Kultura
10521 prikaza

Miljenko Jergović: Nacija u Hrvatskoj je skupina ujedinjene mržnje i gnjeva

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
Ispričao nam je kako je nastajala nagrađena zbirka ‘Trojica za Kartal’, zašto se vratio svom Sarajevu, zašto mu se i inače vraća i iz njega odlazi, kako gleda na svoju poziciju u književnosti te književnost kao takvu...

Miljenka Jergovića nije potrebno posebno predstavljati, no važno je istaknuti – pisac, kolumnist i književni kritičar postao je 6. dobitnik književne nagrade “Fric” za zbirku priča “Trojica za Kartal” objavljenu 2022. godine u izdanju naklade Bodoni unutar Frakture. Nagrađene priče povratak su njegovom Sarajevu, gdje se pisac rodio 1966. godine, onom ratnom Sarajevu iz kojega je otišao devedesetih i ponajviše, njegovoj zbirci priča iz tog vremena “Sarajevski Marlboro”, koja ga je odmah po objavljivanju uvrstila u sam vrh naše književnosti. Svi romani, pripovijetke, poezija, eseji, a i jedan dramski tekst što su uslijedili, kao i prijevodi na više od dvadeset jezika, to su samo potvrdili. U velikom razgovoru, ispričao nam je kako je nastajala zbirka “Trojica za Kartal”, zašto se vratio svom Sarajevu, zašto mu se i inače vraća i iz njega odlazi, kako gleda na svoju poziciju u književnosti te književnost kao takvu – kanonsku, suvremenu, narodnu… onu koju je vrijedno čitati i koju vrijedi stvarati.

Express: Vaša nagrađena zbirka priča “Trojica za Kartal” je kako piše i ispod samog naslova, “Sarajevski Marlboro remastered” – povratak Sarajevu kojeg ste opisali prije trideset godina, povratak tom svijetu i ljudima, na neki način Vašem osobnom i književnom ishodištu. Na kraju zbirke stoji bilješka kako Vas je na pisanje potaknula, gotovo i nagovorila, Vaša poljska prevoditeljica. No od jedne nove priče koju je namjeravala uvrstiti u poljsko izdanje “Sarajevskog Marlbora”, nastalo je na kraju njih dvadeset i devet, paralelna, a samostalna zbirka. Jednu priču moguće je napisati na nagovor, čak i nekoliko, no za njih dvadeset i devet ipak je potreban jedan posve osoban i jak impuls. Što Vas je to nagnalo da se ponovno vratite toj temi, ratnom Sarajevu i svom odrastanju nakon tolikog vremenskog odmaka?

Zapravo, rekao bih da je u ovom slučaju obrnuto: teško je napisati jednu, ili nekoliko priča u duhu neke knjige.
To je moguće samo ako se uspije rekonstruirati cijela knjiga. A rekonstruirati zapravo znači i napisati. Ne bi bilo teško napisati priču, bilo kakvu, na bilo koju temu. Pa čak i na neku od tema “Sarajevskog Marlbora”. Ali nije to bio cilj, niti bih takvo što pristao raditi. Cilj je napisati priču iz “Sarajevskog Marlbora”. Ponoviti, dakle, istu stvar iz nekoga drugog i drukčijeg sebe. To je, na neki način, slično čitanju iste knjige nakon nekog određenog vremena. Recimo, ako nakon deset godina pročitate “Mobyja Dicka”, spominjem taj veliki roman koji bi doista svatko trebao čitati barem triput u životu, vidjet ćete da je to neka druga knjiga. A po načinu na koji se knjiga u tih deset godina promijenila čitatelj više saznaje o sebi i svojim mijenama, nego po bilo kakvoj drugoj introspekciji.

Čitanje knjige koje smo već čitali je nešto kao auto-psihoanaliza. Ponovno pisanje vlastite knjige je, pretpostavljam, korak, ili nekoliko koraka dalje. Ono o čemu pišem u “Sarajevskom Marlboru” tiče se, vjerojatno, najvažnijih događaja u mom životu. Zapravo, nečega čime je život podijeljen na dva dijela, koji nikad više neće postati cjelina. Mene je taj rat definirao u ljudskom i emocionalnom smislu. Da nije bilo rata, bio bih netko drugi. Osim toga, taj rat definirao je moj odnos prema gradu u kojem sam se rodio. Da nije bilo rata, Sarajevo me se ne bi ticalo. Zašto bi me se u normalnim okolnostima ticao rodni grad? I, da konačno odgovorim na vaše pitanje: ne samo da bih se jednom vratio toj temi, nego je sve što inače radim vraćanje toj temi. Drukčije bi bilo samo kada bih naumio odustati, ili kako to ljudi glupo kažu - okrenuti novi list u životu. Pa onda postati netko drugi. Ali ja ne želim postati netko drugi. Zato sam pisac, ali zato sam i čitalac. Nedostojno je okrenuti novi list u životu. Promijeniti naglasak, prilagoditi se i preobraziti, postati čovjek po mjeri nečijeg tuđeg života…

