"Među desnima ne postoji ništa tako krvoločno kao ustaštvo"

Što su prednosti, a što mane novog Zakona o filmu? I gdje su 'mine'? Koliko vidimo, nov je sastav upravnog odbora HAVC-a u kojemu radi izmjene Zakona više ne mogu zalutati oni koji ni veze ni pojma s AV-industrijom nemaju? Je li to ta 'nada u optimizam' stabilnosti sistema? To je sve?

Hrvatski kulturni zakoni ostvaruju dva nadvrhunska zadatka: štite vladajuću partiju i glazbenu industriju. I ne nužno tim redoslijedom. Svi ostali, jadna im majka! Audiovizualna zajednica je u tom poretku parija, margina, otirač za cipele. Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u, Ugovor između Vlade i HRT-a, svi su ti akti slično štetni po kinematografiju. I uglavnom su nečitki, vjerolomni i manipulativni. Zakon o filmu se razlikuje od navedenih po tome što je pismenije i artikuliranije sastavljen, jasnije se čita, pa se filmska struka protivi tom Zakonu na jasniji način. Mislim da još negdje na webu stoje analize i molbe za izmjene prijedloga Zakona, koje su uzalud podnijele udruge producenata, scenarista, djelatnika i redatelja. Struka, i to ne samo filmska, očekuje da Vlada počne uvažavati interese hrvatske kulturne proizvodnje u cjelini, a ne samo odabranih grupa. Nadam se da će doći do izmjena propisa koje sam spomenuo.

Što je s Nacionalnim programom domaće AV-zajednice koji ste radili i po kojemu ste 'vozili' u vrijeme uzleta domaćeg filma na međunarodnoj sceni? Taj je program, očito, negdje u ladici Ministarstva kulture, što znači da se više po njegovim smjernicama uopće 'ne vozi'?


Mogu se samo pridružiti vašem pitanju: gdje je nestao Program? 
Ako čitate Zakon o filmu iz 2007., ili ovaj novi, svejedno, vidjet ćete da je Nacionalni program glavna ideja. A ne HAVC. Program je software, a HAVC je samo alat. Sve što se prema tom Zakonu poduzima definirano je kao ostvarivanje Programa. Program je stvarna norma, glavna radnja, meritum. Osim opsega i količine potrebne proizvodnje, Program locira bitne ciljeve. Na prvome mjestu je hrvatski kaos na području filmske baštine: vlasnički, tehnički, prikazivački. Zatim, utvrđuju se politika javnih medija, sustav obrazovanja, plan daljnjega razvoja komercijalnog dijela industrije... Četverogodišnji Nacionalni program koji je na snazi već gotovo dvije godine realizira se u tajnosti. Ili sam izvalio lošu foru? Uskoro je datum kad se javnosti predaje izvještaj o polovici realizacije pa će se moći razgovarati na temelju podataka.

Igor Kralj/PIXSELL

Počeli ste, ispred cehovskog DHFR-a, raditi online platformu za domaće filmove, u suradnji sa slovenskim partnerom. Gdje je zapelo, znamo samo za to skromno porinuće?

Taj projekt je mali doprinos velikoj temi. A to je što ćemo sa sobom, u uvjetima digitalnog tržišta, i uopće, digitalnog društva. Hrvatska kulturna publika je otišla na internet, a hrvatski kulturni proizvodi je nisu slijedili. Istodobno, na našem području se ovaj čas uspostavlja nešto kao jugoslavenski audiovizualni monopol kojemu ne znamo predvidjeti ishod. Uzde svakako neće biti u našoj zemlji niti u Sloveniji, nego drugdje, izvan područja EU. Je li taj proces u svojoj osnovi integracija, koordinacija ili prosta dominacija? Komercijalizacija svakako jest.

A u svjetlu čišće budućnosti, ponajprije autorsko-pravne, bilo bi zanimljivo znati i kako stoje stvari s Jadran filmom? Znamo, Vinko Grubišić tu čudnovatu instituciju, pravno nečistu do granice zdravog razuma, naočigled struke i nadležnog ministarstva, i dalje tretira kao 'vlastiti Xanadu'. Bizarno? HAVC je, naime, u vaše vrijeme podnio tužbu protiv Grubišića koji je od HAVC-a dobio sredstva za film (ili dva?) i potrošio, očito, na 'svoj način', a ne u one svrhe za koje su bile namijenjene?

