Nakon namještenih izbora 2020. godine, prema kojima je Aleksandar Lukašenko ponovno izabran za predsjednika Bjelorusije, građani su izašli na ulice i pokrenuli lavinu najmasovnijih prosvjeda u suvremenoj bjeloruskoj povijesti. Prosvjedi su trajali nekoliko mjeseci sve dok ih vlasti nisu brutalno ugasile i uhitile većinu prosvjednika. Među onima koji su uspjeli pobjeći bila je i Julia Cimafiejeva, bjeloruska pjesnikinja koja je s mužem, također piscem, Alhierdom Bacharevičem, emigrirala u Graz. Razgovarali smo s njom o tome kakvo je bilo njezino iskustvo, kako je emigracija utjecala na njezino stvaralaštvo i koja je uloga poezije u trenutcima kada ljudima od straha ponestaje riječi…
Express: Možete li prepričati i objasniti našim čitateljima što se točno dogodilo u Bjelorusiji 2020. godine? Kako vi pamtite te događaje, kakvo je bilo vaše iskustvo?
Jako mi je teško odgovoriti na ovo vaše pitanje u nekoliko rečenica iako je to upravo ono što žanr intervjua zahtijeva. Na temu događaja u Bjelorusiji iz 2020. godine napisano je mnogo knjiga (uključujući i moju), kako dokumentarnih tako i analitičkih. To je uistinu bila prekretnica ne samo u povijesti neovisne Bjelorusije nego i u osobnim pričama stotina tisuća mojih sunarodnjaka, od kojih je većina bila prisiljena napustiti svoju državu bježeći od progona, desetci tisuća prošli su kroz zatvore, a tisuće su još tamo u strašnim uvjetima. Ipak ću pokušati sažeto objasniti. U kolovozu 2020. godine u Bjelorusiji su održani peti predsjednički izbori na kojima je ponovo proglašena pobjeda nepromjenjivog Aleksandra Lukašenka. On je na toj poziciji još od 1994. godine.
Prekršaji od strane vlasti počeli su nekoliko mjeseci prije izbora – potencijalni Lukašenkovi suparnici su privedeni. Među njima su bili i Viktor Babaryko i Sergej Cihanovski, a također i desetci drugih aktivista. Supruga Cihanovskog, Svjatlana, tada kućanica, odlučila se kandidirati na izborima umjesto svojeg supruga. Tri izborna stožera kandidata kojima kandidatura nije bila dopuštena okupili su se oko nje, kao i obični birači koji su u Svjatlani Cihanovskoj vidjeli nadu za promjenu. Ali izbori 2020. godine bili su namješteni, kao i gotovo svi prethodni. Namještanje sam vidjela svojim očima još 2001. godine dok sam bila studentica i tada sam otišla na svoj prvi prosvjed. Brojni prosvjedi protiv namještanja održani su i 2006. i 2010. godine… I brutalno ih je ugušila bjeloruska država. No prosvjedi 2020. godine bili su puno masovniji od prethodnih. Nekoliko stotina tisuća ljudi mjesecima je izlazilo na ulice pod prijetnjom represije i uhićenja priželjkujući promjenu vlasti i boreći se protiv falsifikacija, nepravde i brutalnog nasilja koje je država počela demonstrirati već u prvim postizbornim danima. Prosvjednike bi uhitili i teško pretukli, ponekad do smrti. Ali u mnogim bjeloruskim gradovima i mjestima ljudi su ipak izašli na prosvjede.
Ali sve nade i mirni pokušaji da vladajućima pokažemo da smo umorni od stagnantne autoritarne politike nemilosrdno su ugušeni. Mnogi, uključujući i mene, morali su napustiti zemlju, mnogi su završili iza rešetaka, a neki su umrli u zatvorima. Trenutna situacija sa slobodom govora jednostavno je katastrofalna. Prema analizama koje provodi Global Expression Report, Bjelorusija se nalazi na 159. mjestu, iza nas su na tom popisu samo Nikaragva i Sjeverna Koreja. U zatvoru možete završiti zbog lajkova, zbog toga koga pratite na društvenim mrežama, zbog starih fotografija s prosvjeda od prije pet godina… Kulturni život nestao je u dubokom podzemlju, nevidljiv tuđim očima. Ali, bez sumnje, ovakvo gušenje ne bi bilo moguće bez sudjelovanja ruskog političara Vladimira Putina. Sjećam se kako su europski čelnici 2020. godine o situaciji u našoj zemlji razgovarali upravo s njim, a ne s predstavnicima naše opozicije i kako su slušali njegovo mišljenje. Kao rezultat toga, Putin je 2022. godine započeo potpunu agresiju na Ukrajinu.
Express: Kako ste se osjećali kada ste napustili Bjelorusiju i kada ste došli u Austriju?