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Od 1994. godine, kada je “Sarajevski Marlboro” objavljen do danas napisali ste na desetke knjiga, mahom prepoznatih kako bi se reklo ‘i od čitatelja i od struke’ – u svakom slučaju radi se o velikom i vrijednom opusu, a ipak Vas nerijetko i dalje prvo povezuju s tom zbirkom s početka karijere. U trenutku objavljivanja zbirke, bili ste u svojim dvadesetim godinama, što je malo za ‘književne godine’ i rijetkost je da tako mlad autor već ulazi u kanon. Kako danas gledate na tu knjigu i sve što Vam je kasnije donijela? Kako se Vaš odnos promijenio i prema konkretnoj zbirci, ali i valorizaciji vlastite književnosti u javnosti u ovom razdoblju od “Marlbora” do “Kartala”?

Ne doživljavam ono što nazivate” valorizacijom vlastite književnosti u javnosti”. Ne uspijevam povjerovati da takvo što na ozbiljan način postoji. Uglavnom osjećam neko neprijateljstvo i izoliranost. U najgoroj sam tuđini čim pomislim na sebe u kontekstu naše kulture i književnosti. Na kraju krajeva, o tome je uzaludno i misliti. Ali kako o sebi mislim dok, recimo, čitam “Sarajevski Marlboro”? To je strašno zanimljivo pitanje. Te priče pisao sam od vremena kada nisam navršio dvadeset i šestu, do nenavršenih dvadeset i osam. Pisao sam ih živeći unutar opsade Sarajeva i malo po izlasku iz grada. Vrijeme tih priča poteklo je gotovo usporedo s onim što se zbivalo u stvarnosti. Autor tih priča, od mene današnjega dvostruko mlađi, bio je jednako pametan ili glup kao ovaj ja, i na jednak način je bio u stanju istovremeno kontrolirati razvoj priče i dopuštati joj da se sama slobodno odvije. Imao je o pisanju jednaku svijest kakvu ima i ovaj ja. Što mi je vrlo zanimljivo, jer mi se istovremeno čini da sam u životu tad bio blesav, nezreo, vrlo histeričan i nepametan. Bio sam neki prilično jadnjikav i pretenciozan dečkić u to vrijeme. Ali sam pišući bio ono što ću i danas biti. Nije važno koliko je to dobro, ili nije dobro. Važna je ta za mene zapanjujuća dovršenost i definiranost. Ona me onda vraća u neka još ranija vremena, mnogo prije “Sarajevskog Marlbora”, i mnogo prije nego što ću postati pisac, u vremena kada sam imao pet ili deset godina. Čini mi se, naime, da sam i tada bio isti kao i sad, samo mi je nedostajalo iskustva, bio sam uplašeniji jer je sve bilo novo, i još uvijek nisam imao načina da ispisujem svoje priče, da ih prenosim na papir, da ih pretvaram u tekst. Ali već tad je sve u glavi postojalo. I pred polazak u školu bio sam u mnogo zdravijem i ispravnijem stanju nego danas. Pred polazak u školu moja imaginacija je bila moćna kao atomski reaktor. Škola je to sustavno uništavala. Ne mislim da sam tu poseban. Svaki je čovjek čudo od djeteta, dok god je dijete. Pisanje je, pored ostalog, pokušaj ostvarivanja onoga što nije moglo biti ostvareno u djetinjstvu. Dakle, nisu za mene mlade godine bile dvadesete, nego neke mnogo ranije. A što se kanona tiče, Norman Mailer svoj je čuveni roman “Goli i mrtvi” objavio kad mu je bilo dvadeset i pet, Grass je “Limeni bubanj” objavio s trideset i dvije. Volim te dvije knjige, a volim i mladost ljudi koji su ih napisali. Je li neprilično što su tako mladi ušli u kanone svjetske književnosti? To samo znači da su dovoljno rano imali darovitih čitatelja.

