Krimić 'tate' Alana Forda nije vrhunska književnost, ali nije ni smeće

Već nekoliko godina posjedujem zanimljivu maramu ukrašenu imenima svjetski poznatih pisaca. Negdje na njoj nalazi se krupan potpis Alberta Moravije. Talijanski pisac kanonsko je ime te ne čudi što ga na tkanini pronalazimo u društvu Aldousa Huxleyja, Raya Bradburyja, Dina Buzzatija i niza drugih, mahom talijanskih književnika koje smatramo suvremenim klasicima. Max Bunker, autor “Alana Forda”, kod nas je čitaniji od ve- ćine tih pisaca i svejedno, kako god mi okretali maramu, nećemo među reprodukcijama autorskih potpisa pronaći njegov. Zaslužuje li Bunker čast da ga nosim oko vrata, zavezanog u mašnu, ovisi o tome koga pitamo za mišljenje: ljudi koji se groze žanrovske i popularne knji- ževnosti sigurno će reći ne, ostali će vjerojatno samo slegnuti ramenima. Moje je, pak, mišljenje da sve ovisi o kojem njegovu djelu točno pričamo. Ako govorimo o “Alanu Fordu”, onda definitivno da, ali ako govorimo o njegovu detektivskom romanu “U ime mafije” (Sandorf, 2021.), nisam baš sigurna. Ako ćemo pravo, ja nisam idealna čitateljica klasičnih detektivskih i kriminalističkih romana. Feminizam me učinio vrlo ciničnom i zajedljivom kad su u pitanju muški protagonisti koji žene opisuju plošno i šovinistički, kao komad mesa u Gavrilovićevoj reklami: “Na travi se sunčala žena u toplesu. Unatoč horizontalnom položaju, gole su joj se grudi uzdizale čvrste i prkosne. Struk joj je bio uzak, bedra dugačka, noge vitke, a put ravnomjerno preplanula”. No iako moji žanrovski afiniteti leže drugdje, a objektiviziranje žena užasno me nervira, razumijem noir sentiment i njegove pripovjedne draži. Već je sama naslovnica hrvatskog izdanja vrlo znakovita, prije svega zato što je krasi Severina, ali i zbog činjenice da je Sandorf iskoristio prepoznatljivu žutu i crvenu boju da roman vizualno približi “Alanu Fordu”. Grafička oprema, obogaćena pohvalama Davora Gopca, Sare Renar i Dalibora Matanića, signalizira čitateljima da je “U ime mafije” u istoj ravni s popularnim stripom, ali taj znak jednakosti, nažalost, moram opovrgnuti. Bunker oštrije u stvarnost zasijeca stripovskom satirom o Superhiku nego što to čini pričom o privatnom detektivu Riccardu Finziju. Popularni je strip, osim toga, puno aktualniji, pogotovo ako uzmemo u obzir nedavni fijasko s cvjećarnicom kojoj je Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske dodijelilo IT posao vrijedan 1,6 milijuna kuna. “U ime mafije”, s druge strane, zabavna je, ali pomalo zastarjela knjiga u kojoj su satirični trenuci puno rjeđi nego u “Alanu Fordu”. Ukratko, knjiga o muškom detektivu i “ženskim navadama” čita se katkad kao da nije objavljena 1992., nego izme- đu dva svjetska rata, kad je noir bio na svom vrhuncu.