Moj suprug, pisac Alhierd Bacharevič, i ja zajedno smo napustili Bjelorusiju u studenom 2020. godine i otišli u Graz na poziv Kulturvermittlung Steiermark. Iskreno, nisam baš htjela tamo. Vjerovala sam Alhierdovoj intuciji, a on je uvijek osjećao da će doći trenutak kada ćemo trebati napustiti demonstracije kako bismo izbjegli uhićenje. Kasnije se ispostavilo da je odlazak doista bio ispravna i neizbježna odluka. Ali u tom trenutku patila sam od snažnog osjećaja krivnje zato što sam napustila svoju državu i ljude koji su još početkom 2021. godine izlazili na prosvjede iako ih je bilo vrlo malo. Puno sam plakala tih prvih mjeseci, mislim da sam padala u depresiju. Moje stanje se bez sumnje pogoršalo i zbog restrikcija povezanih s korona virusom u Grazu. Kako bih se izvukla iz te emocionalne krize, ošišala sam kosu gotovo na ćelavo mašinom za šišanje, što mi je donijelo neko olakšanje, a malo kasnije počela sam pisati pisma bjeloruskim političkim zatvorenicima kojih je u tom trenutku iza rešetaka bilo već stotinu…
Express: Napisali ste knjigu ‘Dnevnik iz Minska’, koja je posvećena prosvjedima u Bjelorusiji. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi?
Tu sam knjigu počela pisati još u Minsku, kada sam svakodnevno išla na prosvjede. Početak svega bio je esej na engleskom jeziku za Financial Times. Kasnije je taj esej bio preveden i objavljen u Švedskoj. Pročitao ga je i primijetio švedski izdavač koji mi je predložio objavljivanje moje knjige u cijelosti. Ali u tom trenutku nikakvog dnevnika nije bilo. Prvo, mnogim bjeloruskim umjetnicima od kolovoza 2020. godine jednostavno je ponestalo riječi, a drugo, događaji su se razvijali tako brzo da gotovo nije bilo vremena za pisanje. Ali odlučila sam da želim napisati takav dnevnik “dok je željezo još vruće”, željela sam opisati privatna, a ponekad čak i intimna iskustva jedne obične bjeloruske obitelji koja smatra svojom dužnošću prosvjedovati protiv nasilja i laži. Nastavila sam pisati na engleskom jer sam samo na stranom jeziku mogla zamisliti drugačiji scenarij i razvoj događaja. Mi Bjelorusi toliko smo izgubili da smo već i zaboravili kako je to osjećati se kao pobjednik. Jezik velikog carstva dao mi je tu mogućnost da barem sebe zamislim kao nekoga tko može pobijediti. Nažalost, prevoditelji i ja nismo imali puno vremena. Stoga sam u dva tjedna koliko smo imali za rad opisala samo jedan mjesec svojega protestnog života – listopad 2020. godine. Krajem iste godine knjiga je objavljena u Švedskoj pod naslovom Dani u Bjelorusiji (šved. Dagar i Belarus).
Pisanje Dnevnika iz Minska završila sam već u Grazu, na prijedlog svog njemačkog izdavača te sam u knjigu dodala još dva dijela. Prvi počinje u kolovozu, nekoliko dana prije izbora, a posljednji govori o našem životu u austrijskom egzilu.
Sveukupno, Dnevnik iz Minska preveden je na švedski, njemački, nizozemski, norveški, litavski, a sama sam ga prevela na bjeloruski. U nešto skraćenom obliku pojavio se u originalu u Sjedinjenim Američkim Državama, kao dio moje pjesničke zbirke Motherfield.
Express: Možete li malo više reći o svojem književnom putu? Radili ste kao prevoditeljica, pišete poeziju, a bavili ste se i dramaturgijom…
Pisala sam poeziju još kao tinejdžerica, kao i mnogi drugi, ali sam od nje u jednom trenutku odustala. U odrasloj dobi počela sam kao prevoditeljica umjetničke književnosti na bjeloruski. No kasnije sam, preko prijevoda stihova, uglavnom američkih autora, (ponovno) otkrila vlastitu poeziju. Trenutno sam autorica pet pjesničkih zbirki na bjeloruskom. Posljednja od njih, Krvotok, poetska je priča u kojoj ispreplićem iskustvo protjerivanja svojih rođaka s vlastitim iskustvom. Tijekom stoljeća velika povijest i rat prognali su moju seosku obitelj iz rodnih krajeva i raspršili je po svijetu. Ova je knjiga za mene poetski pokušaj shvaćanja iskustva života u egzilu preko obiteljske arhive, a isto tako i pokušaj istraživanja mojih veza s Njemačkom, gdje sada živim.
U Berlinu sam objavila i poetsku foto knjigu pod naslovom Minsk, grad koji mi nedostaje. Ona sadrži fotografije bjeloruskog glavnog grada koje sam snimila između 2016. i 2020. godine, kao i pjesme i tekstove o povijesti i razumijevanju prostora ovog grada.
