Kultura
294 prikaza

Mira Muhoberac - odlazak dobrog duha i velikog i bitnog

1/3
Goran Stanzl/PIXSELL
Dubrovkinja, prvo i iznad svega. Pripadnost Gradu zauvijek ju je odredila. To pripadanje obvezuje. Odrastati u sjenci drevnih zidina značilo je od malih nogu upijati kulturnu tradiciju kao način života

Te strašne večeri nazvao sam kolegicu, uglednu teatrologinju, kazališnu kritičarku, publicistkinju i sveučilišnu profesoricu jedva sabirući riječi koje su se opirale svom opredmećenju, želeći ostati neizgovorene, ugušene prije svog uobličenja, izbrisane, ušutkane. Kao da bi šutnja mogla nekako dozvati zaborav, a zaborav spasonosnim čudom poništiti vijest koju sam netom prije toga primio. Njen odgovor na moj poziv i obavještenje bio je zapravo moj, moje pitanje, strašnije utoliko što je došlo iz drugih usta i time zadobilo neizbrisivu konačnost stvarnosti: “Kako to misliš... umrla?”. Odgovorio sam, a potom smo oboje zašutjeli: “Da, umrla je Mira”. Ako je kazalište metonimija života, njegovo nemilosrdno zrcalo, tad me ne čudi što sam u tom času u sebi čuo vapaj Pasternakova Hamleta kako moli Oca da ga, ako je ikako moguće, liši gorke čaše života. Svi smo te večeri bili nesretni danski kraljević i, istodobno, njegova tronuta publika. Jer, kako u kazalištu, tako i u njegovu dvojniku životu, tragedija ima neumitno zapisan raspored činova i nepromjenjiv kraj puta. Stoga mi je valjda i nadošao još jedan stih, onaj Zbigniewa Herberta: “...sada, kada smo ostali sami...”, i on navezan na tragičnoga kneza, i on sceničan, scenski, kazalištan. 


Mira Muhoberac te se večeri neočekivano suočila sa svojim završnim činom. Bio je to trenutak u kom smo ostali sami, zamrznuti u svom gubitku. Zauvijek. Bez nje. Bez dobrog duha i velikog i bitnog, a istodobno tihog pokretača hrvatskoga kazališta, neumornog animatora kulturne i javne scene, sveučilišne profesorice čiji su studenti njena predavanja osjećali ne obvezom, nego istinskom potrebom i duhovnim užitkom, vrijedne znanstvenice, dramaturginje, kritičarke, redateljice, urednice i vrsne teatrologinje. Dubrovkinje, prvo i iznad svega. Pripadnost Gradu zauvijek ju je odredila. To pripadanje obvezuje. Odrastati u sjenci drevnih zidina značilo je od malih nogu upijati kulturnu tradiciju kao način života. Ujedno, biti svjestan da hodaš istim onim kamenom kojim su koracali jedan Držić, Gundulić, Vojnović, da si ne samo recipijent njihovih stihova, replika, dijaloga, nego i dio žive baštine što su nam namrla stoljeća. Podrazumijevalo je oblikovati se u ono suzvučje etičkih i estetskih vrlina, plemenitost kako su je izrazom kalokagathia ovjekovječili stari Grci, a mi je nazvali lijepom riječju skladnost. Da, bila je skladna. Ozbiljna, pristojna, skromna, nenametljiva i beskrajno radina. Bila je to Mira i sve što kažem ni najmanje nije tek pobrajanje prigodničarskih epiteta, nego prije tuga jer smo ostali bez svega što ju je krasilo, a teško stane u nekoliko riječi.