Grubišić, nadam se, posjeduje nešto vrednije od Jadran filma, a to je putovnica Bosne i Hercegovine. Posjedovati taj predmet može biti neizmjerno korisno kad krene finale. Reči ću vam što Grubišić sasvim sigurno ne posjeduje. Klasičnu hrvatsku kinematografiju i njezina djela, koja nikad nisu prodana takozvanim kupcima nekadašnjeg Jadran filma niti su popisana kao preuzeta imovina. Ministar državne imovine, inače Grubišićev zemljak i krv rođena, teško će se motivirati za ovaj slučaj, no nadam se da će se u Vladi pronaći netko tko će se konačno zainteresirati. U novinama ste mogli pročitati da se Tanhoferov 'H-8' pretvara u ocat. Ako Grubišić smatra da je vlasnik tog filma - neka plati, prema važećem Zakonu, troškove obnove, kao i prethodno nagomilane račune za obnovu drugih filmova iz kataloga nekadašnjeg Jadran filma. U protivnom, bilo bi lijepo da vrati što je zabunom posudio - kako bi se reklo na Odjelu za omladinsku delinkvenciju.

Filmskim profesionalcima u Hrvatskoj nužan je filmski studio. Za proizvodnju i strane koprodukcije, svakovrsnu dinamiku AV-industrije na tlu Hrvatske, od čega se može (a već i jest) odlično utržiti. Je li realno očekivati da se studio konačno sagradi? Što su pretpostavke za taj događaj?


Jedina pretpostavka koju znam bila je propisano provođenje Nacionalnog programa gdje je taj cilj posebno istaknut. Bez filmskog studija čitav projekt poticaja polako postaje besmislen. Imamo konkurenciju u vlastitom dvorištu, naše lokacije postaju benefit susjednih država, a naš 'rebate' ponekad postaje, manipulativno, ali zakonito - prihod drugih. Sve skupa polako gubi logiku javne fiskalne zarade. Zastoj nas u ovom trenutku košta, jer nas konkurencija ne pretiče, nego gazi na dnevnoj bazi. Pretpostavka je da će sljedeća politika imati u rukama posljedice.

Rezimirajmo banalno. Ispada da su se u domaćoj filmskoj industriji profesionalci prema HAVC-u tijekom vašega mandata određivali isključivo po tome jesu li ili nisu za svoj film dobili sredstva. Ako netko nije 'dobio lovu za film', bilo je to zbog 'hribarovskog klijentelizma'. Sad, međutim, nitko od 'odbijenih' filmskih autora javno ne negoduje, ali više nitko i ne gleda u tanjur te institucije što, po identičnom ključu kao u vrijeme vašega mandata, projektno dodjeljuje sredstva? Kako to?

Takozvani 'naš čovjek u Vatikanu', poljski klasik Kristof Zanussi bio je godinama član papinske komisije za kulturu. Pričao sam mu neki dan, dok smo ručali u Jihlavi - kako se Hrvatska danas svela na sukob između konzervativaca na jednoj i desnice na drugoj strani. Njega ta churchilovska, degaulovska situacija, konzervativci protiv fašista, silno raduje jer je sam neka gorljiva vrsta konzervativca. 'Naravno, to je prirodno. Desnica živi od rušenja, desnica ne može biti konzervativna, ništa oni nisu u stanju sačuvati', odgovorio mi je. Ne znam postoji li među svim desnicama svijeta nešto toliko nehigijenski, dementno i krvoločno kao što je ustaštvo? A naši kulturni stvaraoci i pregaoci isprepadani su pa šute. Prave se mrtvi. Nisu baš sigurni tko će na kraju pobijediti. Zato sve stoji u mjestu.

Robert Anić (PIXSELL)

Kažete da smo 'sad šest mjeseci dublje u lošoj budućnosti'. To osjećamo, ako i ne vidimo. Ali kakvo je 'to' stanje, kakav je horizont očekivanja u toj lošoj budućnosti? Rezignacija? Lijeva melankolija? I zbog čega se sve češće oslanjamo na vlastitu sinesteziju umjesto na politički razum?


Treba se odseliti u civilizaciju pa se tamo baviti stvaranjem ili ostati u Hrvatskoj pa se baviti nečim drugim. Postoji treća varijanta, koju baš od srca preporučujem: ostati ovdje i izdržati. Okusiti cijenu što smo se rodili baš ovdje i zatim nastaviti svoj posao pa što bude.


I što bi onda bila ključna kvaliteta, makar temeljna pretpostavka, kulturne politike kao javne politike?

Umjesto pretpostavki, sljedeća politika imat će u rukama posljedice. Razoreno naslijeđe. Potrgane institucije. Disfunkcionalni Studentski centar, Hrvatski radio, Hrvatsku televiziju, Muzej suvremene umjetnosti, HAVC... Dobit će na brigu zemlju bez knjiga, digitalnu kolonizaciju, šogorovanje i bratićevanje u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Manjak ljudi i novca. Višak činovnika i komesara. Umjesto politike, trebat će njezin nastavak drugim sredstvima. Nešto poput borbe ili gradnje, nešto što se zbiva na čistom zraku.