Umjesto nekoliko stotina gledatelja u hrvatskim kazalištima danas u parteru sjedi svega njih tridesetak. Stoga nekoć bučne premijere nalikuju završnim generalnim probama, a pljesak, koliko god se svi trudili, ostaje mlak. Nema zajedničke energije, smijeh je utišan, odlasci su brzi, a recepcija osuđena na ambivalenciju. U okolnostima koje ne maze ni one najotpornije cinike, smijeh je nužan način otpora pa ne iznenađuje što Kerempuh u novu godinu zakoračuje s Molièreovim “Škrcem” u preradi Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. No taj mu dvojac kao piscu ne vjeruje previše pa se pred nama izgrađuje razvučeni svijet karaktera nalik karikaturama koji pod svaku cijenu žele izmamiti osmijeh na lice. Mogli bismo reći, pretjeruje se u pretjerivanju.
Zajec zadržava kostur klasičnog i predvidivog zapleta u kojem će Harpagonova pohlepa i paranoja zakomplicirati živote njegove djece, ali i svih okolnih lica, no sve će se to, naravno, do kraja bezbrižno raspetljati u happy endu. Na taj kostur lijepi pop kulturne reference od Neki to vole vruće, Petra Graše do Damira Polančeca, ali i vješto ironizira povijest književnosti te kazališnih procesa. Koliko god ti nabačaji u nekoj sceni bili dobro pogođeni, toliko su u idućoj potpuno promašeni jer se iscrpljuju u ponavljanjima. Stoga nema prostora za oblikovanje punokrvnih karaktera, samo manje ili više karikatura koje su osuđene na doskočice riječju i gestom.
Zazivana “brzina dramskih obrata” nevjerojatno je spora u prvom dijelu predstave zbog ponavljanja i prenaglašavanja, da bi se u drugom suludo ubrzala s pokojom proklamacijom kako je “samo živi pisac dobar pisac”. Čitanje i svojevrsno pojavljivanje Molièrea na sceni po svemu se trudi podilaziti široj publici pa se u potpunosti gubi mračni podtekst same komedije. Redateljica Dora Ruždjak Podolski pokretom i nizanjem scena pridonosi tom sveopćem zamoru dramaturgijske repetitivnosti ponekad uspijevajući doprijeti do zahtjevnije publike humorom. Riječ je o odviše mehaničkom i školskom nizanju scena bez nekog ozbiljnijeg razmišljanja o samoj dekonstrukciji klasika pa su stoga očekivane glumačke oscilacije. Scenografija Stefana Katunara u sivim je shabby chic tonovima s prstom prašine. Kostimi Barbare Bourek poigravaju se sa stereotipima - od tipičnog prikaza Francuskinje do prašnjave povijesti s vlasuljama. Glazba Stanislava Kovačića popunjava rupe između scena ili je u službi naglašavanja radnje. Hrvoje Kečkeš kao Harpagon solidno izgrađuje ulogu iz zadanih početnih koordinata.
Amoralnosti samoga lika koji bi vlastitu djecu učinio prosjacima, a sluge poniznim ulizicama, upisuje nešto naivnog humora, onoga koji nije toliko opsjednut vlastitom srećom, nego novčićima. Odrpan i popustljiv isključivo kad je posrijedi miraz. Cléante Josipa Brakusa milenijalac je koji voli lijepa odijela i jedini pruža istinski otpor ocu. Élise Maje Posavec nedovoljno je sugestivna u kodu poslušne lutke koja se ipak zna izboriti za sebe. Frosine Linde Begonje podsjeća na vibriranja Ane Bučević, njezina je proračunatost u ravnim tonovima, na rubu iritacije i ironije. Iskra Jirsak kao Mariane gotovo je preozbiljna za šablonsko igranje. Valère (Filip Detelić), Anselme (Dražen Čuček), La Flèche (Luka Petrušić), Jacques (Borko Perić) i sudski istražitelj (Damir Poljičak) na tragu su šmire - ponekad dopadljivi, ponekad previše u karikaturi.
Završno, “Škrtac” u čitanju Zajeca i Ruždjak Podolski u stalnom je forsiranju skeč-humora s obiljem referenci propustio otkriti vitalne sokove u Molièreovim odnosima, ali i postaviti pitanje je li možda ta društvena sila koja oblikuje Harpagona sadržana u modernim vlastodršcima ili tu tamnu lihvarsku stranu ima skoro pa svaki skorojević. Tako bismo dobili reljefnu i slojevitu komediju, a ne podugačku, napadnu farsu koja kao da je zaboravila da se i sama kerempuhovska publika u međuvremenu vjerojatno i promijenila.