Express: Kad smo kod kanona, ne mogu zaobići pitanje o tome, odnosno izrazu “suvremeni klasik” koji se često može naći i uz Vaše ime. Kakav odnos imate prema tome i što je po Vama potrebno da bi se djelo ili autor mogli podvesti pod tu kategoriju?

Na takve oblike tituliranja kakva je “suvremeni klasik” uz moje ćete ime naići uglavnom izvan hrvatskog medijskog, akademskog, komunikacijskog prostora. Doživljavam ih s nužnom nelagodom, kao i svaku vrlo općenitu pohvalu ili pogrdu. U Hrvatskoj me tituliraju, označavaju, prozivaju na neke drukčije načine, prema čemu, opet, imam neki drugi odnos. Taj odnos se, gotovo u pravilu, svodi na podcjenjivanje, odbacivanje, ili na pokušaj da me se postavi u istu ravan s bilo kime tko u Hrvatskoj pokušava biti pisac. Ne mogu se osjećati prisutnim u takvom kontekstu, pa onda samom sebi stvaram kontekst. Izmišljam neku svoju književnost, stvaram njezine biblioteke, imaginiram pisce i njihove knjige, gradim svijet od knjiga i lego kockica… A što se tiče samog pojma “suvremeni klasik”, on bi, zapravo, trebao značiti nešto sasvim drugo. Za početak, “suvremeni klasik” može biti, ali obično nije, pisac koji biološki obitava u našem biološkom vremenu. Primjerice, meni je prva i posljednja asocijacija na pojam “suvremenog klasika” Anton Pavlovič Čehov. Veoma mlad pisac, jedan od najmlađih! A biološki je već poprilično dugo odsutan sa svijeta. Čehov uopće ne pripada tradiciji, niti je začetnik neke nove tradicije. On je naprosto suvremen, kao što je naprosto i klasik. Jedna od, zacijelo, formativno najvažnijih knjiga u mojoj generaciji, danas fatalno zaboravljena, nosi naslov “Šekspir naš savremenik”. Autor Jan Kott, srpskohrvatski prijevod genijalnog srpskog prevoditelja s poljskog Petra Vujičića. Već iz samoga naslova štošta se da zaključiti i shvatiti, a tek iz knjige… Inače, Jan Kott, veliki pisac, teatrolog, genijalan tumač književnosti i teatra, autor je nekoliko meni najdražih knjiga u životu (inače, svatko tko čita, čini mi se, ima čitavu biblioteku tih najdražih knjiga u životu), među kojima su i “Bajke za Lidusju”, čudesno lijepa i pametna knjižica-slikovnica, koju je Kott napisao za svoju unuku. Pisanje je umjetnost, pisanje je oblik redovništva, ali pisanje je, pored toga, i zanat. Svatko tko se smatra piscem trebao bi moći pisati namjenske tekstove za svoje bližnje. Od unuka do djedova.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Pisanjem se bavite profesionalno već dugi niz godina, ono Vam je primarna i jedina struka, u punom smislu ste pisac. Djelujete i kao javna osoba na kulturnoj sceni, često izravno govorite i pišete o društvenim i političkim aktualnostima. Smatrate li svoj osobni društveni angažman i nastup dijelom i Vaše književnosti ili da se ovako izrazim – možemo li djela suvremenih klasika čitati i bez konteksta osobe? I je li po Vama nužno za pisca da ima svoj glas u javnosti?

