Nakon što je Bobo Jelčić, jedan od ponajboljih, najnagrađivanijih i najoriginalnijih hrvatskih redatelja, postavio u Hrvatskom narodnom kazalištu svoja dva autorska projekta – “Na kraju tjedna” 2015. i zatim “Tri sestre” 2020., u trećoj predstavi, “Sorry”, referirao se na proizvode američke popularne kulture, konkretno na prvu, iznimno popularnu američku sapunicu, snimljenu prema hit romanu američke spisateljice Grace Metalious, koja je u šezdesetima prikovala i hrvatske gledatelje uz male ekrane. Izborom sapunice kao svoje inspiracije i njezinim postavljanjem na scenu naše središnje kazališne kuće Jelčić zapravo pokazuje svoj odnos i prema Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i prema sapunicama te amerikanizaciji, odnosno sapunizaciji cjelokupnog društvenog života. Dakle, istražujući odnose, emocije i životnu strukturu u maloj i zatvorenoj zajednici, on zapravo govori o nama i našoj malograđanštini te licemjerju što tinjaju ispod uglađene katoličke sredine.
Express: Zašto ste posegnuli za sapunicom, dakle proizvodom američke popularne kulture, u kojem se razotkriva život običnih stanovnika gradića u Novoj Engleskoj? Što je u tome bilo toliko inspirativno?
Film i serija o životu u Peytonu bili su tad naš priključak na Zapad, da ne kažem prozor u svijet, jedini izlaz ili uvid u drugo, drugačije. Tako smo postajali, naravno, prividno usklađeniji s duhom vremena, budućnost je postajala bliža, tako smo naučili sanjati. To je romantično objašnjenje. Ono manje romantično je da smo, ne samo zahvaljujući seriji, postajali kao i likovi s ekrana, duboko malograđanska sredina sa svim reperkusijama koje taj termin nosi. Danas smo u svijetu koji je zapravo sapunica na svim razinama, od politike do škole, i ta je vrsta patosa, tih nagaženih emocija, najtipičnija ilustracija društva u kojem živimo. S tim da progresivno, u stvarnosti ta banalnost može biti vrlo upozoravajuća, da ne kažem opasna.
Express: Koliko ste se oslanjali na sadržaj knjige, odnosno serije i filma o životu u Peytonu? Jeste li priču aktualizirali ili dopisali suvremenim motivima?
Teme su uvijek iste u takvim formatima, bombastične, nesuptilne, a s tendencijom da se bave nekim krucijalnim, pa tako i ovdje, arhetipskim, tipičnim zapletima, problemima i dramskim situacijama. S tim da je autorica napisala svoj roman s očito vrlo suprotnom namjerom, a to je poniranje u mrakove i bolesti tog istog društva te prokazivanje onih koji ga urušavaju. Špranca je bio izmišljeni gradić u Novoj Engleskoj, koji je, dakako, nalikovao na gradić u kojem je ona stvarno odrasla i živjela. Kad je objavljen, roman je izazvao mnoge kontroverze i skandalizirao javnost jer je prvi put jasno progovorio o nekim temama koje su se do tada gurale pod tepih. I umjesto da to pokrene daljnju javnu raspravu i prodrma društvo, Amerikanci su to pretvorili po svom običaju u sapunicu i tako eutanazirali taj poticaj te relativizirali oštricu njegova angažmana. Tako je to postao samo još jedan dio industrije zabave.
Express: U seriji postoje dva lika koja su odredila odnose između dviju generacija – patrijarhalni i konzervativni otac, koji određuje sudbinu svog sina, te lik majke, koja od javnosti skriva tajnu da je njezina kći zapravo izvanbračno dijete. Kako se vi u predstavi odnosite prema tim motivima, koji su u vrijeme izlaska knjige bili etički upitni? Je li se tu nešto promijenilo?
Teško. No, ajde, danas je društvo malo liberalnije prema takvim motivima, slobodno se govori o rastavama, ili o izvanbračnoj djeci, neželjenoj trudnoći i slično, senzibiliziraniji smo nego što smo prije bili za te pojave, danas su izvanbračne zajednice kao i status djece u takvim zajednicama čak i zakonom uređeniji, ali kako i sami znate, bez obzira na to, stigma uvijek ostaje, specijalno u malim sredinama, a mi smo u ovoj zemlji osuđeni na takve sredine bez obzira na stvarne veličine gradova. Ako ništa drugo, čak i da mu nitko to ne spominje, dijete vrlo dobro zna svoj status.
Express: Od Hrvatskog narodnoga kazališta kao najveće kazališne institucije u Hrvatskoj očekuje se obrađivanje ozbiljnih i društveno relevantnih tema. Bojite li se da će ova predstava zbog oslanjanja na prvu sapunicu prikazanu u bivšoj zemlji naići na sumnjičavost i kritiku publike i kritičara?
