Kultura
435 prikaza

McCannov “Apeirogon” je bez sumnje književno remek-djelo

1/3
Alessio Tarpini/IPA/PIXSELL
McCannov ‘Apeirogon’ je bez sumnje književno remek-djelo, roman koji je, po mojemu mišljenju, uz roman ‘Dijete svojega vremena’ Antonija Scuratija, knjiga godine

Colum McCann je velika književna zvijezda u svijetu, dok kod nas nije toliko poznat. Roman “Apeirogon”, o kojemu je ovdje riječ, drugo je njegovo djelo prevedeno na hrvatski. Roman je objavila Fraktura u prijevodu Katje Grcić. Ranije je, 2015. godine, zagrebačka Profil knjiga objavila McCannov roman “Transatlantik”. McCann je rođen 1965. godine u Dublinu. Studirao je novinarstvo na Dublinskom institutu za tehnologiju. Iz Irske se 1986. preselio u SAD. Danas živi u New Yorku. Autor je sedam romana koji su prevedeni na više od četrdeset jezika. Njegovo najpoznatije i najnagrađivanije djelo je roman “Neka se veliki svijet vrti” iz 2009. godine. Za taj roman dobio je dvije svjetski ugledne književne nagrade: američku National Book Award i International IMPAC Dublin Literary Award, jednu od novčano najizdašnijih književnih nagrada na svijetu. Nažalost, ovaj roman još nije preveden na hrvatski. Colum McCann se, što je vrlo važno za roman “Apeirogon”, bavi i humanitarnim radom. Suosnivač je neprofitne globalne organizacije Narrative 4, koju spominje i u zahvali na kraju knjige. “Cijela ideja iza toga (iza Narrativea 4, op.a.) je ta da je jedina prava demokracija koju imamo pripovijedanje. Prelazi granice, spolove, bogate, siromašne - svatko ima priču za ispričati.” Radi se o pripovijedanju u koje je uključena “radikalna empatija”. Upravo je u tom ključu napisan roman “Apeirogon”. U jednom intervjuu koji je dao 2013. godine, McCann je izjavio: “Vjerujem u demokraciju pripovijedanja. Sviđa mi se činjenica da naše priče mogu prijeći sve vrste granica i granica”. Upravo “Apeirogon” s lakoćom prelazi “najtvrđu” granicu na svijetu, onu koja dijeli građane Izraela i Palestine.

