Na granici smo, zbunjeni, uplašeni, ispreplićemo ruke preko mjenjača, rukama ko salvete dijelimo pitanja, strah i snagu izmjenjivim naponom.
Na granici carinica, kratke kose i ledenog lica saopćava nam da je Goranu putovnica istekla prije dva dana. Da se mora vratiti. Da ne može preći u Hrvatsku. A zbog pokušaja prelaska sa takvim dokumentom još mu ispisuje i novčanu kaznu na velikom A4 papiru.
Uzalud smo objašnjavali ledenom licu ispod kratke kose da nismo ni primijetili datum isteka, da idemo u bolnicu, na operaciju, da je situacija loša i zajebana, da mi je važno da ide sa mnom, da mi je važno, da mi je... Džaba.
U ovoj zemlji zakoni se provode selektivno i obično se treniraju na sitnoj buraniji, ili kako reče onaj mrtvi predsjednik u kojeg se kune moja živa baba, stoci sitnog zuba. Vraćam Gorana u naš stan. Znaš kakav je to zagrljaj bio? Ono kad se u grčevitom stisku odvojiš od druge osobe, a ostaneš kao od podivljalog psa izgrižen napola. Sa provalijom usred sebe. Napušten kamenolom rasturen pikamerom. I točno vidiš kako te odnosi na svojim dlanovima, a ne možeš apsolutno ništa učiniti da sebi sebe vratiš, nikad više.
Ne postoji mnogo momenata koje ću iz intenziteta njihovog osjećaja nositi ušivene ispod oba kapka, ko unutarnje krmelje, ko draču u goblenu, ali moj dolazak pred KBC Split, sama u svom automobilu, jedan je od tih.
Mislim da se nitko nikada nije doveo na operaciju sam, misao je kao jegulja što mi prolazi tijelom, tresući me od očaja i istovremeno me bodreći, pridržavajući mi noge u iskorak iz automobila da se uspravim gorda, jer drugačije ne smijem. Sve drugačije je gubitak ove bitke, kazuje mi glas prof. Vrdoljaka iz svake pore tog pejzaža, mene same na parkingu zagušenom autima, kesama natrpanim voćem, pacijentima, njihovim prezabrinutim obiteljima, nekim dragim.
Svi imaju nekog dragog. Svi imaju obitelj.
Ti si sebi svoja obitelj, govorila je jegulja u meni kao trbuhozborac, ko šaptač u predstavi. Glavom sam podupirala nebo da se ne sruši. Na ramenima nosila stoljetne hrastove iznikle iz moje ključne kosti. Bijelili su galebovi plavost prema Braču.
Uzela sam kofer i krenula ka ulazu, prijavila se i dobila sobu na Odjelu za plastičnu kirurgiju, tik pored Odjela za opekline. Sve sam urlike Goranovog djetinjstva proživljavala svaku noć u urlicima djece iz tog hodnika što su ih dovodili u svakojaka doba dana i noći ispečene vrelom vodom, uljem, vatrom po licu, po tijelu, po čitavom svijetu koji se prelamao na sićušna, porazbijana stakalca jeke iz dječjeg grla koje boli. I peče.
Znaš li da je Goran upao u kazan vrele vode kao petogodišnji dječak?
Ne znaš, jer mi nisi dozvolio da ti ispričam. Pisat će u Huzuru, ali ti nećeš biti na predstavljanju knjige. Opekotine najtežeg stupnja. Kao vatrogasci onomad na Kornatima. Od prsnog koša do butina sve je na njemu vodom spaljeno. Momenat kad voda postane vatra i sagori te. Liječnici su njegovoj majci rekli da će biti čudo ako uopće preživi. A ako preživi, teško da će ikada moći hodati. Igrao je rukomet godinama kasnije.
Prvi put nećeš biti na predstavljanju moje knjige.
Upitaš li se kako će sve proći, hoće li biti posjetitelja, kakvo će biti vrijeme, hoću li se zbuniti dok se budem obraćala uzvanicima?
Parkiranje automobila ispod bolnice u kojoj ću provesti narednih desetak dana, na trećoj i najtežoj operaciji svog života, u medicinskoj terminologiji nazvanoj radikalna mastektomija, u svakodnevnom žargonu poznatoj kao “skidanje svega”, a svega je sisa, zguljivanje sise do rebara, do pluća, do kraja svijeta, jedan je od onih trenutaka koji su i krmelj, i drača u goblenu, mrklina ponora i praskozorje inata.
I dok me vuku ka operacijskoj sali koja liči na sale iz sedamdesetih godina, iako ne znam kako su sale sedamdesetih godina izgledale, nešto je posve krivo u toj prostoriji sa govnjivo žućkastim pločicama, zadah zaustavljenog vremena balkanskog zdravstva, očaj neizvjesnosti koji ostavlja jadnost i grozomornost tog mjesta, meni pod kožom titra grlen smijeh. Nezadrživi aplauz. Satrvena od zagrljaja. Modra od otežalih ruku obješenih preko mene, ko pojas za spašavanje. Neznanih, a bliskih.
Samo dvije noći prije toga prvi put predstavila sam Huzur publici, u Mostaru, na promociji na kojoj je bilo preko šest stotina ljudi, što nije zabilježeno ni na jednom predstavljanju knjige na našim prostorima. Šest stotina ljudi. Ti nisi bio jedan od njih.
Dragan Bursać napisao je: I gledam je, uspravnu poput anđela, sva u bijelom, kulturna baština moje zemlje. Smije se. U jednoj ruci drži mikrofon, drugom se drži za struk, u gotovo sakralnoj atmosferi. Tristo duša unutra i onih tristo napolju isijavaju energiju trista hiljada Sunaca. Ide na rezanje za manje od 48 sati, ide Bogu na istinu za dva dana i opet se dobro zajebava. I s nama i s Bogom.
A zamolio je Srđan Puhalo Boga te večeri da je ne dira. Da je ostavi nama. Jer zeznuće se ako je uzme. Smoriće Martina i Boga do Boga, kaže. Smijemo se, i oni unutra, i oni vani, i oni što vise s prozora, Vaseljena cijela.
Nikada poslije neću obući tu haljinu.
