Express: Publika je često nepredvidiva, a publika vaše nove predstave su djeca. Kako ste se upustili u postavljanje opere za njih i koliki je to izazov?
Odlučio sam se za ovaj projekt na direktan poziv uprave Glazbene akademije. Pošto imam pregršt iskustva rada na predstavama za djecu i mlade te ponešto iskustva rada na operama, lako sam se odlučio na spajanje toga u rad na ovoj operi, pogotovo kako je u pitanju praizvedba nove domaće opere što je kod nas prava rijetkost.
Express: HNK Zagreb je u jednom trenu postavio operu za bebe, HNK Rijeka 'Čarobnu frulu', postavljaju se i koncerti klasične glazbe i predstave za djecu od svega nekoliko mjeseci pa do tinejdžerskog doba. Koliko je, po vama, to korisno za djecu? Što dobiju od takvih izvedbi?
Djeca u svijet književnosti ne ulaze čitajući Dostojevskog niti u svijet filma gledajući Tarkovskog pa je onda iluzorno očekivati da će u svijet opere ući slušajući Wagnera ili Verdija. Baš kao što u svijet književnosti ulaze preko slikovnica i lektira ili u svijet filma preko filmova i serijala za djecu, tako i ovu operu doživljavam kao nužno potrebnu prijelaznu fazu koja će priviknuti djecu na operni vokabular i konvencije kako bi za nekoliko godina ostvarila lakšu tranziciju u klasični operni repertoar.
Express: Šenoa je 'Postolar i vrag' napisao u šaljivom tonu, ali ima puno tamniji podtekst, postolara koji koliko god da radi nema dovoljno da preživi. S druge strane, vrag je ipak zao lik. Kako ste pomirili toliko slojeva naizgled jednostavne priče, a da ih djeca razumiju?
Veći dio posla tu je obavio skladatelj Uhlik, koji je vrlo vjerno i integralno prenio Šenoinu pripovijest u operne okvire. Moje je bilo da također ostanem vjeran originalu i da im sa svojim autorskim timom, a preko studenata i studentica Akademije, udahnem scenski život. Dio djece će moći pratiti taj segment priče, a neki će vjerojatno više uživati u glazbi i pjevnim arijama, nego se opterećivati sadržajem, no tako je to i u predstavama za odrasle.
Express: Koji su vam bili najveći izazovi u ovoj režiji?
Najveći izazov je uvijek rad s ljudima, pogotovo u operi gdje često pjevači fantastično obavljaju pjevački dio posla, ali gluma im bude sporedni aspekt priče. Nasreću, ova skupina studenata od prve probe se zaigrala i zaglumila pa nam je tako posao svima bio lakši i zabavniji.
Express: Jeste li nešto mijenjali u odnosu na originalnu povjesticu i što?
Uglavnom smo ostali vjerni originalu. Neke manje izmjene su nastale iz tehničkih razloga ograničenosti prostorom ili tehničkim uvjetima Dvorane 'Blagoje Bersa', koja je više prostor za koncerte, nego za scenska djela, ali mislim da smo i iz toga izvukli maksimum.
Express: U operi očekujemo cijeli orkestar i veliki glumački ansambl. Jeste li smanjili broj instrumenata i ansambla?
Ansambl i broj glazbala su zadani libretom i znatno manji u odnosu na orkestar, no maestro Skender je sve postavio kako treba i neće se ni primijetiti da išta izostaje.
Express: Izvođači su studenti, a u tim godinama čovjeka (većinom) još ne pritisne teret kapitalizma. Koliko je drugačije raditi s njima u odnosu na starije izvođače?
Po mom iskustvu, to nema veze s godinama. Naletio sam u karijeri često i na veterane sa zavidnim karijerama koji s guštom rade na malim potplaćenim projektima ako u njima pronađu osobno umjetničko zadovoljstvo, baš kao što sam naletio na mlade koji još nemaju ni diplomu, a na prvoj probi ili audiciji ih zanima isključivo honorar. Dakle, godine tu nisu nikakav faktor, nego osobni stav spram ovog našeg poziva.
Express: Vaša 'Štala' je poznata svima koji su izašli u Zagrebu, završili tamo namjerno ili slučajno. Otkud zanimacija za DJ-ing? Kako ste počeli?