 | Author: Fraktura Fraktura

Već po “Transatlantiku”, prvom McCannovu romanu prevedenom na hrvatski, bilo je više nego jasno o kakvom se vrsnom piscu radi. Roman paralelno prati tri odvojene priče kojima je zajedničko to što se sve tri naizmjence odvijaju u Irskoj i SAD-u. Prva priča, koja se odvija neposredno nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine, govori o dvojici vojnih pilota, Jacku Alcocku i Arthuru Brownu, koji su preuredili vojni bombarder s nakanom da prvi u povijesti bez slijetanja prelete Atlantik. Druga priča se odvija od 1845. do 1846. godine, a govori o Fredericku Douglassu, crnačkom aktivistu iz SAD-a koji se zalaže za ukidanje ropstva u SAD-u, a koji dolazi u Irsku održati niz predavanja, i to u vrijeme velike gladi u Irskoj. Scene bijede koje McCann opisuje su uistinu potresne. Samo jedan primjer, opis žene kojoj dijete umire od gladi: “Na cesti opaze hladno, zrnasto obličje žene: odjevena je u sivi, vuneni rubac i ostatke zelene haljine. Za leđima joj je malen svežanj pruća privezan pojasom oko njezinih ramena, koji za sobom vuče sa svakim korakom. Na pruću leži maleni, bijeli zavežljaj. Žena podigne pogled i zagleda se u njih. Oči joj se cakle. Glas joj je stegnut od visoka bola”. Treća priča situirana je u 1988. godinu, kad umirovljeni senator George Mitchell putuje iz New Yorka u Belfast, kao moderator mirovnih pregovora u Sjevernoj Irskoj, za koje je gotovo siguran da će biti neuspješni. Sve ove priče povezuju i glavni likovi svake od njih. Radi se o plemenitim osobama, ljudima s “radikalnom empatijom”. Što je apeirogon iz naslova romana? Ovaj izraz vuče podrijetlo od grčke riječi apeiron koja znači neograničeno, beskonačno. Apeiron je prapočelo kozmološke teorije Anaksimandara, grčkog filozofa iz 6. stoljeća prije Krista, koji je smatrao da su početak i konačna stvarnost vječni i beskonačni, i nisu podložni starenju i propadanju. Tragom ovoga, apeirogon je geometrijski poligon sastavljen od beskonačno mnogo segmenata, tako da je krug po toj logici samo jedna od bezbroj varijanti apeirogona. “Svoje živote živimo, podsjeća nas Rilke, u krugovima koji se šire i kojima želimo obuhvatiti sve veće prostranstvo”, kaže autor u uvodnoj napomeni, kao svojevrsno pojašnjenje. “Ako smrt podijeliš životom, dobit ćeš krug.” Ova rečenica, koju autor pripisuje Hertzlu, dobroćudnom stražaru iz izraelskog zatvora s kojim se Bassam, palestinski zatvorenik, sprijateljio, ponavlja se u romanu na tri mjesta, kao samostalno poglavlje. Svog “Apeirogona”, u zahvali na kraju knjige, McCann opisuje kao hibridni roman koji je u svojoj srži “imaginativan pripovjedački pothvat”, koji “povezuje elemente spekulacije, prisjećanja fotografija i mašte”. Roman je ispripovijedan kroz tisuću i jedno kratko poglavlje, od kojih se neka sastoje od tek dvije riječi ili jedne fotografije. McCann piše u kratkim i jednostavnim rečenicama. Glavni junaci romana su Rami Elhanan i Bassam Aramin, i sva poglavlja romana ispričana su iz njihove vizure. Radi se o stvarnim likovima. Rami je Izraelac, bivši vojnik, koji na taj dio svoje biografije gleda pomalo fatalistički: “Ratova je bilo sve više, da, ali bilo ih je oduvijek, zar ne, naposljetku, ovo je Izrael, uvijek će doći neki novi rat, to je bila cijena koju su ljudi morali plaćati”. Bassam je Palestinac koji je proveo sedam godina u izraelskom zatvoru. Uhićen je sa sedamnaest. Ono što spaja ovu dvojicu plemenitih ljudi je zajednička bol: Ramijevu kćer Smadar na ulici je raznio palestinski bombaš samoubojica, dok je desetogodišnja Bassamova kći Abir ubijena gumenim metkom pripadnika izraelske granične policije. Iako odgojeni u mržnji, dva muškarca postaju prijatelji djelujući kroz jednu mirovnu organizaciju, “Borci za mir”, koja podsjeća na McCannovu Narrative 4, gdje roditelji koji su izgubili djecu, i Palestinci i Izraelci, govore o svojoj mrtvoj djeci. U početku, nakon smrti kćeri, Rami govori o mržnji koju je u tom trenutku osjećao, mržnji koja je, nakon što je upoznao Ramija, prešla u empatiju: “Kad ti netko ubije kćer, želiš mu vratiti milo za drago. Želiš otići i ubiti Arapina, bilo kojeg Arapina, sve Arape, a potom želiš pokušati ubiti njegovu obitelj i sve koji ga okružuju, to se očekuje, to se traži”.