Kao sudionica međunarodnog kazališnog projekta While History Writes Itself, koji je organiziralo Kazalište Maksima Gorkog u Berlinu, okušala sam se u ulozi dramaturginje. Usput, u projektu je sudjelovala i Ivana Sajko iz Hrvatske. Moja predstava Ekstremisti posvećena je represijama u Bjelorusiji nakon 2020. godine, kao i nedavnoj povijesti moje obitelji. Moj brat odslužio je godinu i pol u bjeloruskom zatvoru samo zato što je svirao tijekom prosvjeda. On je jedan od prototipova predstave, kao i ja sama.
Express: Kakva je, prema vašem mišljenju, veza između književnosti i društva, pogotovo između poezije i društva?
Kao pjesnikinja voljela bih misliti da jedno ne može postojati bez drugoga. Ali, nažalost, primjećujem da danas poprilično malen broj ljudi čita poeziju. Dobra poezija nije lako štivo, ona zahtijeva koncentraciju i pažnju, zahtijeva pripremu i pismenost. Ali ako naučite čitati poeziju, ako pronađete svoje autore, onda će vas ona nagraditi otkrićem nevjerojatnih svemira isprepletenih od običnih riječi, svemira za koje prije niste ni sanjali da postoje. Ali s druge strane, u Ukrajini i među Bjelorusima vidim kako poezija sada ponekad ima terapeutsku funkciju za šire krugove. To primjećujem u načinu na koji se pjesme čitaju u Ukrajini ili među Bjelorusima. Poezija nam omogućuje da riječima oblikujemo iskustva koja ne možemo izraziti, omogućuje nam da preispitamo bol i pružimo utjehu i olakšanje. I, naravno, poezija može govoriti onda kada su političari umorni ili ne žele slušati. Ali nisam sigurna da bi se ta funkcija poezija trebala zloupotrebljavati.
Express: Kako su politička situacija u Bjelorusiji, a kasnije i ruska agresija na Ukrajinu utjecali na vaše stvaralaštvo?
U 2020. godini, odmah nakon namještenih izbora, i meni je, kao i mnogim bjeloruskim autorima i autoricama, ponestalo riječi. Nismo znali kako govoriti o onome što se dogodilo. To je vjerojatno bilo od šoka. Samo mi je engleski jezik omogućio da barem opišem događaje tih mjeseci u Dnevniku iz Minska. Također, nekoliko dana prije izbora napisala sam svoju prvu (za sada i posljednju) pjesmu na engleskom jeziku My European Poem, koja je postala svojevrsni krik, upozorenje o tome što možemo očekivati od bjeloruskih vlasti. Nažalost, stvarnost se pokazala još strašnijom. Drugi put mi je, kao i ostalim bjeloruskim autorima i autoricama, ponestalo riječi u veljači 2022. godine, kada je Rusija započela potpunu agresiju na Ukrajinu. Sve što smo tada mogli učiniti bilo je prevoditi ukrajinsku poeziju na bjeloruski jezik. To je bio i znak solidarnosti i pokušaj približavanja ukrajinskih tekstova bjeloruskoj publici.
Općenito, naravno, moji su tekstovi postali puno više politički i puno bolniji, a ironija je iz njih gotovo nestala. Godine provedene u inozemstvu natjerale su me da razmišljam o iskustvu egzila, koje, nažalost, uopće nije jedinstveno ni za mnoge Bjeloruse, ni za Ukrajince, ni za druge izbjeglice, pa čak ni jedinstveno za moju seosku obitelj. Odsječenost od korijena, ili možda samo godine, pobudili su u meni potrebu da se u svojim djelima okrenem povijesti vlastite obitelji. Ali ako ipak govorimo o nekom pozitivnom iskustvu, onda je to možda činjenica da egzil od tebe zahtijeva neprestani rast i razvoj. Učiš jezik nove zemlje, učiš njezine zakone, običaje, upoznaješ toliko različitih ljudi, upoznaješ novu kulturu i umjetnost. I odjednom otkrivaš nove teme, nove forme, nove tekstove koji utječu na tebe i koji ti omogućuju da pišeš drugačije.
Express: Čime se sada bavite? O čemu pišete?
Tijekom 2025. godine stipendistica sam umjetničkog programa DAAD u Berlinu (DAAD Artists-in-Berlin Program). Alhierd i ja jako volimo Berlin, nevjerojatno sam sretna što živim u gradu koji je tako bogat kulturnim događanjima. Mnogo nastupamo zajedno i odvojeno u Njemačkoj, Poljskoj, Litvi… Također završavam rad na knjizi u kojoj kombiniram vlastite kolaže od papira i pjesme. Ovo njemačko-bjelorusko izdanje objavit će berlinska nakladnička kuća edition frölich. Nisam profesionalna umjetnica, ali iskustvo posljednjih godina i svijet koji se raspada uče me da tražim nove stvari i riskiram. Kolaž, sa svojom fragmentarnošću i apsurdnošću, za mene je u mnogočemu sličan emigraciji. Istrgnut si iz svog uobičajenog konteksta i smješten u novi, čudan svijet, gdje se moraš nekako snaći, stvarati veze, pronalaziti nova značenja. Ova neobična knjiga dala mi je priliku da shvatim svoje emigrantske osjećaje.
