Ovo je prvi put da splitski HNK na kazališne daske postavlja predstavu po Karakaševu romanu. Povod za pisanje “Okretišta” je brutalni napad na autora, ali samo povod. U romanu nema puno riječi o samom događaju, nema krvave crne kronike ni kriminalističke akcije. Okosnicu čine unutarnja previranja isprepletena sa sjećanjima, s prošlošću i sadašnjošću, borba između potrebe za oprostom i želje za osvetom.
Express: Koliko vam je činjenica da ste odrasli u malome mjestu, u Gunji, pomoglo da proniknete u svoju ulogu, pa i da shvatite samog autora ‘Okretišta’, Damira Karakaša, koji je iz ličke Plašćice?
Možda mi je više pomoglo da se razumijem s autorom romana. Kroz život se osjeti utjecaj te ruralne sredine, kako meni, tako i njemu. Prije nekoliko dana rekao sam da je odrastanje u maloj sredini možda i bolje jer nekako u startu spustiš životna očekivanja pa sve što se kasnije dogodi dođe kao neka nagrada. Nisam siguran da mi je pomoglo za samo razumijevanja uloge, možda na nekoj razini koje nisam svjestan, i možda više kao nadogradnja nego kao temelj.
Express: Jeste li osjećali pritisak pred Karakaševim očekivanjima, ipak je i on sam pratio proces stvaranja predstave?
Kad smo počeli raditi, najgore je bila pomisao da će u publici sjediti čovjek koji je napisao taj roman, takvu situaciju još nisam imao. To je bila prva prepreka. Onda sam se čuo s njim u nekoliko navrata, a on je tako neformalno i prijateljski sve otklonio, pa je vrlo brzo ta prepreka prevladana. Kroz razgovor mi je puno pomogao u razumijevanju mentaliteta, tog stila života, života iz kojeg je potekao i koji je surov, i bio surov, i ostao surov. To je kraj u kojem se zaista briše granica između prirode i civilizacije, i to je meni fascinantno. Taj čvrsti mentalitet osjeti se u svakim porama romana, u svim opisanim događajima iz djetinjstva. Tako se govorilo da tamo nije problem za selo ako korona dođe u selo, nego da će problem imati korona. Uspio mi je približiti cijeli kraj, sve ono što mi je u romanu bilo iznenađujuće postalo mi je normalno.
Express: Kako je postavljena sama predstava s obzirom na to da je riječ o romanu s težištem na unutarnjim borbama i ne bavi se samim napadom, uzrokom tih borbi? Koliko je bila teška sama realizacija?
O samom događaju nema puno podataka. Prvo je bila ideja da predstava bude neka kriminalistička varijanta, ali mislim da to nije bilo dobro jer to bi otišlo u pop komercijalu. U romanu se cijelo vrijeme balansira između poriva za osvetom i potrebe za oprostom. Te misli se razlomljene, sukladno stanju uma. Roman, a tako i predstava, više je neka refleksija nego što se bavi onim što se dogodilo. To je teški psihološki roman, ali ne bavimo se psihologijom lica, nego procesom iscjeljenja. Prevladava oprost. Neko me pitao kako to da radite tako tešku mračnu predstavu u vrijeme adventa. Osobno nisam pobornik da za advent mora biti nešto šareno, ali s druge strane, ovo jest roman o oprostu i to je neki kršćanski aspekt. Najveći izazov je bio kako što nenametljivije iznijeti tu njegovu muku i traumu. Nema tu puno prostora ni za glumačke, ni za režijske, ni dramaturške ekstravagancije. Darko Lukić je napravio fantastičnu dramatizaciju, a redatelj Dino Mustafić je došao s vrlo jasnim konceptom. Sve je minimalno kao da je riječ o filmu. Tamara Obrovac napravila je sjajnu glazbu, a velike zasluge idu i našem napaćenom Tomi toncu, odnosno oblikovatelju tona Tomislavu Luetiću. Koliko je predstava na pozornici minimalna, toliko je golema kao mehanizam. Svi moji kolegi su mjesec i pol dana radili su na njoj tako precizno i temeljito da mogu slobodno reći da smo dobili jednu punokrvnu predstavu.
