Evo jedne vesele knjižice pjesama u prozi. Neke od njih bolje bi bilo zvati pjesme u gnozi ili grozi, a može i neurozi. Autor kaže da je na jednome mjestu želio okupiti praznike kao kauboje svih boja i naboja, da je zamislio sastaviti “svojevrstan katalog praznika – rashodovanih, intimnih, imaginarnih, onih kojih smo se odlučili odreći – knjigu koja bi bila neka vrsta uvrnutog kalendara bez praznog hoda, u kojem bi svaki dan mogao biti obojen u crveno”. Tako se i čita, bez praznog hoda, uvrnutom stazom iz strane u stranu lutaju životinje, stvari i utvare: jež, zec, vrapci, Paperjast Strah, Kardelj-Koji-Je-Kocbek, Tekuća Kuća, Sise zidara i heroja, Sise sjevernog vjetra i sna, Visidjedovi, ventilatori, pijani kočijaš Char, Sirotani, Krvavi Kosovel, Hanibal sa Sjevera i drugi. Njihov svijet zove se Vriština (zvuči kao “poljana na kojoj vrišti tišina” – nije li to metafora za književnost?) a praznici, te stare “svečane utvare” (ili su to pjesme koje nas drže živima jer ih čitamo i pišemo?!), kao da su dozvani odasvud, s kakva uvrnuta kalendara vremena i država kojih više nema. Utvare i životinje tako slave Morestaj, Ptičji šabat, Dan divljih trešanja, Četvrtak, Novi dan, Rođendan, Dan drskih krušaka u DDR-u i pruskim pokrajinama, Dan dosade, Dan drške, Dan dana, Dikobrazov dan, Dan drskih prepada… Svaki praznik kao da je krik, povik, za sve izvan svijeta Vrištine ništa drugo nego praznik-bezobraznik-beskućnik, bez smisla i posla jedan jadan dan. Neradnik neradnicima, rekli bi nerazumni neradnici iz drugih, gluhih svjetova.
Pogačarova mašta ne poznaje granice pa poizbor riječima, snažnim metaforama gradi svijet Vrištine i igra se riječima kao dijete kaleidoskopom: boja na boju, zvuk na zvuk, oblik na lik, jezična igra majstora riječi jednostavno ječi, jednostavno liječi. I kad ga čitaš, igraš se i sam: vrtiš riječi ulijevo, udesno, nadoplićeš, rasplićeš, izgovaraš naglas slog po slog, da uhvatiš igru kao antropolog, a pjesma se rastvara kao trešnja, kao krošnja, kao kušnja. Kao tres, potres, ures ili je za sve ipak kriv – zarez? Jer Branislav Oblučar, među ostalim, napisao je o ovoj zbirci: “Iza svakog zareza vreba iznenađenje”. To je književnost, to vrebanje iza zareza. To me drži živom.