To što mi je pisanje primarna i jedina svrha, jer sve što sam formalno mogao biti u meni je odavno zakržljalo, ozbiljna je mana i nedostatak. Viktor Šklovski u “Tehnici spisateljskog zanata”, valjda i najboljem priručniku ikad objavljenom - a objavljen je u neka mračna sovjetska i staljinska doba - odgovara početnike da se upuštaju u profesionalno bavljenje pisanjem, i govori im da bi svakako, prije i mimo pisanja, trebalo imati neku ozbiljnu profesiju, neki konkretni zanat. I onda krivo pomisliš da to Šklovski radi da bi ljude odgovorio od ozbiljnog pisanja. Ali ne, upravo suprotno, on odmah zatim kaže da je ta druga, ustvari prva profesija, piscu potrebna da bi neprestano iz nje mogao izvlačiti teme, interese, zaplete… Treba pisati o načinu nekog rada! Treba pisati o alatu! Treba pisati o avanturama izgradnje kuće ili popravka sata! Na žalost, ja sam tu promašio stvari u životu, pa nisam postao urar, zidar, liječnik… I to mi ponekad mnogo nedostaje. Nemojte da vam ovo zvuči drsko pokroviteljski, ali nipošto ne zapostavljajte arhitekturu! Moglo bi se ispostaviti da je ta struka kojom ste formalno ovladali najdragocjenija sporedna pretpostavka vaše književnosti. A što se tiče glasa pisca u javnosti, i pitanja je li društveni angažman dio moje književnosti, nisam više siguran što bih na to odgovorio. U neko drugo vrijeme glas u javnosti bio je element književnoga života pisca, ali i važna stavka života cijele jedne književnosti. Je li to danas tako? Načini na koje se interpretiraju moje intervencije u zbilju, ili moji stavovi o politici i svakodnevici, ozbiljno škode recepciji mojih knjiga. Škode tako što mnogi ljudi unaprijed imaju odnos prema onome što u tim knjigama piše. A u njima piše nešto što zaista nema nikakve veze s mojim intervencijama o zbilji, kao ni o tome što ja mislim o Tuđmanu i HDZ-u, ili tko mi je manje simpatičan Plenković ili Milanović. A opet, s druge strane, nije me briga ako samome sebi pravim štetu, jer to je moj život, to je moj način rada i sudjelovanja u stvarnosti. Ne želim biti direktor marketinga svoje književnosti, niti me u krajnjoj liniji briga što mnogi ljudi kojima se ne sviđa što mislim o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ulasku u Šengen ili britanskom princu Harryju, iz čistog revolta nikada neće pročitati nijedno slovo nijedne moje knjige. A što se tiče same osobe pisca, možemo li nečije knjige čitati ne misleći o tome kakav je u životu onaj koji ih je napisao, staro je to i neodgovorivo pitanje. Ja razumijem i privatno volim sve svoje pisce. I drago mi je što ih nikad nisam upoznao. Recimo, ne znam kako bih podnio saznanje da Čehov, možda, nije bio dobar čovjek. A možda stvarno nije.

Express: Ono o čemu često govorite je i Vaš odnos prema rodnom Sarajevu, koje je svakako glavni lik ove zbirke. Poznato je da ste otišli u nezavidnim okolnostima, kao i da se s jednakim osjećajem vraćate, kada odlučite tamo otići. O Sarajevu se pisalo puno, pisat će se i dalje, ali jedan “Marlboro” ili “Trojica za Kartal” teško da će se ponoviti. Kako se postavljate danas prema tom gradu, kako ste se postavili u trenutku pisanja “Trojice za Kartal” – gledate li na njega kao na nešto svoje, na prostor na koji rođenjem imate puno pravo ili je osjećaj bliži prodiranju u nešto strano?