Express: Brojite desetke uloga u karijeri, kakav je osjećaj stati pred nešto novo?
Prije svake nove predstave, pogotovo ako je u pitanju velika uloga, ostaneš skamenjen s milijun pitanja u glavi. Najbolje su te neke ‘srednje’ uloge u kojima netko drugi nosi teret, a ti popunjavaš sa svojom kreacijom. Ovdje se malo uplašiš, još pogotovo kad je tu čovjek, autor koji će to gledati. Kad je uloga kompleksna poput ove, skidaš je sloj po sloj. Ubrzo počneš zaboravljati gdje je bio početak, samo znaš gdje je kraj.
Express: Kako je izgledalo odrastanje, pa i period Domovinskog rata u Gunji?
Kad je počeo rat, moja obitelj je iz Brčkog prešla u Gunju. Tamo sam išao u osnovnu školu, a srednju sam prešao u Osijek. Nisam toliko osjetio rat na svojoj koži, imao sam osam godina. Starijim generacijama je sigurno bilo puno teže, posebno onima koji su imali 18 godina i stajali na raskrižju hoće li na fakultet ili u rat. Živo se sjećam, kad su bile uzbune, da smo se mi djeca veselili jer nema škole, ništa drugo nismo previše razumjeli. Sjećam se i balvana po prozorima, a najviše izraza lica svojih roditelja i starijih koji su bili stalno zabrinuti.
Express: Kako je bilo sanjati glumačku karijeru u Gunji?
Nas djecu iz Gunje u daljnje obrazovanje gurao je jedan pomaknuti, u pozitivnom smislu pomaknuti nastavnik, Josip Krunić, koji je odgojio brojne generacije, poput vaših kolega Ivana Pandžića i Marija Sirotkovića, ali i čitavu jednu generaciju redatelja, snimatelja, producenata i novinara. Imati jednog tako ambicioznog, posvećenog nastavnika je dobro i zahvalno za brojne generacije. Siguran sam da bi dvostruko manje učenika išlo na fakultete da nije bilo njega. Ja sam završio pod njegovim mentorstvom zahvaljujući jednom strašno nakićenom sastavu. Danas kad se sjetim tog uratka mogu samo reći: ‘Ajme, majko!’. Ali moj nastavnik je vidio nešto u tome i odmah me poslao kod Krunića. Procijenio je da imam dara za pisanje. Do tada nisam mislio da imam ikakvog dara ni za što, ali kasnije se to razvijalo kroz razne kreativne i novinarske radionice, recitale...
Express: Jesu li roditelji imali otpor prema vašem izboru da postanete glumac?
Moji nisu imali ambicija što ću upisati, bilo je važno samo da nešto upišem. Akademija je primala samo 12 glumaca, nisu mi bile velike šanse. Tako sam ja to ljeto upisao Pravni fakultet, iako sam znao da ja tamo neću dati niti jedan ispit. Time sam zadovoljio formu. Potom sam otišao na prijemni na Akademiju i nekim čudom prošao. S Pravnog fakulteta ostao je samo indeks za uspomenu.
Express: Uglavnom ste na kazališnim daskama, nešto manje vas viđamo na filmu i u televizijskim projektima, što je tome razlog?
Evo sad trebam s Daliborom Matanićem snimati drugu sezonu ‘Šutnje’. Radim na filmovima u određenoj mjeri, ni previše ni premalo, skroz dovoljno. Svaki glumac ima i mora imati ambiciju napredovati i rasti u raznim formatima, i snimati i biti u kazalištu. Kako sam ja završio Akademiju u Zagrebu, ljudi me znaju pa me zovu na projekte. Iako iza sebe imam i filmova i serija, ali ne u tolikoj mjeri da će me ljudi prepoznavati po ulici. To i nije loše, jer postati javna ličnost koju će zbog popularnosti svi potezati za rukav može biti zanimljivo dva mjeseca, ali onda može postati teret. Treba komunicirati s publikom, itekako treba, ali volim održavati granicu privatnog i poslovnog. S druge strane, mogu za sebe reći da sam u kazalištu sazrio i da mi koncentracija ide u smjeru filma. Uvijek treba istraživati vlastite mogućnosti.
