Srboljub Srba Dinić nagrađivani je srpski dirigent sa stalnom švicarskom adresom. Rođen 1969. u Nišu, međunarodnu karijeru započeo je 1995. u Baselu, nastavio 2001. u Bernu kao prvi dirigent Bernske opere te potom i kao njezin šef dirigent te glazbeni direktor. Od 2013. do 2019. umjetnički je direktor i glavni dirigent jedne od najvećih opernih kuća na američkom kontinentu, Palacio de Bellas Artes u Ciudad de Méxicu. Nastupao je s brojnim svjetski poznatim orkestrima u nekim od najprestižnijih opernih kuća svijeta, te surađivao s najvećim zvijezdama svjetske operne i koncertne scene. Dobitnik je nagrade Ministarstva kulture Srbije za širenje i promicanje srpske kulture u svijetu. Od 2017. obnaša funkciju generalnog glazbenog direktora i šefa dirigenta državnog orkestra i opere iz Braunschweiga u Njemačkoj. Trenutno gostuje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje će 21. travnja dirigirati premijerom opere Traviata Giuseppea Verdija u režiji Huga de Ane, s Lanom Kos u ulozi Violette. To mu nije prva suradnja sa zagrebačkim HNK-om, gdje je već 2012. premijerno dirigirao Janačekovom Jenufom te 2014. Puccinijevom Toscom. Uoči njegove treće zagrebačke premijere, karizmatični maestro našao je vremena i za ovaj razgovor za Express.
Express: Čeka nas premijera 'Traviate' Giuseppea Verdija, dramatičnog opernoga genija nevjerojatne kreativne snage. Kako vi doživljavate i shvaćate Verdija?
Verdi je bio poznat kao izvanredan kompozitor koji je, osim toga, bio i revolucionar, borac za Italiju. No, od svih njegovih opera, u Traviati se najmanje radi o politici a najviše o jednoj nesretnoj ljubavnoj priči. To je jedna prelijepa, lirska opera.
Express: Bit će to prva operna premijera nakon ukidanja mjera i povratka na 'staro' normalno; čini se da ste u pravome trenutku došli u Zagreb. Kako se osjećate?
Meni je u Zagrebu uvijek predivno! To mi je treća službena premijera ovdje. HNK ima jako puno izuzetno talentiranih glazbenika i pjevača, u orkestru sam čak sreo jednu svoju kolegicu s kojom sam studirao. Ova kriza nam je pokazala da se teško može bez kulture, shvatili smo da ima puno važnijih stvari nego što su profit i glamur. Po kalendarima i terminima kazališta vidim da kreće jedan zamah, nadam se da će potrajati.
Express: Što zapravo radi dirigent pred orkestrom? Kako se vi osjećate kad stanete pred sve te ljude, je li vam važno da na nekoj metafizičkoj razini razvijete neki odnos s njima?
Apsolutno! Dirigent uvijek ima točnu ideju što želi dobiti, nekakav svoj ideal. Izrazito je kompleksan posao to i postići jer vi imate zadatak nekako uvjeriti 50, 60, 70 – sa zborom i 150 – visoko obrazovanih ljudi da je to što radite, i način kako to radite, "pravi" način. Moj način rada temelji se na suradnji – uvijek naglašavam da ja njima ne dirigiram, već ih pozivam da zajedno sa mnom kreiraju nešto, ali dirigent je na kraju uvijek osoba u koju su uprte sve oči. Nije samo stvar u tome da u tehničkom smislu morate znati svoj posao, ima tu i puno psihologije, tog, ako hoćete metafizičkog prijenosa energije – vaša se energija prenosi na orkestar, iz orkestra na publiku i natrag. Energija kruži i količina te energije, pored tehničke izvedbe, određuje kakav će biti koncert. Uloga je dirigenta da tu energiju probudi. Naravno, dirigent je i pedagog koji želi kreirati određeni zvuk, određeni stil kod orkestra, zbora, solista i, što je vještiji u tome, to će naići na manji otpor i orkestar će mu više vjerovati.