Za odgovor na ovako postavljeno pitanje vjerojatno bi bila potrebna studija od tristotinjak stranica, čiji bi zaključak bio da odgovora nema. Postoji Sarajevo iz mog djetinjstva: sanjam ga, i to obično nisu ugodni snovi, jer ni djetinjstvo nije ugodno doba. Postoji Sarajevo iz dnevnog diskursa: to je, u iskustvu pismenijeg dijela svijeta, daleko najčuveniji i u općoj kulturi čovječanstva najprisutniji pojam potekao iz ovog dijela Europe; po tom Sarajevu se za nas uopće i zna, a o njemu mogu razgovarati, i razgovaraju, svi malo obrazovaniji, obavješteniji i pametniji ljudi u Zagrebu, kao i u Parizu, Berlinu ili bilo kojem drugom gradu. O ovom Sarajevu ponekad nešto kažem, ali uglavnom šutim, jer mi se čini da sam svoje odavno rekao. Postoji i ono treće Sarajevo: stvarni, živi grad iz 2023. godine, sa svojim komunalnim, socijalnim i svim drugim problemima, sa svojim gradskim temama i životnim ritmom. Ovim Sarajevom se ne bavim, a nemam potrebu, niti obavezu, objašnjavati zašto se njime ne bavim. Postoji, međutim, četvrto, meni najvažnije Sarajevo: ono Sarajevo koje sam napisao ne samo u “Sarajevskom Marlboru” i “Trojici za Kartal”, nego i u knjigama “Otac”, “Rod”, “Selidba”, “Sarajevo, plan grada”, “Freelander”, “Doboši noći”, “Herkul”, “Hauzmajstor Šulc”, i to ću Sarajevo, pretpostavljam, ispisivati i dalje, dok god je u meni zdravlja i sabranosti. To moje Sarajevo pripada imaginaciji, stvoreno je iz imaginacije, premda sam koješta preuzeo iz stvarnosti, premda sam pisao o stvarnim ljudima, bližnjima i onima koji mi nisu bili bližnji, premda se imaginarna slika grada djelomično preklapa sa slikom jednoga stvarnog mjesta i njegova vremena. Na to moje Sarajevo jedino ja imam pravo. Ja i svaki moj čitalac i čitatelj. A druga Sarajeva nešto su drugo. Ako me pitate za moj privatni odnos sa stvarnim gradom, on je vrlo bolan. Dio je moje psihopatologije i fiziologije. Izraslina na duši. Patetično da se izrazim.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: “Sarajevski Marlboro” ste pisali dok je rat još trajao, grad opisan tamo postojao je istovremeno i u stvarnosti i u Vašoj knjizi. “Trojica za Kartal” vraća nas u isti trenutak, no nastaje s odmakom, naknadnim znanjem i o završetku rata i svemu što će se nakon toga dogoditi. Ipak priče djeluju potpuno uronjene u sjećanje, nema pretenzije da se progovara s nekom naknadnom pameću; dok ju čitamo, uvjereni smo da znamo koliko i ljudi u njoj. No Vi ste ju pisali s daleko širim uvidom, bilo je vremena za refleksiju na sva ta sjećanja. Je li se ipak neizbježno i ovo današnje Sarajevo na neki način upisalo u knjigu?

Ne, nije. Ali možda jest način na koji je protjecalo vrijeme. Ono društveno i ono intimno vrijeme. Recimo, netko će primijetiti da se u “Trojici za Kartal”, u priči “Učiteljica”, bavim takozvanim našim zločinima, tojest zločinima pripadnika većine nad pripadnicom manjine. Ali u “Sarajevskom Marlboru” je priča “Krađa”, koja se bavi istom stvari, na jednako otvoren način, u vrijeme kada su se takvi zločini događali i kada je o njima, intimno govoreći, bilo drukčije misliti usred jada, bijede i straha u kojima je sam čovjek u gradu pod opsadom živio. Razlika između dvije priče je, možda, u tome što u “Trojici za Kartal” postoje širina u pripovjednoj tehnici i u vremenskom zahvatu. U prvoj knjizi priče kao da leže na grudima i pritišću svom težinom, u drugoj knjizi priče su sav svijet. Prva knjiga je optimistična, druga je pesimistična. Prva knjiga iz emocionalnog je registra nekog djetinjeg očaja, druga je knjiga iz registra prikrivene rezignacije. Zanimljiva je ta unutarnja vedrina u čovjeku koja postoji 1992, dok se sve to događa i dok ne može znati hoće li iz toga izaći živ, s obje noge i ruke, i s relativno zdravom pameću. Nakon što vrijeme prođe, te vedrine nestaje.

Express: Napisali ste u neku ruku optužnicu, no i ljubavno pismo Sarajevu, onom koje “kao veliki bijeli brod na jedrima bezbrojnih čaršafa, šlifera, jastučnica, golemih muških i ženskih gaća, onoga najstarijega našeg svijeta, i svečanih damastnih stolnjaka, rasprostrtih po avlijama i baščama u svim njegovima mahalama plovi prema svojoj dalekoj luci”. Sarajevu kojeg, jasno je, više takvog nema. Može li se ova zbirka čitati nostalgično i ima li uopće mjesta nostalgiji na ovim prostorima, kada promatramo degradaciju koja se dogodila od vremena koje opisujete u knjizi do danas?

Optužnicu? Možda malo preteška riječ. Ali ljubavno pismo, svakako. Možda bih, umjesto optužnice, to nazvao pismom gorkog mirenja. To bi moglo: s jedne strane pismo gorkog mirenja, s druge strane ljubavno pismo Sarajevu. Sve u svemu: ljubavna rezignacija. Paradoks, kontradikcija… O nostalgiji kada je riječ, toj velikoj temi naših životnih propadanja, mislim da je svaka nostalgija posljedica optimizma u sjećanju. Jednostavno, skloni smo zaboravljati loše događaje, brisati negativne emocije, uljepšavati vlastiti život sjećanjima. Da nije tog optimizma u sjećanju, bilo bi nepodnošljivo.