Express: Postoje li neke uloge koje biste voljeli odigrati?
Dok sam bio mlađi, imao sam želja za ulogama, ali sad više ne. Odigrao sam neke uloge koje sam mislio da nikad neću igrati i one koje nisam ni htio igrati. Za neke nisam bio dovoljno životno zreo, za neke nisam bio zreo glumački. Danas bih valjda svaku iznio drukčije, mislim da nam je to svima univerzalno. Već nakon tjedan dana znam što bih drugačije napravio ili odigrao, ali s vremenom sam naučio da ne žalim za stvarima na koje više ne mogu utjecati, nego da idem dalje. Imao sam sreću da sam radio mnogo velikih uloga i upoznao mnogo starijih kolega koji su prenosili svoje znanje. To mi je najveći kapital, uz sve uloge koje sam odigrao.
Express: Koja vam je naintenzivnija uloga koju ste tumačili i dozvoljavate li uopće svojim likovima iz predstava da vas obuzmu?
Uloga Damira u ‘Okretištu’ je jedna od intenzivnijih uloga koje sam tumačio. Ali nisam tip glumca koji će dozvoliti da me uloga uvuče. Držim je nekoliko metara od sebe kako bih je mogao što bolje interpretirati. Pretjerano uživljavanje u uloge nije ni dobro ni zdravo. Nekome paše da ga uloga usisa, pa jede kao on, hoda kao on, ali ne ja, meni je to možda i malo patološki. Treba postići dobar balans između onoga što ti igraš i onoga što ti jesi. Bilo je teških uloga, predstava od tri i pol sata gdje, primjerice, moraš zapamtiti pola romana ‘Zločin i kazna’. Ima trenutaka kad se izgubiš, da ne znaš ni gdje si, ali u svakoj situaciji treba ostati svoj.
Express: Okušali ste se i kao redatelj predstave ‘U... bolje sutra’ na sceni 55. splitskog HNK. Kakvo je to bilo iskustvo?
Bilo je to lijepo, imao sam zaista dobru ekipu. Bila mi je velika želja raditi s mladim ljudima, zanimala me svježa glumačka energija, rad s njima. Imao sam dosta ideja u glavi koje sam htio vidjeti na sceni i ostvario sam predstavu s kojom sam sretan i danas. Žao mi je što se nije razvila. Bilo je to jedno lijepo, ali stresno iskustvo. Puno je stresnije od glumačkog angažmana jer stvari gledaš izvana, treba sve koordinirati da se realizira moja vizija. Na kraju je moja vizija postala naša zajednička vizija i to mi se posebno svidjelo u procesu stvaranja.
Express: Nosite li ikad uloge kući?
Ne nosim, jedino možda sad pred premijeru. Supruga je isto glumica, Vanda Boban Jurišić i na angažmanu je u Gradskom kazalištu mladih u Splitu pa jako dobro razumije ovaj posao te što nosi i može donijeti. Svakako nije dobro nositi posao doma, ne volim ga nositi doma. Možda se pred premijeru slabije spava, bude tu i neke nervoze, iako izbjegavam i izgovoriti riječ ‘nervoza’ jer ne želim da je ima. Što je veća odgovornost, to je veća i količina stresa. Ipak, onaj trenutak kad izađeš na pozornicu, ostavljaš sve iza sebe i zaista nastupi veliko olakšanje.
Express: Kako se opuštate od posla i obaveza?
S obitelji, suprugom, djecom... Imamo dijete od šest godina, a sad smo roditelji i bebe od tri mjeseca. Sad smo već iskusniji roditelji i sve je puno lakše. Najljepše je doći doma, provoditi vrijeme s obitelji i prijateljima, pogledati film, otići na mali balun. Izvan kazališta živim najklasičnijim, najobičnijim mogućim životom. Smatram se privilegiranim jer radim u kazalištu, za bolje ne znam. Kad radiš na predstavi, onda si u pogonu mjesec i pol dana, non-stop, ali ima tjedana kad ne radiš. Meni to odgovara.