Express: Kod simfonijske glazbe publika čuje instrumentaliste. U operi obraćamo pažnju na soliste. Što je s dirigentom? Možemo li i njega čuti? Može li publika čuti je li dirigent dobar ili nije? Imate li vi neku svoju prepoznatljivu 'dirigentsku filozofiju'?
Svaki dirigent ima svoj način čitanja partiture. Meni je bitna fluidnost, da ta muzika ima energiju, da teče prirodno, ali sam istodobno i rob partitura, trudim se do najsitnijih detalja ispoštovati sve što stoji u partituri. Težim maksimalnoj transparentnosti, da se točno čuje što radi koji instrument tog ogromnog aparata koji se zove orkestar. Naravno, školovana publika jako dobro čuje postoji li harmonija između scene, orkestra, zbora, ide li sve na vrijeme, svira li orkestar u tempu, kakav mu je zvuk, je li lijep ili nije, je li ružan, ima li energije, je li spor, brz, histeričan. Ali onaj naboj, energija koja nastaje u sinkroniji svega toga skupa, to je nešto što sam siguran da i neškolovana publika itekako može prepoznati.
Express: Koliko radite suvremena glazbena djela? Postoji li u tom smislu neki suvremeni skladatelj koji vas je u posljednje vrijeme ugodno iznenadio?
Dirigirao sam jedno djelo koje me doista iznenadilo, Istanbulsku simfoniju Fazila Saya, izvanrednog turskog pijanista koji je slavan prije svega po svojim modernim, ekscentričnim izvođenjima klasičnih dijela. Nisam ni znao da je napisao simfoniju, igrom slučaja sam uskočio umjesto dirigenta koji je završio u Erdoganovom zatvoru. Čim otvorite tu partituru vidite povijest 200, 300, 500 godina unatrag, vidite taj Istanbul koji se zvao Konstantinopol, koji je mijenjao vladare i religije, sve je to utkano unutra, a pored toga, tu je i jedna ljudska priča. Kroz tu muziku, koja je vrlo programska, možete osjetiti čari Istanbula, Bosporskog tjesnaca, mora, ljudi, tradicije. To je jedno djelo koje me doista zainteresiralo.
Express: Već 27 godina živite u inozemstvu, imate i švicarsko državljanstvo. Smatrate li se srpskim dirigentom?
To je dobro pitanje. Kad čovjek dođe u moje godine, 53, i već više od pola života živi izvan svoje zemlje, onda se naravno realno postavlja pitanje – kamo ja u stvari pripadam? To me pitanje vrlo često budi noću. Ja jesam srpski dirigent, ali karijeru sam napravio u Švicarskoj. Imam švicarski pasoš, ali od 2013. ne radim tamo – bio sam u međuvremenu šest godina u Mexico Cityju, sad sam već pet godina u Braunschweigu. Tako da definitivno ne mogu odrediti gdje pripadam. Moja su djeca rođena u Bernu i oni su možda po krvi s Balkana ali su po svemu drugome puno više Švicarci. Tamo imam kuću i vjerojatno ću ostati tamo živjeti do kraja života, bez obzira na to koliko se vraćam i koliko posla imam na ovim prostorima. I svejedno sam u dilemi gdje ću, na koju ću stranu.
Express: Potječete iz stare niške obitelji. Zašto glazba, a ne medicina ili pravo?