Ne bi se moglo živjeti. E, ali optimizam u sjećanju proizvodi fatamorganu iz koje onda nastaje nostalgija. Fatamorganu sjećanja na prošlost, u kojoj sve izgleda nekako bolje, ispunjenije i, naravno, smislenije. U biti, nostalgija je fantomska bol za vremenima kojih se sjećamo, ali kojih zapravo nikad nije bilo. Tako da čovjek vrlo oprezno treba upravljati svojom nostalgijom. S jedne strane, užitak je ta “žal za mladost”, koju tako genijalno opisuje Bora Stanković, i vrijedi se katkad tom osjećaju prepustiti, kao užitku u kakvom opijatu, ali uvijek sa sviješću da je riječ o iluziji, samoobmani. Istina je da nama danas, možda, jest jako loše, ali nam nikad nije bilo bolje. Kao što je istina i da u povijesnom smislu nikad nije bilo boljih vremena od ovih danas, jer nikad kao pojedinci nismo bili ovako zaštićeni, siti, napojeni, naspavani, i, što mi se ponekad čini skoro najvažnijim, nikad nam u povijesti nije bilo manje hladno.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Miroslav Krleža, kojem je posvećena nagrada “Fric” bio je svakako zagrebački pisac, koji je ujedno obilježio kulturu grada (i daleko šire naravno), ali je i grad bio duboko upisan u njega. Iz Sarajeva ste otišli prije mnogo godina, živite u Zagrebu i kako pišete u posljednjoj priči u “Kartalu”, tek kada ste ga vidjeli krhkog tijekom potresa, zavoljeli ste ga kao što ste prije trideset godina voljeli Sarajevo. Nije upitno da Vas je grad obilježio, naposljetku to je neizbježno, no i Vi ste u svojim knjigama stvorili jedno paralelno Sarajevo, koje kao niti išta drugo u književnosti, ne može biti istovjetno onom stvarnom. Imate li tu svijest dok pišete, da grad u Vašem tekstu može biti možda malo bolji nego što je? I smatrate li se u ikojem pogledu sarajevskim ili zagrebačkim piscem – imate li uopće potrebu za takvom pripadnosti?

Gradovi postoje onoliko i onako koliko su i kako napisani. Tako ih najbolje poznajemo. A možda ih jedino tako i poznajemo. Čak i one gradove u kojima živimo. Čak i u njima tražimo ono što je o njima napisano. Pokušavamo u stvarnosti pronaći nešto od onog što postoji u tekstu. Pa tako, živeći u Sarajevu, a pogotovu kasnije, kada bih dolazio u Sarajevo, tražio sam, a reći ću i nalazio, u životu grada ono što su napisali Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Nedžad Ibrišimović, Anđelko Vuletić, Dario Džamonja - da nabrojim samo neke među piscima koji su imali, svaki po jedno svoje napisano Sarajevo. Po njima je, a ne po svome mjestu u općoj kulturi čovječanstva, Sarajevo zbilja veliki, veliki grad. Zbog njih i njihove pripovijesti grada uostalom ima i smisla putovati u Sarajevo. Zagreb je, naravno, drukčiji. Zagreb su napisali Miroslav Krleža, Josip Horvat, u dnevniku “Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.- 1945.”, Ivan Kušan u nizu romana za mlade, ponegdje Antun Gustav Matoš, ponegdje Ujević i Šimić, Simo Mraović u romanu “Konstantin Bogobojazni”, Ivan Lovrenović u romanu “U sjeni fantoma”, koji zasad postoji samo u beogradskom izdanju… Oba grada su, u takozvanoj stvarnosti, istovremeno i bolji, i gori od svojih književnih persona. Pritom, ja vjerujem da su originali u književnosti, dok je takozvana stvarnost bolja ili lošija kopija. Nikako nije obrnuto. Stvarno Sarajevo napisao je Ivo Andrić u brojnim svojim pripovijetkama i u nedovršenom romanu “Omerpaša Latas”, i to je original. Život je bolja ili lošija kopija književnosti. Život je privid, pripovijest je istina. A što se moje pripadnosti tiče, sarajevske ili zagrebačke, nikad vam ja nisam bio osobit pripadnik. Ali rat i preseljenje s pratećim neprilagođavanjem učinili su od mene savršenog nepripadnika. Dakle, nisam vam ja sarajevski, ali istovremeno nisam ni zagrebački. Ja sam ničiji, premda su to moji gradovi. Zato se trudim biti vrlo ažuran u birokratskom i formalnom reguliranju svog građanstva. Najuredniji sam u produžavanju dokumenata, u plaćanju poreza, u zadovoljenju svih administrativnih pretpostavki svoga postojanja. Takav sam upravo zato što znam koliko malo pripadam onome što pripada meni.