Ako se predstava o Peytonu postavlja na sceni HNK, onda je to valjda već neka poruka. To valjda nešto znači. Možda i ne znači, ne znam više što danas nešto nekome znači. Počeo sam pričom o trivijalizaciji, o padu vrijednosti u svim segmentima društva, u umjetnosti i kazalištu također, o sistemskoj nesuptilizaciji za ozbiljne teme, o neukusu, koji je neprimjetno ušao u naš život, o kiču koji mi gledamo u sapunicama, samo to krijemo od sebe, potajno zaplačemo nad nekom srceparajućom situacijom. I sve je na televiziji, ili na netu, lako dostupno - od vjenčanja na selu do izravnog prijenosa lova na Osamu bin Ladena.
Express: Jednom ste izjavili da ste zaobilazili HNK jer vam nije odgovarao program, no onda ste prihvatili poziv intendantice i počeli surađivati s našom najvećom kazališnom kućom. Je li se vaš status kao autora i redatelja promijenio nakon postavljanja tri predstave u HNK?
Nisam radio jer mi nije odgovarao koncepcijski, a niti scenskom strukturom. HNK je, budimo sasvim iskreni, prije svega glazbeno, preciznije - operno kazalište, sve drugo, drama posebno, ali i balet, u drugom su planu, podređuju se i prilagođavaju uvjetima i željama tog mastodonta, s gomilom ljudi na sceni. Drama je ispala kao pridruženi član, nužno zlo te trijade. I to je tako godinama, to nema čak ni veze s ovom ili onom upravom. Opera je glasnija, glomaznija, važnija. I takva je i scena, velika, glas se čuje sve do Frankopanske. I tu onda ne možeš ni probati jer nema iole normalnih uvjeta. Ako probaš u pokusnoj, u sobi pored tebe je operni pjevač koji upravo uvježbava ariju, ako si na sceni, što je prava rijetkost - jer je scena uglavnom zauzeta raznim događajima - razni glasovi i zvukovi dopiru iz raznih dijelova kazališta, ili naprosto ljudi prolaze preko scene jer im je tako lakše doći na drugi kraj kazališta. Tako da smo mi razvili svojevrstan ilegalan način rada i partizanski način djelovanja. Šunjamo se po zgradi i bez najave upadamo u nezauzete prostore, ostavimo straže i zatim, prije nego što itko stigne reagirati, napravimo probu, onako brzinski, i onda brzo dalje prema novom prostoru. Zato smo si u skladu sa situacijom dodijelili i tajna, ilegalna, partizanska imena. Recimo, ja sam Bobo Jelčić Seljo, Jadranka je - Jadranka Đokić Seka, Mark je Marko Makovičić Crni itd. A Ivica Buljan je Ivica Buljan Stari.
Express: U svojim predstavama bavite se kritikom malograđanštine, palanačkog duha i inertne salonske ljevice te ponašanjem i traumama srednje klase u posttranzicijskoj Hrvatskoj, kao što je izraženo u predstavi “Na kraju tjedna” u HNK. U posljednjoj predstavi, “Sorry”, poigravate se elementima sapunica. Zašto vas privlače baš te teme i koliko je Hrvatska preplavljena tim malograđanskim mentalitetom i salonskim ljevičarenjem?
Jedan od prvih hintova za bavljenje takvim temama u vrhunaravnom kazalištu kakvo je HNK jest pitanje neukusa na raznim razinama, od svakodnevne, preko medijske i televizijske, do kazališne. Dakle, podlijeganje prevladavajućemu mentalitetu u kojem je sve moguće i u kojem se brišu granice između ukusa i neukusa.
Demokracija je takva da većina odlučuje i daje glasove onome tko mu se sviđa. Dakle, ne presuđuje kvaliteta nego kvantiteta glasova. Mi smo se jako dobro priključili na taj vlak zapadnog sustava, u koji spadaju i sapunice. One su zapravo reprezentant toga čime smo preplavljeni. Taj mentalitet sapunica uvukao se u sve pore društva. Mi živimo jednu patetičnu, emotivnu situaciju i na taj se način odnosimo prema svemu u životu. Dakle, uzeo sam sapunicu kako bih istražio svoj i naš odnos prema sapunicama. Volimo li mi sapunice ili ih preziremo? Imam li ja prema toj sapunici ironijski odmak ili iza nje stvarno stojim? Dakle, zanimala me ta dvojakost koja se vidi u tome što je nešto u jednom trenutku zanimljivo, a u sljedećem vrlo upitno i patetično. A to znači da nešto istodobno može biti i patetično i emotivno. Ta granica na kojoj ukus prelazi u neukus bila je jedan od razloga koji su me na to naveli.
