Riječ Jugoslavija, otkriva nam Predrag Matvejević, nastala je u Dubrovniku polovicom 19. stoljeća. Skovao ju je danas već zaboravljen pisac Matija Ban. Bez mnogo pretjerivanja moglo bi se reći da je Jugoslavija i umrla u Dubrovniku, a između početne i završne točke smjestila se duga povijest južnoslavenskih naroda, o kojoj nema i neće biti suglasja.
Dok jedni Jugoslaviju definiraju kao formu okupacije i dugu mračnu noć, drugi je vide kao belle epoque slavenskog juga, blistav intermezzo između dva kolonijalna statusa. Istina je međutim uvijek cjelina, a Predrag Matvejević potrudio se između korica ove knjige staviti što više fragmenata prema kojima bi svatko mogao posložiti vlastitu sliku te cjeline.
Matvejević je zagovornik multikulturalnosti, prožimanja naroda, kultura, civilizacija i religija - što danas nije osobito popularno. On je jugonostalgičar, možda jugoralist, ali svakako nije jugofuturist. U “Granicama sudbine” tiskani su tekstovi, eseji, analitički članci i pisma koja je autor pisao u razdoblju od nekoliko desetljeća.
Tu je glasovito pismo Titu, u kojemu - 1974. - Matvejević predlaže Brozu da se “malo povuče”; pa onda pisma upućena čelnicima Katoličke i Pravoslavne crkve; Papi i drugim vjerskim i sekularnim vladarima, za vrijeme “balkanskih ratova”. Iz Matvejevićeve knjige doznat ćemo kako su šarolika bila podrijetla naših nacionalnih veličina.
Koga to zanima naći će, recimo, podatke o tome kako je glasoviti srpski pisac Milorad Pavić bio po ocu Hrvat, kako je Matoš plakao napuštajući Beograd, dok su mnogi Srbi 19. stoljeća bili pravaši, tako npr August Harambašić, dok je hrvatsku himnu skladao vinkovački Srbin Josif Runjanin.
Matvejević navodi vojske Cincara, Židova, Nijemaca, Rusa, Čeha, Grka i drugih koji su tvorili hrvatsku ili srpsku kulturu, a danas se te činjenice nerado spominju. Nikola Pašić, Šenoa, Gavella, Vlaho Bukovac (pravo ime Biagio Faggioni), imali su zanimljivo podrijetlo, a Matvejević je o njima ispisao eruditan, podacima nakrcan esej. Njegovi će tekstovi poslužiti kao svojevrsni kompendij, kao enciklopedija znanja o državi koja je nastala u ratu i u ratu propala.
O nesuglasicama dovoljno govori rasprava koju je Matvejević imao s idejnim saveznikom, Kočom Popovićem. Na pismo koje je 1991. uputio Popoviću, Popović mu je odgovorio: “Primio sam Vaše pismo o Jugoslaviji. S bolom u duši javljam vam da je izvanredno. Sumnjive su mi samo dvije tvrdnje: “Jugoslavija je zaslužila bolju sudbinu”, i 2) “Mogla je izbjeći barem građanski rat... Hegel reče: sve što je u svijetu upropašteno, upropašteno je s dobrim razlozima...”
Čak je, dakle, i Popović vjerovao kako je rat bio neizbježan i kako su razlozi propasti bili nesavladivi. “Zbogom, Jugoslavijo, ti kopile rata, nikada nam više ne kucaj na vrata”, pjevao je, početkom ‘90-ih jedan hrvatski pjevač, desničar. Paradoks je da danas Jugoslaviju zaziva samo desnica - bez Jugoslavije i Jugoslavena, bez komunista i UDBA-e, taj bi dio scene bio posve paraliziran.
Protiv koga harangirati, zašto razvijati zastave? Kako pronaći novi smisao, kad čak i Matvejević tvrdi da je “Jugoslavija propala, prema svemu sudeći, nepovratno”? I kad, kako kaže pjesnik Kavafis, “barbara više nema..?”