Express: Ovom ste zbirkom nakon trideset godina zatvorili jedan krug, možda i otvorili time neku novu etapu svog stvaralaštva. Neću Vas pitati o čemu razmišljate sljedećem, dogodio se u međuvremenu i “Imaginarni prijatelj”, no mislite li iz ove pozicije da ste sada rekli sve što ste trebali o ratnom Sarajevu ili postoji mogućnost da se ponovno nekad vratite toj temi? I zašto je uopće nužno pisanjem se vraćati prošlosti, pogotovo ratnim traumama – što je česta tema naših književnosti? Svakako da tu postoji namjera da ne ponavljamo iste stvari u budućnosti, no je li ovo društvo spremno i sposobno to usvojiti?

Načelno govoreći, mi se bavimo sjećanjima, traumama i prošlošću. To je književnost. A to je u velikoj mjeri i ukupna umjetnost. Drukčije niti ne može biti, jer mi smo, kao bića, sačinjeni od onoga čega se sjećamo. Sačinjeni smo, dakle, od prošlosti. Fantomske ili relativno autentično upamćene ili dokumentirane. Ništa osim prošlosti, trauma i sjećanja niti nemamo, osim strepnje pred budućnošću i onoga najvažnijeg, po čemu se i razlikujemo od robota i ostalih zvijeri: imaginacije. Ona nas, naša imaginacija, jedina štiti da ne ponavljamo uvijek iste nesreće i da ne živimo neprestano kao u “Beskrajnom danu”, ponavljajući ono što nam se već bezbroj puta dogodilo. Kakva je u svemu tome uloga društva? To više ne znam. Nekad sam, vjerujem, znao. Mislio sam da je društvo ona ljudska zajednica koja se od čopora razlikuje po tome što teži pripitomljavanju svih naših pojedinačnih memorija, trauma i imaginacija. Ali danas mi se čini da ljudi koji ništa ne čitaju, ili ne čitaju dobru beletristiku, a koji ne samo da većinski čine društvo, nego o društvu odlučuju, nisu u stanju ništa imaginirati i nikoga pripitomljavati ili tješiti. Čini mi se da društvo danas podjaruje, razgnjevljuje i u neprestanoj agresiji vodi pojedince, umjesto da čini obrnuto. Nacija je u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, a sve više i širom Europe, skupina ujedinjene mržnje i gnjeva. Što je i prirodno kad vidite tko joj se, naciji, stavlja na čelo. Dok slušate Andreja Plenkovića, ili bilo kojeg od njegovih ministara, vi slušate čovjeka koji u tri osnovna glagolska vremena, unutar tri sintaktičke konstrukcije, neprestano varira istih tristotinjak riječi materinjeg jezika. Njemu u hrvatskom više od tih tristo riječi i ne treba. A riječi materinjeg jezika uče se samo na dva načina: tako što sjedite uz ognjište, i netko vam beskrajno dugo pripovijeda narodne priče i zapjeva epske i lirske deseterce, ili tako što čitate dobru književnost, pa vam se riječi tako primaju u pamet. Treći način ne postoji, niti je ikad postojao. Danas, kao što znamo nema više ni ognjišta, ni usmenih pripovjedača i guslara, tako da je dvije trećine stanovništva praktično mutavo. Sama mutavost i nije, međutim, najveći problem. Problem je imaginacija mutavih, imaginacija onih kojima nikad nije ispripovijedana priča i nikad nisu pročitali “Kiklopa” niti “Ježevu kućicu”. Takvi ne umiju miriti zajednicu i ujedinjavati u empatiji sve pojedinačne traume, takvi samo umiju od pojedinačnih nesreća stvarati općenarodni gnjev.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Pristup “remasteriranja”, odnosno ponovnog pisanja vlastitog djela nije uobičajen u književnosti, kao što je to primjerice u glazbi. Postoje li neka djela za koja smatrate da bi trebala ili mogla biti ponovno napisana u ovom trenutku, odnosno da bi drugi pristup nekom djelu donio nešto značajno i vrijedno svijetu kakav je sada?