Počeo sam DJ-irati sasvim slučajno. Tehniku puštanja glazbe sam savladao puštajući glazbu kao tehničar tona na studentskim predstavama jer si nismo mogli priuštiti profesionalca, nego smo sve poslove radili sami. Tako sam jednom prigodom puštao glazbu i nakon predstave koju smo igrali u jednom zagrebačkom klubu, a ljudima se to svidjelo pa su počeli plesati. Na kraju večeri gazda kluba mi je isplatio neočekivani honorar i pitao me bih li došao puštati i sljedeći tjedan. I tako je to počelo.
Express: Imate li najdražu 'Štalu'? Ili neku najdražu anegdotu sa 'Štale'?
Sad se već toliko toga nakupilo da ozbiljno razmišljam zapisati ta sjećanja i ukoričiti ih u obliku knjige jer je stvarno bilo svega, od bračnih ponuda do prijetnji smrću. Noćni život u klubovima u ljudima budi i najbolje i najgore, a DJ-evi su vrlo često lakmus papir tog noćnog života.
Express: Sviraju li još Zvonko & Gradski ured za kulturu i Tena Novak, je li panker Mario Kovač još aktivan ili se javi tu i tamo uz prigušene zvukove Satana Panonskog?
Trenutno nemam ni jedan aktivan autorski bend, ali svoju ljubav prema glazbi upražnjavam kroz cover bend D Elvis, u kojemu sa mnom sviraju još četvorica ishlapjelih pankera te kroz projekt Tristan Tzara Theremin Trio u kojem, unatoč imenu, sviram samo ja na tereminu i nekim elektroničkim napravama. Mislim da je taj duh punka još moj motivator iako punk nikad nisam doživljavao uniformirano i ograničeno isključivo na uhodane sheme. Posljednjih godina mi je najdraži punk band britanski Crass, koji je zvukom vrlo atipičan od klasičnog punk zvuka.
Express: S odmakom, jeste li se drastično promijenili od pankerskih dana?
Promijenio sam se sigurno, pa bilo bi dosadno i zabrinjavajuće da nisam. Mislim da sad imam puno veću lepezu utjecaja na svoja promišljanja i da se konstantno mijenjam estetski, ali D.I.Y. etika i sklonost eksperimentu ostaju stalna tekovina iz mladosti i pankerskih dana.
Express: Svojedobno ste rekli da vam je najdraži album 'Pet sounds' od Beach Boysa, je li to ostalo nepromijenjeno?
On je uvijek u Top 5 albuma zasigurno, ali na vrhu se često izmjenjuju i albumi grupa Velvet Underground, Can, Faust, Francija Blaškovića te brojnih drugih meni bitnih i inspirativnih glazbenika.
Express: Što najviše pamtite iz punk života?
Najboljih dijelova se vjerojatno ne sjećam.:) Ali ono što stalno ostaje su prijatelji, poznanstva koja sam stekao prilikom brojnih gostovanja, koncerata, turneja i putovanja. Gotovo da nema dijela Hrvatske ili okolnih država gdje nemam prijatelje kod kojih mogu prespavati ili potražiti pomoć kad god je zatrebam. Ljudi su najveći kapital koji možeš steći u životu, puno vredniji od novca, nekretnina ili drugih posjeda.
Express: Pokrenuli ste Schmrtz Teatar, Novu grupu, FAKI, KRADU, oduvijek ste prilično samostalni. Je li vas ta samostalnost ikad koštala ili dovela u nevolju?
Naravno, još su mi neke stvari nedostupne zbog te želje za slobodom. U nekim kazalištima nikad neću biti dobrodošao jer se do režija u njima dolazi moljakanjem ili 'klečanjem' pred ravnateljicama ili ravnateljima, a to me ne zanima. Uvijek imam drugih poslova i ponuda, a kad ponuda ponestane, onda se okrenem svojim fetiš projektima i radim na njima dok ne dođe neka nova moralna poslovna ponuda.
Express: Kažu da se s godinama kičma savija. Jeste li se i kako tome uspjeli othrvati?
