Te strašne večeri nazvao sam kolegicu, uglednu teatrologinju, kazališnu kritičarku, publicistkinju i sveučilišnu profesoricu jedva sabirući riječi koje su se opirale svom opredmećenju, želeći ostati neizgovorene, ugušene prije svog uobličenja, izbrisane, ušutkane. Kao da bi šutnja mogla nekako dozvati zaborav, a zaborav spasonosnim čudom poništiti vijest koju sam netom prije toga primio. Njen odgovor na moj poziv i obavještenje bio je zapravo moj, moje pitanje, strašnije utoliko što je došlo iz drugih usta i time zadobilo neizbrisivu konačnost stvarnosti: “Kako to misliš... umrla?”. Odgovorio sam, a potom smo oboje zašutjeli: “Da, umrla je Mira”. Ako je kazalište metonimija života, njegovo nemilosrdno zrcalo, tad me ne čudi što sam u tom času u sebi čuo vapaj Pasternakova Hamleta kako moli Oca da ga, ako je ikako moguće, liši gorke čaše života. Svi smo te večeri bili nesretni danski kraljević i, istodobno, njegova tronuta publika. Jer, kako u kazalištu, tako i u njegovu dvojniku životu, tragedija ima neumitno zapisan raspored činova i nepromjenjiv kraj puta. Stoga mi je valjda i nadošao još jedan stih, onaj Zbigniewa Herberta: “...sada, kada smo ostali sami...”, i on navezan na tragičnoga kneza, i on sceničan, scenski, kazalištan.
721
prikaza
Mira Muhoberac - odlazak dobrog duha i velikog i bitnog
1/3
Dubrovkinja, prvo i iznad svega. Pripadnost Gradu zauvijek ju je odredila. To pripadanje obvezuje. Odrastati u sjenci drevnih zidina značilo je od malih nogu upijati kulturnu tradiciju kao način života
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
