U biografiji “Turgenev: A Life” David Magarshack 1954. iznosi tezu kako je “Mjesec dana na selu” uvelike autobiografska drama. Natalija Petrovna odbljesak je Pauline Viardot koja je Turgenjevu nanijela tolika poniženja. A ipak, 1883. umrijet će u pariškom stanu te operne pjevačice, kojoj je iako udanoj, četrdeset godina uvijek bio barem platonski blizu. Drama je to stalnih usporavanja, prave ljetne senzualnosti u kojoj svi nemilice brbljanju dok zapravo najviše govore dok šute. Pisac tu razumije privatne agonije. Duge, lijene dane na ladanju obitelji i susjedstva razbija afera između Natalije, tutora Beljajeva i njezine pokćerke Vjeročke. Rakitin baš poput pisca prima sve udarce i ne može pobjeći žudnji. Za njega je Natalija istinska femme fatale. Toj aferi glumica i redateljica Anastasija Jankovska u Teatru &TD daje melodramatske obrise pretjerivanja u kojoj je svaka emocija isključivo prenaglašena izvana, a najvažnije scene odjekuju iz ormara. Tenzija se stalno razbija novim efektom dima, bijelim kuglama ili glasnom glazbom. Dramaturg Elvis Bošnjak štrihanjem usmjerava zbivanja na ljubavni četverokut time naglašujući možda osnovno pitanje same drame - gdje je nestala romansa i pod koju je cijenu možemo ponovno pronaći.
Iako starinska, zanatom i duhom “Mjesec dana na selu” iznimno je moderna drama s čijom se prigradskom dokolicom poklapaju i neki od ponajboljih erotskih trilera poput “Nevjerne” (2002.) Adriana Lynea s Diane Lane. Nije tu riječ o ljubavi, koliko o potrebi za njom, opsesijom, dok iznutra tinja praznina. No Jankovska zapravo ne čita dramu izvan školskih, pomalo starinskih okvira pa dobivamo jednu prilično konvencionalnu, umornu predstavu nimalo nalik na nekadašnju &TD-ovsku avangardu s prašnjavim dekorom knjiga, kufera i tepiha (scenografija Vesna Režić) i stalnim glazbenim podcrtavanjima (Griša Levčenko), koji se odražavaju i na pokret (Pravdan Devlahović). Judita Franković Brdar Nataliji upisuje ženstvenost u tamnom odijelu, da bi poslije u nezgrapnoj crvenoj haljini (kostimi Marite Ćopo) igru zavođenja vodila iz ormara. Žudi za ljubavlju, no poput Emme Bovary ne može je nikom dati. Vode je egoizam i sebičnost čim pokćerki želi uvaliti starog muža kako bi mladića zadržala za sebe. Ona ne oblikuje lice tipične zavodljive kokete, nego lice koje je u stalnim promjenama raspoloženja, stalnom afektiranju i gotovo opipljivoj hladnoći bez poniranja lica iznutra. Nema delikatnosti pored rafala gesti.
S druge strane, Sven Jakir Rakitinu daje mirnoću, ponešto nježnosti i iskrenu bol neuzvraćene ljubavi te drži čitavu predstavu iznad površine prenaglašenih banalnosti. Studenti, Laura Bošnjak kao Vjeročka i Kristijan Petelin kao Beljajev, koliko su šarmantni u igri mačke i miša u prvom dijelu predstave, toliko se u složenijim dramskim rukavcima gube u dernjavi (Bošnjak) ili pretjeranoj ukočenosti i mirnoći (Petelin). Islajev Deana Krivačića lice je u prolazu koje se nema ni priliku izboriti za neki veći prostor pored partije šaha ili završnog uzmicanja. Melankolična, tankoćutna studija aristokratskog društva na čijem imanju samo autsajderi mogu dobro završiti rasplinjuje se u predvidivosti i gubi svoju izvornu lakoću te prateće zaokrete. Ljubav je danas shvaćena kao ironija. Igračka koja nam ne mora biti blizu kad je zamjenjiva i s niskim ulozima. Strast se nerijetko zatomljuje novim peglanjem kartice. Jankovska se nakon “Zbogom Natalija Petrovna” (PlayDrama Split, 2017.) vratila Turgenjevljevim slomljenim srcima i oproštajnim osmijesima. Šteta što taj povratak nije bio hrabriji, zaigraniji i izvan nekih utabanih, kazališno nimalo zanimljivih okvira.
