Kultura
650 prikaza

Krimić 'tate' Alana Forda nije vrhunska književnost, ali nije ni smeće

Sandra Šimunović/Pixsell
1/3
Sandra Šimunović/PIXSELL
Severina na naslovnici je veliki plus, a ne odmaže ni činjenica da je Bunker napisao ‘Alana Forda’, zbog čega mu Riccarda Finzija spremno opraštam

Već nekoliko godina posjedujem zanimljivu maramu ukrašenu imenima svjetski poznatih pisaca. Negdje na njoj nalazi se krupan potpis Alberta Moravije. Talijanski pisac kanonsko je ime te ne čudi što ga na tkanini pronalazimo u društvu Aldousa Huxleyja, Raya Bradburyja, Dina Buzzatija i niza drugih, mahom talijanskih književnika koje smatramo suvremenim klasicima. Max Bunker, autor “Alana Forda”, kod nas je čitaniji od ve- ćine tih pisaca i svejedno, kako god mi okretali maramu, nećemo među reprodukcijama autorskih potpisa pronaći njegov. Zaslužuje li Bunker čast da ga nosim oko vrata, zavezanog u mašnu, ovisi o tome koga pitamo za mišljenje: ljudi koji se groze žanrovske i popularne knji- ževnosti sigurno će reći ne, ostali će vjerojatno samo slegnuti ramenima. Moje je, pak, mišljenje da sve ovisi o kojem njegovu djelu točno pričamo. Ako govorimo o “Alanu Fordu”, onda definitivno da, ali ako govorimo o njegovu detektivskom romanu “U ime mafije” (Sandorf, 2021.), nisam baš sigurna. Ako ćemo pravo, ja nisam idealna čitateljica klasičnih detektivskih i kriminalističkih romana. Feminizam me učinio vrlo ciničnom i zajedljivom kad su u pitanju muški protagonisti koji žene opisuju plošno i šovinistički, kao komad mesa u Gavrilovićevoj reklami: “Na travi se sunčala žena u toplesu. Unatoč horizontalnom položaju, gole su joj se grudi uzdizale čvrste i prkosne. Struk joj je bio uzak, bedra dugačka, noge vitke, a put ravnomjerno preplanula”. No iako moji žanrovski afiniteti leže drugdje, a objektiviziranje žena užasno me nervira, razumijem noir sentiment i njegove pripovjedne draži. Već je sama naslovnica hrvatskog izdanja vrlo znakovita, prije svega zato što je krasi Severina, ali i zbog činjenice da je Sandorf iskoristio prepoznatljivu žutu i crvenu boju da roman vizualno približi “Alanu Fordu”. Grafička oprema, obogaćena pohvalama Davora Gopca, Sare Renar i Dalibora Matanića, signalizira čitateljima da je “U ime mafije” u istoj ravni s popularnim stripom, ali taj znak jednakosti, nažalost, moram opovrgnuti. Bunker oštrije u stvarnost zasijeca stripovskom satirom o Superhiku nego što to čini pričom o privatnom detektivu Riccardu Finziju. Popularni je strip, osim toga, puno aktualniji, pogotovo ako uzmemo u obzir nedavni fijasko s cvjećarnicom kojoj je Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske dodijelilo IT posao vrijedan 1,6 milijuna kuna. “U ime mafije”, s druge strane, zabavna je, ali pomalo zastarjela knjiga u kojoj su satirični trenuci puno rjeđi nego u “Alanu Fordu”. Ukratko, knjiga o muškom detektivu i “ženskim navadama” čita se katkad kao da nije objavljena 1992., nego izme- đu dva svjetska rata, kad je noir bio na svom vrhuncu.

 | Author:

Da Bunker kojim slučajem ne spominje Timberland obuću, čitateljice bi se morale dobro napregnuti da radnju romana smjeste u devedesete. Pretjerujem, naravno, ali razumijete što želim reći. Anakronih je trenutaka u knjizi mnogo, ali najvažniji je upravo tretman ženskih likova koji je u skladu s okoštalim žanrovskim obrascima. Bunker, na primjer, ostaje pri podjeli na dobroćudne plavuše i nevaljale brinete: “Nancy se zasramila i porumenjela, što mi se dopalo. Bila je vrlo jednostavna, graciozna, privlačna”. Severina kao otjelovljenje žanrovske femme fatale Sharon ne bi bila iznenađenje da Bunker tipični noir zaokret (koji ženu raskrinkava kao podvojeno, pokvareno biće) nije smjestio na sam kraj knjige i time naslovnici dao posve drugo značenje. Ne mogu ulaziti u de-talje jer “U ime mafije” po meni nije roman koji se čita dva puta, a taj je kraj itekako važan za čitavu priču i ne treba ga odati. S druge strane, knjigu iskupljuje njezina nepretencioznost. Riječ je o štivu koje nema ambiciju da završi na šalu ili marami. Bunker prigrljuje žanr sa svim njegovim manama, pa u tom ključu i opise poput: “Sharon je raširila ruke i stisnula usne. Taj joj je pokret lagano zatalasao grudi i nesvjesno sam stavio ruku na njih i pomilovao ih”, čitamo kao svojevrsni naklon američkoj i europskoj šund književnosti kojom su generacije i generacije muškaraca osnaživale svoj krhki maskulinitet.

 | Author:

Plavuše možda jesu lomne u detektivskim romanima i film noiru, ali muškarci su takvi uvijek i treba im dopustiti da eskapizmom u prozno junaštvo makar na trenutak pobjegnu od samih sebe. Kad kritizira detektivsku priču, marksistički teoretičar Ernest Mandel, na primjer, ne denuncira samo anglosaksonsku, buržujsku zlouporabu žanra u političke svrhe, nego upućuje i na činjenicu da su autori takvih priča vrlo često bježali od vlastitih “muških navada” i pisali likove koji su im karakterno bili dijametralno suprotni. Čini se da je posve u pravu. Isto kao što je to slučaj s ljubićima, i detektivski romani problematični su samo onda kad ideološki podrivaju zbilju, prešućuju stvarne, društvene konflikte nauštrb površne zabave, a smrt čovjeka, kako je Mandel dobro primijetio, koriste da osnaže vladavinu “prava” i glorificiraju represivni aparat. Bunker ponekom zajedljivom opaskom uspije vratiti svoj tekst u politički kontekst, ali to čini suviše rijetko da bi ga pasionirani izučavatelji žanra, poput Barryja Forshawa, smjestili u kategoriju u kojoj se nalaze pisci Leonardo Sciascia, Roberto Saviano ili Carlo Lucarelli. Bunker briljira u “Alanu Fordu” upravo zato što čitateljicama nudi ludu zabavu bez trunke eskapizma.

 | Author: Sandorf Sandorf

“U ime mafije”, pak, nudi isključivo eskapizam s natruhama društvene kritike, a to doista nije književnost koju bih nosila oko vrata. Ljudima koji inače uživaju u detektivskim pričama, ova bi se knjiga, međutim, itekako mogla dopasti. Bunker svog privatnog detektiva piše koristeći sve formalne značajke žanra: moralnu ambivalentnost, samozavaravanje, mizoginiju, nejasnu radnju... Riccardo Finzi ba- čen je u bezglavu jurnjavu u kojoj se teško snalazi. Povratak u Italiju stalno visi o koncu: u dva je tjedna njegova nagradnog boravka u SAD-u Bunker smjestio čitavu radnju romana. Sve, naravno, počinje ubojstvom, što je nezaobilazna žanrovska konvencija, a nastavlja se ratom između dvaju ogranaka iste mafije i FBI agenta koji igra ulogu Finzijeve dobre vile. Cijelo se vrijeme pitamo - što zapravo mafija od junaka želi i zašto? I u toj našoj i junakovoj pogubljenosti roman se privodi kraju: konfuzija je, isto kao i smrt, nezaobilazan dio detektivske fikcije. Teško se na nju naviknuti, ali tekst od nas to zahtijeva. Moj otpor prema takvom pripovjednom obrascu sprečavao me da se posve u priču uživim, što ne znači da ćete i vi imati isti problem. “U ime mafije” nije vrhunska knji- ževnost, ali nije ni smeće. Severina na naslovnici je veliki plus, a ne odmaže ni činjenica da je Bunker napisao “Alana Forda”, zbog čega mu Riccarda Finzija spremno opraštam. Uostalom, talijanskog autora možda ne nosim na marami, ali zato njegova Boba Rocka imam na čarapama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.