Splitski pisac Mislav Pasini (1974.) neobična je pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Možda, prije svega, stoga što sceni ne želi pripadati, a od termina “domaći pisac” zazire. Pisci su, kako će reći i u ovom razgovoru, neki davniji i veći umjetnici. On je “samo” pripovjedač. No ono o čemu Mislav Pasini piše još otkako se romanom “Blackout” 2004. potvrdio (jer publici se predstavljao godinama, objavljujući u časopisima znanstvenofantastične tematike) kao jedan od temelja, a ne usputni prolaznik u vodama žanra, sve je samo ne uobičajeno. Njegove su priče izrazito atmosferične, strašljivijem će čitatelju utjerati strah u kosti, a ljubiteljima horora doći će kao prijeko potrebna oaza na policama hrvatskih knjižara. Pasini, kao ni drugi, mahom inozemni, majstori žanra, svoje priče ne želi učiniti društveno angažiranima. Cilj mu je zabaviti i, pomalo, prestraviti. No krije li se baš ispod te površinske jednostavnosti nešto mnogo dublje, nešto što ga goni da svoja iskustva pretvara u najkrvavije stranice hrvatske književnosti, otkrio nam je, u povodu izlaska drugog dijela “Zimske priče” i romana “Sumrak bogova”.
Express: U uvodu svojeg posljednjeg romana, drugog dijela ‘Zimske priče’, kažete kako svaki pisac ima pravo na jedno autobiografsko djelo. No je li tome doista tako i je li u pitanju samo jedno djelo? Naime, iako su vrlo žanrovski obojena, čini mi se kako bi čitatelj u gotovo svakoj vašoj priči mogao pronaći natruhe biografskog?
Ovo ste jako dobro uočili. Da, u svakome mojem djelu postoji ta doza bigrafskog. Nije da sam ja živio horor. Onda bih stvarno bio lud i s vama bih sad razgovarao vjerojatno zatvoren iza nekih rešetaka. Postoji ta neka sjeta koja me uvijek vraća nazad. Netko će u tome tražiti, recimo, neka druga društvena vremena kroz politiku, društvo općenito. Kod mene je to drugačije, biografsko vezujem uz filmove, stripove, romane, prve knjige koje sam pročitao. No najviše se sjećam samog sebe kao zaprepaštenog klinca koji je zurio u plakat filma Nosferatu s Klausom Kinskim i Isabelle Adjani u glavnim ulogama. Bio sam zaprepašten tim likom vampira koji me dugo pratio u djetinjstvu. Znam da me jednom prolaznik pitao što mi je kad se tako dugo zadržavam ispred tog plakata. Nije mi bilo ništa. Bio sam normalan klinac koji je smišljao kako prevariti kartodrapca i ući u kino dvoranu jer je to za moje godine u to vrijeme bilo zabranjeno. Biografski element u mojim pričama uvijek će pripadati tom liku dječaka koji pokušava na svoju ruku otkriti što krije mrak... Volim tihu jezu.
Express: Ako nije sadržana u dvjema ‘Zimskim pričama’, kako će jednog dana izgledati autobiografska proza Mislava Pasinija?
Autobiografska proza Mislava Pasinija jednog bi dana mogla biti prožeta mnogim uspomenama koje vezujem uz glazbu, film, knjige... Nisam tip koji voli mudrovati o politici. Društveno gledano, kod nas se uvijek politiziranje stavlja na prvo mjesto. Vjerojatno ta proza ne bi uključivala i žanr kao pripovijedanje. Strašno sam melankoličan i svoj bih život mogao prepričati prvenstveno kroz glazbene albume koje sam godinama kupovao i skupljao. Recimo, imao sam sedam godina kad sam kupio ‘The best of Elvis Presley’. Sjećam se da sam se tad vraćao iz Knina, gdje sam bio na pregledu očiju, jer sam kao dijete pomalo nalikovao na vampira. Naime, bio sam alergičan na prašinu i bilo je dana kad ništa pred sobom nisam vidio. No sjećam se točno momenta kad sam kupio tu kasetu u izdanju RTV Ljubljane. Moja autobiografska proza nalikovala bi onoj glavnog lika iz romana ‘Hi-Fi’ Nicka Hornbyja. Imam kolekciju ploča. Znam točno svoje faze kad sam koju ploču kupio, dobio ili na teži način nabavio. Ponekad mi to nalikuje kao da sjedim pred vlastitim foto albumom i listam fotografije. Znam još cijeli svoj životni period između kupnje albuma, recimo ‘Kiss Me Kiss Me Kiss Me’ albuma The Curea pa do njihova ‘Disentigrationa’. Moja autobiografija bila bi presjek glazbe koja me ispunjava i vrlo vjerojatno se ne bi ticala samog žanra koji pišem. Tako bi joj vjerojatno naziv bio: ‘Glazba koju sam slušao, glazba koja me oblikovala’. Nema tu previše pameti, ponekad samo zaiskri bol. Ubija me melankolija.