Glazba je tradicija u mojoj obitelji, po majčinoj strani. Ona je 35 godina bila profesorica klavira u glazbenoj školi koju je 1947. zajedno s još dvojicom kolega utemeljio njezin otac, moj djed. Tako da sam zapravo nastavio tradiciju, suprotno željama svoga oca, koji je želio da studiram medicinu. Tako da, da nisam studirao glazbu, sigurno bih studirao medicinu. No, ispalo je ovako i nikad se zbog toga nisam pokajao. Danas s Nišom u profesionalnom smislu nemam nikakve veze, iako mi je tamo ostala čitava obitelj, ali dosta surađujem s Beogradom. Trenutno sam glavni gost dirigent simfonijskog orkestra Radio-televizije Srbije i umjetnički direktor kamernog orkestra Gudača svetog Đorđa koji ove godine slavi 30 godina postojanja. Dirigirao sam i Beogradsku filharmoniju, radio u Narodnom pozorištu. Ponosan sam na to što sam iz Niša ali ja se prije svega osjećam kao jedan građanin svijeta, kozmopolit.
Express: Ministarstvo kulture Srbije nagradilo vas je za širenje i promicanje srpske kulture u svijetu. Pretpostavljam da biti predstavnikom bilo koje male kulture znači i biti neminovno suočen s određenim očekivanjima kod kuće. Je li vam to ikad predstavljalo opterećenje?
Ne opterećujem se puno time hoću li kvantitativno učiniti puno za kulturu, bitnije mi je kvalitetno pridonijeti, i to ne samo srpskoj kulturi već svim kulturama s ovih prostora. Doveo sam u Braunschweig na stalni angažman nekoliko pjevača iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, surađivao sam s umjetnicima kao što su Radovan Vlatković, Luciano Batinić, Jelena Kordić, Stjepan Franetović. Naravno, lijepo je dobiti priznanje za to što radite ali ja na to ne gledam usko, uvijek se trudim kolikog god mogu promovirati ljude s ovih prostora, koji su jedan nepresušan izvor talenata.
Express: Rođeni ste 1969., dakle formativne godine proživjeli ste u Jugoslaviji. Ima li u vama imalo jugonostalgije?
Kad je izbio taj nesretni rat, ja sam već imao 22 godine i puno prijatelja diljem regije, iz vojske, sa studija, s natjecanja. Moja najbolja prijateljica i dan danas je Katarina Krpan, poznata hrvatska pijanistica, mi smo bili prijatelji davno prije nego što je izbio rat. Bilo mi je lijepo odrastati u Jugoslaviji ali nisam jugonostalgičan i, ako i osjećam nostalgiju, to je na razini svega onoga što povezuje zemlje na ovim prostorima, sa svim njihovim različitostima, kulturnim, vjerskim, i mogu vam reći da mi je jako drago što mogu sada biti ovdje, što mogu otići u Sarajevo, Mostar, Ljubljanu, Skopje, gdje sam na kraju krajeva i magistrirao dirigiranje.
Express: Kulturni odnosi Srbije i Hrvatske donekle su se normalizirali. Postoji li prostor, i potreba, za veću suradnju? Što su danas Hrvati za Srbe, i obratno?
Ekstreme ćete naći svuda, vjerojatno postoje i ovdje, a zasigurno postoje u Srbiji. Ali mislim da se ne varam ako kažem da Hrvati na Srbe i Srbi na Hrvate gledaju mnogo bliže nego što bi se moglo zaključiti prema određenim političkim stavovima koji se iznose. Ja u Zagrebu nikada nisam primijetio nikakve napetosti, čim sam prvi put došao, još 2012., odmah su krenule šale na račun moga imena i odmah su me prekrstili u 'Hrvoje' (ha ha). Posljednjih se godina vratila i ta kulturna veza koja je jedno vrijeme bila izgubljena i mislim da tu apsolutno ima potencijala. Sebe vidim kao nekoga tko bi tome mogao pridonijeti i već sam razgovarao s umjetnicima o tome da dovedemo u Beograd operu Jakova Gotovca "Ero s onoga svijeta", bilo na način da zagrebački HNK gostuje u Beogradu sa svojom produkcijom ili da se napravi jedna nova produkcija s umjetnicima iz Zagreba i s orkestrom iz Beograda, ili obratno. Nadam se i da ću uskoro izvesti u Beogradu par djela hrvatskih skladatelja Ivana Skendera i Berislava Šipuša, za koje mislim da su izvanredni kompozitori.
