, dakle, dovoljno ludi da žele biti pjesnicima. Oni koji su u stanju izdržati vlastitu prazninu i potpunu samoću, a vjerovati u pismo, vjerovati u Dvoje.
Vi ste počeli pisati osamdesetih za koje kažete da su Vam bile prilično bitničke, boemske.
Da, bilo je to jedno doista posebno vrijeme u kojemu se živjelo za književnost i sve druge umjetnosti. Vrijeme kada sam i danju i noću bio uglavnom na ulici, vrijeme jedne neponovljive umjetničke i ljudske osječke sinergije “visoke” i “pop”-kulture. A onda je stigao rat, poslije i potpuna promjena epistemološke i informacijske paradigme, fatalni nestanak stvarnoga i onanističko valjanje u kaljuži virtualnoga samoljublja.
Inače, ovdašnjim se ljudima često prigovara da su i previše (jugo)nostalgični. Što Vi mislite?
Dominacija današnje, kao i jučerašnje, potpuno bezidejne, pohlepne, pljačkaroške političke i druge oligarhije, izravni su krivci da se ljudi ovdje osjećaju nostalgičnima prema baš svim prošlim vremenima. Kako već kome paše. Od krapinskog neandertalca pa sve do danas, u jednoj politički posve bankrotiranoj i korumpiranoj državi.
A Osijek, kakav je danas, poslije rata? Oni koji su iselili često mi kažu da je mrtav, ali, evo, i kandidat je za Europsku prijestolnicu kulture 2020.
Osijek nije “mrtav” grad. Prije nekako “polumrtav” - bunjište čiju kulturnu sudbinu “projektiraju” najrazličitiji stranački ili profesionalni uhljebi svih vrsta ili palanačke veličine koje pale i žare kako im se prohtije. Hoće li sadašnji kulturnjački moćnici i ine lokalne elite biti u stanju realizirati hardwer i softwer za titulu Europske prijestolnice kulture 2020., ja ne mogu znati jer ne pripadam ni jednoj osječkoj strukturi ikakve moći. Ukoliko se ta čast dogodi, treba pokazati da je Osijek oduvijek bio multikulturalan grad istinskoga suživota brojnih različitosti. A ne mjesto gdje svira valcer, a pleše se drmež. Ili obratno.
Jednom ste rekli i da Osijek nije baš brinuo za svoje umjetnike. Što ste pod time mislili?
Mislio sam na to da je Osijek uvijek više mazio i pazio svoje mediokritete, a ne istinske umjetničke veličine. Kako prije, tako i sada. Grad jakih pojedinaca, ali i jako zazoran od svega što strši podalje od perfekcije umrežene klike.
Kako reagirate na situaciju s izbjeglicama koje zadnjih godina u Europu i Hrvatsku pristižu iz ratom uništenih ‘dalekih’, što bi neki rekli, zemalja?
S obzirom na osmogodišnje, često vrlo ponižavajuće iskustvo prognaničkoga statusa cijele moje obitelji, osjećao sam se prilično uznemireno i nesretno. Problem o kojemu govorite globalne je prirode i jedino tako i rješiv. Mislim da ja hrabre i poštene rečenice na tu temu napisao Pascal Bruckner.
Kad ste 2011. dobili Goranov vijenac, posvetili ste ga prijatelju, pjesniku Simi Mraoviću, čija je obljetnica smrti bila 16. prosinca. Što je, po Vama, Simo ostavio u naslijeđe?
Moj nikada prežaljeni cimer po tolikim pjesničkim manifestacijama, Simo Mraović, kod koga sam prespavao ili, puno češće, budan i u razgovoru dočekao tolika krasna novozagrebačka jutra, ostavio je iza sebe i danas sjajne pjesničke i prozne knjige. I u književnosti i životu bio je nezaboravan čovjek, koji je - i kada mu je bilo najteže - uvijek donosio onu Ujevićevu “kristalnu kocku vedrine”. Doista, neponovljiv prijatelj. Puno mi, puno nedostaje.
Općenito, što mislite o književnim nagradama u Hrvatskoj i onda, konkretno, o spomenutom Goranovom vijencu?
Vrlo se lako prepoznaju iznuđene od onih nagrada koje su neki pisci doista zaslužili. Goranov vijenac nikada nije dobio pjesnik bez ozbiljnoga i značajnoga opusa.
Jednom ste izjavili kako je ‘i suluda nada možda bolja od nikakve.’ Što bi onda u životu jednog prosječnog čovjeka danas i ovdje bila ta neka suluda nada?
Nažalost, premnogo ljudi u Hrvatskoj danas živi u potpunoj bijedi i pati se od danas do sutra, u potpunome strahu od budućnosti. Nadam se, pa makar i suludo, da jednom više neće morati proživljavati taj inhibirajući strah.
Baranja, kojoj ste se pisanjem uvijek vraćali, i u novoj je zbirci prisutna. Što ste otkrili ovim svojim posljednjim povratkom u zavičaj?
Baranja je za mene oduvijek bila nešto dvojako - i mjestom potpune epifanije i beskrajne panonske, nedogledne ljepote, ali i, s puno povoda na koje nisam mogao utjecati, sudbinskoga prokletstva. Kao uostalom i svaki drugi zavičaj iz kojega niste otišli nekamo dalje. “Genius loci” ima uvijek bar dva lica. Ja sam, i kao čovjek i kao pisac, uvijek nastojao u oči gledati i jedno i drugo. Ti su pogledi sva moja tuga, ali i gotovo sva moja radost. Brojna baranjska sela i pustare danas su još samo ruševine ili će to uskoro biti - eto, time se, vratimo se na prvo pitanje, bave “Lovci u snijegu”.