Express: Trenutačno živite u Splitu, no dio ste života boravili na otoku Braču. Jesu li male, zatvorene otočke zajednice bile inspirativne za Vaš autorski rad?
Inače sam Splićanin, no svoje prve, one najljepše godine proveo sam na Braču. Bilo je tu uistinu prekrasnih trenutaka. Ali opet, kad pogledam malo ovo što pišem, da otok, ta njegova izolacija me oblikovala, i to poprilično. Poseban je osjećaj kad kao dijete idete u kino, gledate neki ZF ili horor film i onda se kući vraćate kroz podivljalu borovu šumu koju lomi bijesna bura ili podivljalo jugo. Izolacija je nešto što mi kao djetetu nikad nije smetalo, Dapače, ne razmišljate o tome, no kako stasate, razvijate se, sazrijevate, svjesni ste da mnogo toga možete izvući iz izolacije. Ja sam se družio s prijateljima koji uglavnom nisu bili otočani, dolazili su uglavnom vikendima, preko ljetnih i zimskih praznika i gurali smo djetinjstvo koje je vjerojatno bilo puno ljepše od ovog koje imaju klinci novog vremena. Nije bilo kompjutora, nismo se zatvarali u sobe pred računalnim ekranima. Znali bismo se potući ulica protiv ulice, ali nitko nije poznavao opasnost interneta, a njega baš i nema u mojim romanima. Na zatvorene zajednice gledam danas ipak malo drugačije. Dobro je doći i odmoriti se. Nije dobro previše ostati na istome mjestu. Moraš biti svoj da bi u malim zajednicama opstao. Grad je lijek za takve stvari. Izgubiš se i utoneš u svoju rutinu daleko od tuđih znatiželjnih pogleda.
Express: Po pročitanome, čini mi se kako djetinjstvo zauzima vrlo važan odsječak na Vašoj lenti vremena. Zašto? Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo? Je li i ono bilo obilježeno kakvim tragičnim događajem?
Pitaju me često što te je toliko frustriralo? Što te je tako uništilo da pišeš samo takve stvari... Ma ništa. Samo sam sanjario. Imao sam javor u dvorištu kuće i s njegovim odlaskom, baš da tako kažem, umro mi je dio duše. To Vam je ono o čemu pjeva Balašević u predivnoj baladi ‘Jednom su sadili lipu’. Ja sam bio, doduše, za mnoge susjede neobičan klinac koji je osamljeno u sjeni javora čitao stripove. Te stripove kupovale su mi moje dvije none. I kad ih se sjetim, suze mi navru na oči. Možda sam već i tad mračno sanjario, ali ja ne znam drugačije. Žao mi je. Misli mi uvijek idu u jednom smjeru. Nekakav tragičan događaj? Smrt moje none... To svatko proživi. Svi mi izgubimo svoje voljene, ali ja na to sa šesnaest nisam bio spreman. Danas se malo prepadnem te scene kad se sjetim kako sam se uvukao u mračnu sobu gdje je ležalo tijelo moje none, dok su na donjem katu prijatelji i familija mojima izražavali sućut. Sjećam se da sam se privio uz njeno mrtvo tijelo i plakao kao tužna godina. Gledao sam to nepokretno lice koje mi se do jučer smijalo i bio sam uvjeren da će to učiniti opet. Nisam se mogao odvojiti od nje. Spoznaja smrti voljene osobe, ne bih rekao da me obilježila nekako tragično, ali ostao je taj neki čvor u grlu i danas. Znate kako se kaže, djeca su kao spužve. Sve primaju, to ih oblikuje. Mene je prizor mrtve voljene osobe strašno pogodio, ali nekako i osnažio. Idućih godinu dana još sam zvao nonu na telefon, nadajući se da će se netko javiti s druge strane. A onda sam to jednostavno prestao raditi. Nisam bio spreman na smrt. Ali to ne smatram tragedijom. To je život...
Express: Često Vas se predstavlja kao ‘žanrovskog pisca’, no što znači biti žanrovski pisac u Hrvatskoj? Postoji li kod nas uopće ‘žanr’?