Disciplina kičme spada u onih Top 10 bendova koje slušam, kako glazbeno, tako i stavom. Može se bez problema ostati sebi dosljedan, a istovremeno često zaposlen, uz uvjet da se unaprijed odreknete nekih ludih luksuza.
Express: Prije tri godine ste rekli da prvi put stajete iza neke političke opcije kad ste bili kandidat Možemo! na listi za dijasporu. Jeste li požalili?
Nisam požalio, u tom trenutku mi se takav angažman učinio bitnim i nisam mogao stajati sa strane. Nakon smrti Milana Bandića i početka urušavanja njegova sustava utemeljenog na klijentelizmu i korupciji, moj interes za političkim angažmanom se smanjio pa sad samo pratim što rade Možemovci u Zagrebu te pokušavam pomoći konstruktivnim savjetima i opravdanim kritikama. Mislim da im nije lako čistiti nered koji se nakupio kroz Bandićev višegodišnji zulum i želim im svu sreću ovoga svijeta da u tome uspiju.
Express: Ima vaših kolega koji kažu da su apolitični i da se u to ne petljaju. Vjerujete li da umjetnik može biti apolitičan?
Naravno da može, samo treba prepoznati razliku između 'apolitičnosti' i 'kukavičluka'. Netko se ne petlja u politiku jer ga ona stvarno ne zanima ili zato što je ne razumije, a neki se u nju ne petljaju samo zato da se ne bi nekome zamjerili. Jasno je koji su mi od ovih draži.
Express: Radite s djecom i uz Petru Radin. Što biste voljeli da odrasli 'povuku' od djece u smislu doživljaja društva?
Bilo bi idealno zadržati tu mladenačku neiskvarenost, no godinama to postaje sve teže i teže. Mladi su znatno ranije izloženi potencijalno štetnim sadržajima i na nama je da ih pokušamo što dulje zadržati u dječjem svijetu, a umjetnost je tu jedan od najboljih alata. Zato Petra i ja obožavamo voditi radionice za djecu, i to pogotovo u ruralnim ili fizički udaljenim područjima poput otoka gdje djeca imaju manje sadržaja pa često znaju više cijeniti naš dolazak od djece u velikim gradovima, koja ponekad stenju pod teretom brojnih izvanškolskih aktivnosti s kojima su zatrpani.
Express: Puno putujete i dijelite dogodovštine na društvenim mrežama. Gdje ste zadnje bili?
Posljednje veliko putovanje bilo je po Andaluziji i Gibraltaru. Često takva putovanja vežem uz neko poslovno ili hobističko događanje, ali onda produljim boravak u tom prostoru na koji dan ili tjedan da obiđem što više lokacija. Imam sreće da i moja obitelj voli putovati, a supruga je prava majstorica organizacije smještaja i turističkih atrakcija, dok se ja više koncentriram na vožnju i organizaciju puta pa smo idealna kombinacija. Nekad putujem i s kazalištem pa smo krajem prošle godine tako otišli u New York s predstavom, što sam odmah iskoristio da posjetim i neka druga događanja poput predstave na Broadwayu ili NBA utakmice.
Express: Kako birate gdje ćete na put i što ćete sve obići?
Obično okidač bude neko događanje poput kvizaških ili sportskih turnira ili kazališnog ili filmskog festivala pa onda produljim boravak u svojstvu aktivnog turista. Za ovu godinu tako planiramo obilazak irskih dvoraca, utrku Formule 1 u Monzi i Nijagarine slapove s kanadske strane - a možda uleti i nešto nepredviđeno, otvoreni smo za sve opcije i brze reakcije na 'last minute' ponude.
Express: Što vas se najviše dojmilo na zadnjem putovanju?
Na Gibraltaru mi je najzanimljivije bilo podzemno kazalište u špilji za koje nisam ni znao da postoji, a izgleda uistinu monumentalno, dok mi je u Malagi vrh bio posjet Muzeju Pabla Picassa. New York je, pak, priča za sebe i imam osjećaj da je četiri dana u njemu toliko premalo, otprilike kao da dobijete četiri sata da proučite Zagreb. Imam osjećaj da sam samo zagrebao površinu i da se moram ponovno vratiti.