Express: Od 2015. surađujete s Festivalom klasične glazbe Emira Kusturice, koji je u prošlosti često davao kontroverzne, ponekad vrlo nacionalističke izjave. Dijelite li s Kusturicom političke stavove?
U Mokroj Gori sam bio pet godina i često sam pričao s Kusturicom, ali nikada nismo pričali o politici. Poznati su mi njegovi stavovi i ne mogu reći da se slažem s nekima od njih, no niti sam ih ikada komentirao, niti s njim ikada o njima razgovarao. Ali razumijem zašto me to pitate. Meni je to što od 1995. živim izvan Srbije omogućilo neku vrstu pozicije outsidera, da mogu otići u Mokru Goru jer želim pridonijeti da taj festival dobije međunarodni karakter, i ostati neutralan. Osim toga, to što ne živim tu znači i da o nekim stvarima naprosto ne znam dovoljno, zbog čega se ne volim upuštati u iznošenje nekakvih političkih stavova. Imam, naravno, svoje mišljenje o politici u Srbiji, o čemu sam u više navrata u posljednjih nekoliko godina govorio u intervjuima za časopise kao što su Nin, Vreme, Danas. I vidim da neki ugledni umjetnici, među kojima i Kusturica, imaju vrlo bliske veze s aktualnom vlašću. Pokušavam ostati izvan svega toga i držati se umjetnosti.
Express: Zbog ruske invazije na Ukrajinu diljem svijeta otkazuju se nastupi ruskih umjetnika, uz objašnjenje kako je riječ o gesti osude agresije i solidarnosti s ukrajinskim narodom. Cjelokupna ruska kultura naglo je postala neprijateljska. Kako gledate na to?
S ovom se krizom pokazalo da i kultura, ma što tko govorio, ima itekako veze s politikom. Naravno, postoje ruski umjetnici koji su bili, i još su uvijek, bliski Vladimiru Putinu. Nije to nikakva tajna, i točno se zna tko su oni. Ali ima puno umjetnika koji nemaju nikakve veze s ovim ratom, a svejedno su ekskomunicirani. Ali, ako više ne slušate Čajkovskog, ako više ne čitate Dostojevskog, u kojem to smjeru ide? Jedno je zauzeti stav protiv nasilja i terora, a sasvim je drugo dokinuti neke zlatne vrijednosti svjetske kulturne baštine.
Express: Prema ispitivanjima javnog mnijenja, Srbija je jedina zemlja u Europi čija javnost većinski podržava rusku invaziju na Ukrajinu. Kako to objašnjavate?
Veza između Rusije i Srbije mora se sagledati u povijesnom kontekstu, jer njezini korijeni idu unazad stotinama godina. U Srbiji se Ruse tradicionalno smatra bliskim narodom. Pogledajte sad, odmah su krenuli protesti zbog toga što je Srbija glasala za suspenziju Rusije iz UN-ovog Vijeća za ljudska prava. Mislim da se Srbija tu nalazi u prilično nezavidnoj situaciji, jer iako ne bih rekao da Vučić nešto pretjerano time gubi Rusiju, takvu odluku sigurno nije bilo lako donijeti ako znate da jedan dio naroda – sasvim sigurno jedan veliki dio, možda čak i većina – to ne podržava. Vjerojatno će samo on znati pod kojim je uvjetima pristao na to. Mislim da je jedini – i posljednji – političar koji je na ovim prostorima ikada uspio postići stvarnu neutralnost bio Tito. Tako da Vučiću sigurno sada nije lako.
Express: Vučić je premoćno pobijedio na nedavnim izborima, znači li to da su građani Srbije zadovoljni svojom vlašću?
