Kultura
628 prikaza

Esej Miljenka Jergovića o tri genija naših materinjih jezika - Krleži, Andriću i Crnjanskom

Sandra Šimunović/Pixsell, Sava Šumanović
1/3
Sandra Šimunović/Pixsell, Sava Šumanović
Ujedinjenje južnih Slavena i nastanak prve Jugoslavije, kojim započinje naša suvremenost, označila su trojica velikih pisaca naših jezika. Na svijet su došli u godini dana: Andrić, Krleža i Crnjanski

Veliki historijski događaji, revolucije, rađanja i krvave smrti država i velikih imperija, događaji su to uz koje se u pravilu rađaju velika književna imena. I moglo bi se, možda, i reći da se veličina nekoga povijesnog prevrata može najpouzdanije izmjeriti silinom književne i umjetničke generacije koja je uz njega stasala. Ujedinjenje južnih Slavena i nastanak prve Jugoslavije, kojim započinje naša suvremenost, označila su trojica velikih pisaca naših jezika, trojica velikih pisaca Jugoslavije. Na svijet su došli u godini dana: Ivo Andrić se rodio 9. listopada 1892, Miroslav Krleža 7. srpnja 1893. i Miloš Crnjanski 26. listopada 1893. Prvi se rodio u Travniku, premda je ustvari iz Sarajeva. Drugi je rođen u Zagrebu. Treći u Crnogradu, u Csongrádu, u Čongradu, varoši na jugoistoku današnje Madžarske. Andriću je otac bio školski poslužitelj, tuberan u obitelji tuberana, umire prije nego što će ga sin upoznati. Zvao se Antun. Krležin otac nezakonito je, izvanbračno dijete razbaštinjene plemenitašice. Sin će po njemu ponijeti ime, a živjet će skoro stotinu godina. Crnjanskijev otac Toma, sitni činovnik, izdanak osiromašenog srpskoga građanstva u Ugarskoj, dodatno će dopasti nevolja zbog srbovanja po Csongrádu. 

 | Author: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL Kristina Štedul Fabac/PIXSELL

Mati Andrićeva Katarina Pejić je domaćica, iz siromašne kuće. Krležina mati Ivka Drožar, šesto dijete u zidarevoj kući, iz rodnog je Varaždina stigla u Zagreb da se zaposli kao sluškinja. Majka Miloša Crnjanskog Marija Vujić bila je iz Pančeva. Andrić je rastao kao manjinski katolik u pretežitoj muslimanskoj sredini. Prvi učitelj bio mu je pravoslavac, Srbin. Pohodio je u Sarajevu Prvu gimnaziju. Krleža, nakon što je ponavljao četvrti razred Kraljevske velike gornjogradske gimnazije, upisuje vojnu školu u Pečuhu. Crnjanski završava temišvarsku katoličku gimnaziju, koju su vodili tamošnji redovnici pijaristi. Poslije rata će studirati književnost, ali u Beču 1913. upisuje studij medicine, koju ne završava. Andrić će slavensku književnost i povijest studirati u Zagrebu, Beču i Krakovu te će doktorirati u Grazu. Krležinu će školovanju dohakati rat, ali još više Krležine intelektualne i revolucionarne ambicije. Ali suštinski govoreći, sva trojica bili su samouki. Jezik na kojem su se obrazovali i na kojemu su se intelektualno formirali za Andrića i Crnjanskog bio je njemački, a za Crnjanskog i Krležu madžarski. Naravno, uz jezik materinji, koji su različito nazivali i interpretirali, ali koji im je, sasvim pouzdano, bio zajednički. Prema mobilizacijskom pozivu i rasporedu, Crnjanski i Krleža našli su se u Galiciji. Krleža je odmah od tamo vraćen zbog lošeg zdravlja. Crnjanski je ranjen i veći dio rata provodi po bečkim bolnicama. Obojica su austrougarski oficiri. Andrić nema vojnih iskustava, ali jedini među njima ima iskustvo zatvora i deportacije. Sumnjičen za nakanu rušenja monarhije. No sva trojica su u ta rana doba na približnim političkim stanovištima. Krleža je, istina, najradikalniji: još za balkanskih ratova odlazi u Srbiju da se prijavi u dragovoljce. Andrić je najuplašeniji, vjerojatno i s razlogom, jer mu je život doista ugrožen. Crnjanski je već pun sebe. Stiže u Zagreb, pomalo s ogorčenjem vojnika poražene vojske.

 | Author:

Prvi među njima nešto će objaviti Andrić: pjesmu “U sumrak” štampa 1911. u Bosanskoj vili. Tipičan je to primjer bolešljive gimnazijske lirike, danas vremenom pregažene. Tri godine zatim Krleža u nastavcima, u Književnim novostima, tiska “Legendu”, koju će kasnije podnasloviti kao “Novozavjetnu fantaziju u tri slike”. Premda su u verziji iz 1914. slike bile četiri. Prva se zbila “u uljiku među maslinama”, druga “u istočnjačkoj krajini”, treća u getsemanskome masliniku, za olujne noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, četvrta na Golgoti, o Velikom petku. Važan je to tekst, jer se u njemu prepoznaju i Krležine buduće stilske i tematske preokupacije, ali i ono što će za njegovu publiku u dalekoj budućnosti djelovati kao paradoks: pisac opsjednut Isusom i njegovim slučajem već bio je ateist. Premda u tome ničega paradoksalnog nema. 
 | Author: dpa/Ullstein Bild/PIXSELL dpa/Ullstein Bild/PIXSELL