Veliku ulogu u ovom romanu igra Jorge Luis Borges. U jednom poglavlju Bassim opisuje posjet ovoga pisca Jeruzalemu: “Okružen dimom i zvukom proključale vode u nargilama, Borges bi sjedio ispijajući kavu u malenim trgovinama, slušajući drevne priče o ševama i slonovima, o beskrajnim ulicama, o stupovima koji sadržavaju svaki poznati zvuk u univerzumu, o letećim konjima, o legendarnim tržnicama na kojima se nije prodavalo ništa osim ručno ispisanih pjesama koje su se razmotavale u vječnost”. Poveznica između Borgesa i Bassimova svijeta su “Tisuću i jedna noć”, jer je po uzoru na to djelo McCann organizirao svoj roman. Bassam i Rami, poput Šeherezade, ponavljaju svoje bolne priče pred publikom, simbolički na taj način odgađajući njihovu smrt. Priče iz “Tisuću iz jedne noći” su u početku bile samostalne, tvrdio je Borges, “a zatim su se povezale, međusobno se podupirući, u obliku beskonačne katedrale, džamije koja se nepredvidivo širi posvuda”. Na isti način u romanu funkcioniraju Ramijeve i Bassamove priče. Radi se o svojevrsnoj inverziji: za razliku od Šeherezade, Bassam i Rami pričaju jednu te istu priču neprestano joj dodajući detalje, ali različitim slušateljima, s ciljem identičnim kao i onim kod Šeherezade - da odgode smrt svojih kćeri. Nekoliko poglavlja posvećena su Richardu Francisu Burtonu, prevoditelju “Tisuću i jedne noći” na engleski”, o kojemu je Borges napisao jedan dugi esej. U jednom od njih Burton je prikazan kao ubojica beduinskog dječaka, jer je ovaj shvatio da Burton nije musliman, kako se predstavljao boraveći u arapskom svijetu. Ove i slične minijature neodoljivo podsjećaju na Borgesovu “Kratku povijest beščašća”, s tim da je ta “povijest” vezana za ubojstvo Ramijeve i Bassamove kćeri. Kao kuriozitet, jedna od priča posvećena je američkom Hrvatu Marku Kovačeviću, koji je misteriozno nestao prilikom gradnje jedne ceste u Izraelu. Tu su i priče iz nacističkih konclogara tijekom Drugog svjetskog rata. A tu je i priča o Henryju Shrapnelu, izumitelju granata, i stotine drugih, sličnih priča.

 | Author: Alessio Tarpini/IPA/PIXSELL Alessio Tarpini/IPA/PIXSELL

Jedna od tih briljantnih minijatura o ljudskoj bešćutnosti vezana je za bivšeg predsjednika Francuske Francoisa Mitterranda: “Osam dana prije svoje smrti, nakon spektakularnih gastronomskih orgija, francuski predsjednik François Mitterrand naručio je za kraj slijeda vrtnu strnadicu, sitnu pticu pjevicu žutog vrata, ne veću od njegova palca. (...) Ptice su tovili dva tjedna sve dok se nisu toliko udebljale kao da će puknuti, a zatim su im, držeći ih za noge, glave uronili u posudu s čistim konjakom, naživo ih utapajući”. Smrt svoje kćeri Basim zbog nečega povezuje s Mitterandom: “Metak koji je ubio Abir putovao je zrakom petnaest metara prije negoli je udario o njezin zatiljak, smrskavši joj pritom kosti lubanje kao da je vrtna strnadica”. U jednom iznimno zanimljivom književnom postupku, gdje dvojica pripovjedača nastoje osvijetliti svaki aspekt smrti svoje djece, saznajemo tako, iz Ramijeve perspektive, sve o nastanku plastičnog eksploziva Samtex, od kojeg je stradala njegova kći, dok Bassam, s druge strane, daje povijest gumenih metaka američke proizvodnje. “Prilikom proizvodnje gumenih metaka, guma se navlači preko zaobljene čelične jezgre. Vosak dobiven od palme karnauba koristi se za podmazivanje, a molibdenov disulfid, poznat i kao moli, pomaže da se pri spajanju guma zalijepi za metal.” Iz tih sitnih, gotovo nepovezanih detalja pomalja se veličanstvena borgesovska katedrala u kojoj svaka od “1001” cigle sjedne na svoje mjesto. McCannov “Apeirogon” je bez sumnje književno remek-djelo, roman koji je, po mojemu mišljenju, uz roman “Dijete svojega vremena” Antonija Scuratija, knjiga godine. Dvije podjednako maestralne knjige.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.