Express: Kako i zašto se dogodio taj skok prema sapuničastoj atmosferi i sapuničastim “vrijednostima”? Gdje su korijeni tog fenomena?
Ne znam. Možda u demokraciji? Sapunice su način uspavljivanja široke populacije. Dakle, što više sadržaja koji nema veze ni s čim, to više spavača. Možda to zvuči kao neka teorija urote, ali činjenica jest da na taj način televizija širi gledateljstvo. To je neka političko-ekonomska i korporacijska igra u kojoj svatko radi svoj posao i stavlja resice koliko je dobio novih spavača. Gledatelji se sve više zatupljuju takvim temama i stvari im postaju nejasnije, premda oni misle da im postaju jednostavnije i bliskije. No sav taj neukus vrlo lako ode u ksenofobiju ili neke druge negativne pojave, pa tako fašizam može biti vrlo logičan proizvod cijelog tog procesa. Tako malograđanština opstaje.
Express: Kako danas vidite političku scenu u Hrvatskoj s obzirom na tzv. proeuropski orijentirani HDZ, obezglavljeni SDP te treću političku snagu, Možemo!, koja do sada, dakle nakon godinu dana, nije pokazala one rezultate koje su građani očekivali?
Eto to je sapunica. Imate sve elemente - svađe, povrijeđenosti, sukobe, poraze i slično. Zašto ne ispričati jednu takvu storiju u formi sapunice? Jedan iz SDP-a bori se za vlast, aktivan je i uspješan, ali je zaljubljen u jednu ljepoticu s juga Hrvatske koja je već u vezi, ali koja je i članica Mosta. Ideološki razlozi priječe ga da se upusti u ljubavnu vezu, i on se bori sam sa sobom, ne znajući što učiniti. Onda to provali netko iz HDZ-a... Zar ne zvuči napeto?
Express: Spomenuli ste demokraciju. Živimo li doista u demokratskom društvu? Konkretno, kako biste ocijenili stupanj demokratičnosti u kulturi, recimo u kazalištu?
Kako što i kako u kojem segmentu. Ne da mi se sad pobrojavati sve nepravilnosti, ali uzmimo samo izbore ravnatelja u kulturnim ustanovama, koji se, istina, biraju na formalnim javnim natječajima, ali se na njih javlja vrlo malo ljudi budući da znaju kako na kraju politika ipak ima glavnu riječ. Razbijanje takvih sistema i takvih obrazaca trebao bi biti imperativ. Također bi trebalo oformiti jedno neovisno tijelo koje ne bi bilo kontaminirano raznim političkim utjecajima, a koje bi moglo neovisno obavljati takve dužnosti. Kod nas još politika ili političar u svemu imaju zadnju riječ.
Express: Još od slučaja “Bakhi” u Splitu pa sve do “Elementarnih čestica” i vaše predstave “Allons enfants” u Dubrovniku događaju se zabrane, odnosno cenzure predstava. Također, s političkih govornica čuju se izjave političara, poput one da Frljiću nije mjesto u zagrebačkim kazalištima. Dokle tako?
Zašto trošiti riječi na to? Svaka zabrana zapravo je priča o nemoći politike. To je upotreba sile prema nekom tko ne može uzvratiti. A opet svako nasilje je priča o nemoći nasilnika. Svaku gestu nasilja promptno i kolektivno treba osuditi. Nema se tu išta više dodati.
Express: Kod nas neki redatelji bježe od angažiranog i socijalno osviještenoga kazališta te rade predstave izvan vremena i prostora. Smatrate li da kazalište mora nužno reagirati na socijalnu stvarnost i na društvo? I kakvo je to kazalište koje bježi od naše stvarnosti?
Kazalište postoji u jednom vremenu i prostoru, i traje vrlo kratko. Prema tome, primorano je baviti se time u čemu postoji, dakle istim vremenom i prostorom, jer ako se time ne bavi, čime drugim bi se bavilo. Kazalište koje se ne bavi time naprosto nije vrijedno spomena, ono je dekorativno, nesuštinsko, samo sebi svrhom. A opet, s druge strane, angažman, socijalni ili neki drugi, gdje se progovara o aktualnim pitanjima, danas je postao pomalo pomodan, pa su dobrom dijelu autora puna usta angažiranosti, aktualnosti, recentnosti, aktivizma, što predstavlja drugu krajnost i vrlo lako može otići u kič. Ali kazalište ne može i ne smije biti imuno na stvarnost koja ga okružuje, ne smije ju zanemarivati, zapravo ono mora biti tu zbog nje, da joj posluži i da dođe do riječi.