To je odlično pitanje! Puno je nezadovoljnih ali ga jednako tako i puno ljudi podržava, konkretno i u mojoj obitelji, neki su 'za' a neki 'protiv'. S jedne strane imamo masovni egzodus mladih, mislim da godišnje ode po 70, 80, 100 tisuća ljudi. Za tako malu zemlju, to je nevjerojatan broj, skoro da nema obitelji da netko ne radi u inozemstvu. S druge strane, činjenica je da se puno toga gradi, autoceste, pruge, Srbija se modernizira, i to je ono što ljudi vide. Naravno, pitanje je koja je cijena toga. SNS je jedna ozbiljna, ozbiljno organizirana stranka i, ako oporba želi ikada dobiti izbore, morat će se organizirati na drugi način. Problem je što ja ni na ovim izborima nisam vidio niti jedno novo lice. Ima tu nekih mlađih koji su se pojavili ali i dalje su to sve isti ljudi, Vučić, Dačić, Šešelj. Poslije toliko godina, to se čini nevjerojatno. Ali ne vidim niti jednog političara koji će u jedno dogledno vrijeme moći ugroziti Vučića. Pa čak ni to što će se ponovno glasati u Beogradu i što će opozicija dobiti Beograd ne znači ništa jer na koncu konca, nije samo Beograd Srbija. Isto tako, zanimljivo je da nitko još nije iznio brojeve iz dijaspore, a ima puno Srba koji žive u dijaspori i mnogi od njih su glasali. To se tako malo prešutjelo, nije se time bavilo, što meni opet daje do znanja da je sve "pod kontrolom".
Express: Posljednjih godina Vučić je u svoju politiku uveo pojam 'srpskog svijeta', koji bi drugi narodi bivše Jugoslavije mogli smatrati slabo zamaskiranom obnovom ideje Velike Srbije. Isto tako, čini se da je ideja 'srpskog svijeta' kopija politike 'ruskog svijeta' Vladimira Putina koja je kulminirala invazijom na Ukrajinu. Mislite li da je moguće da uskoro dođe do novog rata na Balkanu?
Novog rata na Balkanu neće biti, osim ako se ukrajinski rat ne pretvori u nešto drugo i spusti sve do ovdje. Ali ne, novi rat među suverenim državama na Balkanu mislim da nije moguć. A što se tiče tog "srpskog svijeta", to je retorika od koje se treba odustati želi li Srbija ući u Europsku uniju. Mislim da je suludo ponovno podrivati tu priču o Velikoj Srbiji. Ideja o Srbiji van svojih granica više nije moguća i puno ljudi, osobito intelektualaca, više uopće ne želi sudjelovati u njoj. Srbija je suverena država koja bi se trebala baviti time da njezini građani u njoj žive normalno. Ljudi su umorni od svih tih priča.
Express: Čini se da Srbija ima prilično ambivalentan odnos prema Europskoj uniji...
Srbija svakako želi ući u Europsku uniju, to je službeni stav vlade Srbije i, što se srpske politike tiče, tu nema nikakve dvojbe. Ali mislim da Srbija neće moći učiniti ništa ukoliko se jednom i za svagda ne riješi pitanje Kosova. To je pitanje koje traje 20, 30 godina i nije jednostrano. Jer s jedne strane, tu je to vječno pitanje srpske tradicije unatrag do 12. stoljeća – mi jednostavno ne možemo zaboraviti da jedan značajan dio srpske kulture potječe s Kosova. Tako da mislim da jedan dio stanovništva nikada neće podržati nezavisnost Kosova. No, s druge strane, ako na Kosovu ima 90 ili 95 posto Albanaca, kako tim ljudima objasniti da ono nije njihovo? Ne bih ni u tome želio biti u Vučićevoj koži jer, ako Srbija želi biti dio Europske unije, mislim da će Kosovo biti cijena. Sve navodi na to.