 | Author: Luka Stanzl/PIXSELL Luka Stanzl/PIXSELL

Svijet i mediteransko svjetlo ugledala je pod Srđem 1959. godine. Mjesto rođenja i obitelj u kojoj je, sa sestrom blizankom Vesnom, rođena nekome bi bili alimentacija za društveni položaj. Njima je bio poticaj i opomena na dug spram vlastita identiteta. Njihova mati, u Gradu, ali i daleko šire poznata kulturna djelatnica, ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara, za čijeg je mandata od 1964. do 1971. ta institucija definitivno postala ono po čemu će je povijest pamtiti, legendarna Fani Muhoberac i otac Vlaho, značajan kulturni i socijalni djelatnik, ispunjali su dom tradicijom i kulturom kao sastojcima života naravnim poput zraka koji udišemo i mirisa mjendula kad o proljeću obuku dubrovačkim đardinima djevičansko ruho. Odrastale su u bajkovitom prostoru jednog od tih dubrovačkih đardina, uz put koji je izravno s Ploča vodio na Bosanku. Odlične učenice, uz to i vrsne sportašice, upisale su na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tadašnji studij jugoslavistike, opredijelivši se za kroatistiku. Naravno, nije to bio kraj njihovih duhovnih interesa. Mira je uz gimnaziju završila i glazbenu školu. Paralelno, Vesna, vrhunska sportašica i rukometašica, upisala je i kineziologiju, a Mira dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, koja je podrazumijevala i usporedni studij komparativne književnosti. Treba li pripomenuti da su obje studij završile u roku kao izvrsne studentice. Studij dramaturgije bio je Mirin prirodan izbor. Nije valjda slučajno i da sam prvi put u životu s Mićom, kako smo je svi njoj bliži zvali, razgovarao u glumačkom salonu dubrovačkog kazališta, jednoga davna ljeta, dok smo oboje, još gimnazijalci, nešto radili na Igrama. Marljiva, skromna, pametna, ali i, usprkos svemu što je njene roditelje zateklo nesretnim slomom Hrvatskoga proljeća, neslomljiva, uspravna, ponosna bez imalo preuzetnosti. Parafrazirajući Vojnovića, reklo bi se: zaludu, tko je gospođa, gospođa je. Sjećam se i danas što mi je palo na pamet tijekom tog ćaskanja: ma kako je samo pametna ova mala. To “mala” ostalo je u meni tijekom čitava života, ali pisano velikim slovom mog intimna pravopisa, kao privatno sjećanje na koju godinu razlike u dobi, u ono davno doba velike i bitne, kao osobna posveta duljini našega poznanstva.

Službeni su životopisi nedostatna posveta živom čovječjem trajanju i djelovanju. Ipak, za vremenom ostaju podaci koji se ne smiju zaboraviti. Na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu Mira magistrirala i doktorirala, ali je i u Pragu na uglednom Karlovu sveučilištu doktorirala teatrologiju-dramaturgiju, završivši i studij bohemistike. Imala je brojne ljubavi i jednako brojne talente, a među njima je bila i sklonost jezicima koje je svladavala s lakoćom. Uza sve, osvojila je i nagradu francuske vlade za najbolje poznavanje francuskog jezika. Godinama je radila u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, davši velik osobni doprinos, uz ostalo, kapitalnom “Repertoaru hrvatskih glumišta”. 

 | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Kao dramaturginja surađivala je na uprizorenjima hrvatskih i svjetskih klasika u zagrebačkom i varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u Dramskom kazalištu Gavelli, Zagrebačkom kazalištu mladih, Satiričkom kazalištu Kerempuh, Dubrovačkim ljetnim igrama, Kazalištu Marina Držića, Zagrebačkom kazalištu lutaka. Dvije je godine djelovala kao ravnateljica Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Utemeljila je kazališnu radionicu za djecu Mali Marin Držić. Dubrovnik, Zagreb, Varaždin, Prag, Budimpešta, Krakov..., gradovi su u kojima je djelovala. Pedesetak priređenih, uređenih, napisanih knjiga, stotine tekstova u zborničkim knjigama, časopisima i medijima, predavačka djelatnost na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Osijeku, Puli, na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, na Umjetničkoj akademiji u Osijeku..., uredništvo na radiju, televiziji, u časopisima..., samo su dio onoga čim nas je zadužila. Dio koji bi mogao ispuniti tri životopisa, a da ne odgovori na jedno pitanje, moje, osobno: Zašto? Napisao sam puno tekstova, pokoju knjigu, ali se nikad nisam pitao, zapravo zavapio na sudbinu: zašto sam, Mićo, morao napisati ovu posvetu tebi? Nisi li je zaslužila usprkos strašnom povodu? Oprosti mi na slabosti i hvala na svemu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.