U romanu “Prvo lice” Richarda Flanagana, o kojemu sam pisao nedavno, nadobudna njujorška spisateljica govori o prirodi književnosti koja se rađa, kao o nekoj vrsti Knausgardova nasljeđa. Flanaganova spisateljica piše autobiografiju, jer “tako sad svi pišu”. Ona smatra kako je podvala izmišljati priče i kako pisci ne trebaju čitati. Zbog čega je ovo važno istaknuti povodom drugog romana Darka Cvijetića? Njegov (ultra)kratki roman “Što na podu spavaš” je, po riječima samoga pisca, koje je izrekao u jednom intervjuu povodom novoga romana, suodnos fikcijskog i fakcijskog. To je pogotovo važno spomenuti jer se radi i o svojevrsnoj intimnoj i tragičnoj obiteljskoj kronici, gdje je jako teško ostati objektivan. Međutim, Cvijetić to radi s nevjerojatnom lakoćom. Cvijetić je jedan od onih pisaca, rijetkih i dragocjenih, kod kojih forma književnog djela nije primarna.