Remasteriranje postoji, ili je postojalo, u usmenoj narodnoj književnosti. Svaka je predaja remasterirana pripovijest. I to predaju čini silno uzbudljivom, izazovnom, privlačnom… Na neki način, to je ono zbog čega je i čitanje Biblije neusporediv doživljaj. Čitajući taj toliko puta izmijenjen tekst, koji je najprije prenošen od pripovjedača do pripovjedača, koji se krnjio zaboravom i nadograđivao maštom, a zatim je u nizu prijevoda mijenjao značenja, čitatelj se suočava ne samo s ukupnim iskustvom jezika, nego i s najšire zahvaćenom ljudskom imaginacijom. U tekstovima poput onog biblijskog, u njihovom prenošenju, zapisivanju, prenošenju, nadopunjavanju, sudjelovalo je toliko ljudi da oni doista jesu izgovoreni kolektivnim glasom i u njima doista postoji nešto sveto, bez obzira na to čitamo li ih uz dar vjerovanja. I, ti tekstovi su beskonačno remasterirani prije nego što su ovakvi došli u naše knjige. Također, umjetnost bajki i basni je praktično sve do dvadesetog stoljeća, pa ponegdje i kroz dvadeseto stoljeće, bila zasnovana na remasteriranju. Još ćete u dječjim edicijama iz šezdesetih i sedamdesetih naći bajke, basne i narodne pripovijetke za koje negdje na kraju knjige sitnim slovima piše da ih je “ispričao” taj i taj suvremeni dječji pisac. Recimo, meni se to jako sviđa. Zamislite da vam sad izdavač ponudi da napišete za treći osnovne “Ivicu i Maricu”, “Pepeljugu”, “Trnoružicu”. Ili da vam, kao braći Grimm, ponude da nanovo ispričate sve priče iz neke knjige tobože narodnih bajki. Postoji, međutim, i nešto što je meni još mnogo privlačnije. Recimo, nanovo napisati “Idiota”. Ili “Hamleta” napisati kao roman. Ili napisati “Mačku na usijanom limenom krovu”. I sve to, naravno, po sjećanju, bez ponovnog iščitavanja izvornika, tako da pisac ne bude ometen viškovima. Ako već maštamo, čini mi se izazovno svaki stvarno dobar tekst pisati nanovo. Dovršeno i zaključeno je samo ono što je nepopravljivo loše.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • frano22 15:21 26.Ožujak 2023.

    BLAJBURŠKI DERNEK POTOMAKA STEPINČEVIH KRIŽARA KOLJAČA, KRVOLOKA,OPET U REŽIJI ZLOČINAČKE CRKVE. NAPRED KATOLIČKI DUŠOBRIZNICI ZA ČISTOĆU DINARSKOG, KATOLIČANSTVA I KRVOLOČNOG STEPINČEVSKOG IDENTITETA. ALI VI NISTE HRVATI ,VI STE TRIBALNE , ANTROPOIDNE ,EMASKULIRANE SPODOBE. DA NEMA VAS TKO BI U IME ... prikaži još!ME KATOLIČKOG DINARSKOG TRIBALIZMA, VODIO KRIŽARSKE RATOVE SA PATRICAMA OKO VRTA I PRAVIO ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI I OSTAVLJAO CRNE RUPE U POVIJESTI HRVATSKOM NARODU . OVA DINARSKA ,KATOLIČKA, ZA

  • JJJ 07:26 02.Veljača 2023.

    Ona tvoja prezimenjakinja, spisateljica također, ima britkijhi jezik od tebe. Što ste vi to u rodu?

  • kapunjohan 14:24 31.Siječanj 2023.

    Svatko tko pljuje po hrvatskoj i hrvatima dobiva izuzetno puno prostora u medijima iako su ti napadi često netočni i mrziteljski. Nađite i jednu dr4žavu u Evropi koja je toliko prava dala raznim nacionalnim manjinama koje žive u njoj pa ... prikaži još!a i onim koje su ratovale protiv države. Hrvazska je u nacionalnom i vjerskom smislu najdemokratična država u Evropi , provjerite to metodom komparacije.