Umjesto nekoliko stotina gledatelja u hrvatskim kazalištima danas u parteru sjedi svega njih tridesetak. Stoga nekoć bučne premijere nalikuju završnim generalnim probama, a pljesak, koliko god se svi trudili, ostaje mlak. Nema zajedničke energije, smijeh je utišan, odlasci su brzi, a recepcija osuđena na ambivalenciju. U okolnostima koje ne maze ni one najotpornije cinike, smijeh je nužan način otpora pa ne iznenađuje što Kerempuh u novu godinu zakoračuje s Molièreovim “Škrcem” u preradi Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. No taj mu dvojac kao piscu ne vjeruje previše pa se pred nama izgrađuje razvučeni svijet karaktera nalik karikaturama koji pod svaku cijenu žele izmamiti osmijeh na lice. Mogli bismo reći, pretjeruje se u pretjerivanju.
157
prikaza
Mehaničko i školsko nizanje scena bez ozbiljnijeg razmišljanja
PREMIJERA U KEREMPUHU Škrtac’ u čitanju Zajeca i Ruždjak Podolski u stalnom je forsiranju skeč-humora s obiljem referenci propustio otkriti vitalne sokove u Molièreovim odnosima
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