Meni je smiješno kad me se negdje predstavlja kao pisca. Pisac je preteška riječ. Prezahtjevna. Ona puno toga iziskuje. Kad ja kažem da je netko pisac, pomislim na Tolstoja, Dostojevskog... Ja sam samo pripovjedač. Govorim o stvarima koje vidim u svojoj glavi. To nekima vjerojatno zvuči jako trivijalno, plošno jer tu nema realnosti, ali to je put koji sam izabrao i na kojem ću završiti. U ovoj je vrsti književnosti jako teško. Teško je i zamisliti da te netko shvati ozbiljno, no ja u startu nemam tu namjeru. Govorim najčešće o nekim svojim unutarnjim svjetovima koji su mogući u paralelnoj stvarnosti. Sad me možete pitati vjerujem li u to što radim... Pa da, da ne vjerujem, o tome sigurno ne bih pisao. Istina je, doživio sam nekoliko stvari u životu koje su me prepale i od kojih mi se koža naježila te sam uvjeren svim svojim bićem da nisu pripadale ovom svijetu. Ponekad noću čujem korake u svojoj sobi i oni se zaustave nad mojim uzglavljem i tad osjetim jedan tako nježan dodir. I to je istina. Netko će reći da govorim gluposti, da pišem gluposti, no moj je odgovor da pripovijedam o svojoj realnosti.
Express: S druge strane, postoji li u Hrvatskoj žanrovska scena? Kako se manifestira i koliko su se i scena i žanr promijenili otkad se vi njima probijate?
Pa postoji, ali ja nisam lik koji odlazi na manifestacije, čitanja, conove... Volim taj neki svoj underground. Ne družim se s piscima i među njima nemam prijatelje. Ne zato što su pisci loši ljudi. Bože sačuvaj, što bi se reklo, ja prijatelje samo ne tražim i to bi bila neka istina. Jedan jedini put sam bio na nekakvoj sceni i čitao priču o ludome mesaru koji je klao sve što mu je došlo pod ruku, no to je bila metaforička priča. Kažu da je atmosfera bila odlična dok sam čitao. No ja se nisam baš dobro osjećao. Možda zato što moja introvertiranost uvijek pobjedi ekstrovertiranost.
Express: Vaš je junak u ‘Zimskoj priči’ autor i vlasnik male izdavačke kuće. On bira dobre, ali uvrnute tekstove kako bi ‘prodao tih 200-300 primjeraka što ih godišnje otisne’. Koliko je to realno? Kakvo je, prema slici koju Vi imate, stanje u hrvatskoj nakladničkoj industriji? I je li taj termin uopće pretjeran?
Pa ja sam sretan kad prodam toliku količinu knjiga. Ja nisam Ante Tomić i neću nikad imati prodaju koja se ravna po nekakvoj bestseler listi. Ne mogu dobaciti toliko. Mislim, možda bih i mogao, ali ne trudim se. Nemam volje pisati o vlaškim krajevima i običajima. To nisam ja. To nije Mislav Pasini koji se u svijetu knjiga bori još od 2003. godine, kad sam prvu kratku priču objavio u Futuri. Hrvatska nakladnička industrija? Što mislim o ovom terminu. Pa mislim da će svaki termin kojemu se pridoda naziv COVID-19 pokazati svoje pravo lice. Hrvatska nakladnička industrija stajat će dobro koliko bude stajalo i Ministarstvo kulture. Mene ionako nikad nisu podržali, ali opet ja sam underground.
Express: Autori se, pak, Vašem protagonistu javljaju jer vjeruju da mali nakladnici više drže do svojih autora i njihovih knjiga. Cijelu ste spisateljsku karijeru ‘odradili’ pod egidom malih nakladnika pa možete posvjedočiti, je li tome doista tako?
Volim biti kod malog nakladnika. Maze vas, paze vas, bdiju nad knjigom i šalju svaku vijest koju knjiga ostvaruje na tržištu. Ja se upravo tako osjećam u riječkom Studio TiM-u koji su već prihvatili moju novu knjigu za 2021. godinu. COVID je u toj knjizi tek rubna polazna točka. Jednostavno, osjećam se jako lijepo u maloj planinskoj kućici, što bi se reklo. Ne treba mi dvokatnica. Kad sam bio u velikoj izdavačkoj kući, moj je roman bio objavljen doslovno na pola. Priča je tekla pa je odjednom nestala, jer nastavak koji je trebao uslijediti u knjizi nije bio otisnut.
Express: Koliko vlastitih strahova, ne mislim pritom samo onih dječjih, upisujete u svoj rad? I što Vas u svijetu najviše plaši?
Kad sam bio dijete, bojao sam se čudovišta. Vidio sam ih u sjenama na zidovima. Nalikovali su monstrumima koji su izašli iz filmskog studija Rogera Cormana. Imao sam osjećaj da čekaju baš na mene. Recimo, pred takvim sam monstrumima bježao u svojoj knjizi ‘Mrtva straža’. Danas je situacija drugačija. Bojim se ljudi. Svi su agresivni. Ja pišem horor priče, no ja nisam agresivac i ne volim se svađati, ali bojim se ljudi. Pogleda pojedinaca, no ne zbog sebe. Bojim se za svoju kćer koja u ovakvom svijetu odrasta.