Četiri godine potom, bila je 1918., kad u nakladi Društva hrvatskih književnika izlazi “Maska”, “poetička komedija” Miloša Crnjanskog, rani avangardistički tekst, u kojemu se budući klasik, s beskrajnih visina svoga talenta i karaktera, narugao svojoj Generalici i njezinu društvu. Ne zna se tko je s većih visina izbio na scenu jugoslavenskih književnosti: Krleža ili Crnjanski. Andrić bio je skrušen, ponizan i malen. Ali to je samo razlika u životnim strategijama i nastupima. Od njih trojice, Crnjanski je najprije pokazivao znake ekstrovertiranosti. Ljubavnik, kavgadžija, džentlmen, odličan nogometaš, skijaš, tenisač. Krleža, pak, bio je dobar natjecateljski plivač. Andrić, vazda pozadinski šarmer. Imao je opasnih ljubavnih afera. On je, kao i Crnjanski, imao položen vozački ispit. Sva trojica su, na kraju svih krajeva, završili kao bezvjernici, premda su, pogotovu Andrić i Krleža, ali na različite načine, bili inspirirani ne samo religijskim temama, nego i samim aktom vjerovanja. Njih obojica kao da su bili vjernici jednog izgubljenog, neprisutnog boga. Crnjanski je bio drukčiji. Najviše opsjednut sobom, najneoprezniji, te na neki način u građanskom smislu i najneodgovorniji.
Krleža i Crnjanski djeca su avangarde, ali se prema jeziku, naročito u pravopisnom smislu, odnose vrlo starinski. Andrić je modernist. On jezik vaja, tako da su i pravopisna pravila onakva kakvim ih on želi. Crnjanski je od sve trojice najizrazitiji pjesnik. Reklo bi se i najbolji, e da u Krleže nije “Balada Petrice Kerempuha”. Ali on je, Crnjanski, u svoju prozu ugradio najviše od poezije. I najmanje je, pišući, vodio računa o pravilima pisanja, dramaturgiji i žanrovima. Tako, dok ga danas čitamo, djeluje šokantno moderno.
A sad ostavimo Ivu Andrića i Miroslava Krležu, pa dalje nastavimo uz Crnjanskog.

 | Author: Portret Miloša Crnjanskog - Sava Šumanović Portret Miloša Crnjanskog - Sava Šumanović

U vremenu u kojem je skovan termin “autofikcija” i u kojem se toliki svjetski pisci, uključivši i brojne naše, bave pisanjem ili pokušajima pisanja autofikcijske proze, zanimljivo je, recimo, pročitati roman Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca”. Masivna, pogolema dvotomna, narativno i dramaturški ne pretjerano uravnotežena prozna tvorevina, koja obaseže blizu 900 stranica, ili barem tisuću novinskih kartica, u vrijeme kad je objavljena - bilo je to moje rodne 1966. - dočekana je s jedva suzdržanom netrpeljivošću. Pisca bi, skupa s knjigom, živoga pokopali, e da se taman nije vratio iz emigracije. Ali izlazili su o “Hiperborejcima” mrzovoljni tekstovi. Recimo, Novica Petković, kasnije čuveni sarajevski i beogradski profesor, sjajan kritičar, književni teoretičar i stručnjak za Crnjanskog, u Odjeku je ovako pisao: “Nadahnuti poetski pasaži gube se u dugim raspravljanjima i razgovorima o manje-više perifernim problemima umetnosti, istorije, geografije i politike. Kao kakve istorijske aveti defiluju italijanski i skandinavski pesnici, slikari i filozofi. Atmosfera salonskih ćaskanja zamara i odbija u istoj meri u kojoj plitko politiziranje u društvu lepih i bogatih žena izaziva dosadu. U svim takvim trenucima ne ostaje gotovo ništa od poetske sugestivnosti, od snage kojom nas inače pleni pesničko delo Miloša Crnjanskog”. 
 | Author:

Pa ni u kasnija doba, do današnjih vremena, knjiga “Kod Hiperborejaca”, za koju mnogi i nisu baš sigurni da je roman, nije pretjerano naglašavana i zazivana u inače raskošnom i raznovrsnom opusu Crnjanskog. Laudatori njegova djela obično će prvo spomenuti njegov roman “Seobe”, poetsku nacionalnu epopeju u dvije međusobno stilski i tematski udaljene knjige, u koju iz nekog razloga sve do danas nisam uspio dubinski prodrijeti. Zatim će im na um pasti “Roman o Londonu”, emigrantska priča, u velikoj mjeri autobiografska, koju je pisac, međutim, iz srpsko-jugoslavenskog preselio u ruski, pa još i plemenitaški kontekst. Za mene jedna od formativno najvažnijih knjiga u životu, koja je s vremenom, s novim čitanjima, bivala još bolja. Iz “Romana o Londonu” učio sam se njegovoj rečenici: lijepoj, gipkoj, neobičnoj, oslobađajućoj, s mnogo zareza, na mjestima gdje su se zarezi stavljali u 19. vijeku, ali i na mjestima gdje ih nikad nije bilo. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.