U romanu “Prvo lice” Richarda Flanagana, o kojemu sam pisao nedavno, nadobudna njujorška spisateljica govori o prirodi književnosti koja se rađa, kao o nekoj vrsti Knausgardova nasljeđa. Flanaganova spisateljica piše autobiografiju, jer “tako sad svi pišu”. Ona smatra kako je podvala izmišljati priče i kako pisci ne trebaju čitati. Zbog čega je ovo važno istaknuti povodom drugog romana Darka Cvijetića? Njegov (ultra)kratki roman “Što na podu spavaš” je, po riječima samoga pisca, koje je izrekao u jednom intervjuu povodom novoga romana, suodnos fikcijskog i fakcijskog. To je pogotovo važno spomenuti jer se radi i o svojevrsnoj intimnoj i tragičnoj obiteljskoj kronici, gdje je jako teško ostati objektivan. Međutim, Cvijetić to radi s nevjerojatnom lakoćom. Cvijetić je jedan od onih pisaca, rijetkih i dragocjenih, kod kojih forma književnog djela nije primarna.
Sve njegove pjesničke zbirke, kao i dva njegova romana, možemo svesti na jednu vrstu zajedničkog nazivnika, koji ih određuje u mnogo većoj mjeri nego forma, a radi se o nepotkupljivom i hrabrom svjedočenju, i to onom fundamentalnom - radi se o literarnim svjedočenjima koja su, kišovski re- čeno, “zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka”. Kao i “Schindlerov lift”, i drugi Cvijetićev roman, “Što na podu spavaš”, govori o nedavnom ratu u Bosni i Hercegovini iz pozicije žrtve o žrtvama. Radi se o nekoj vrsti obiteljske kronike ispričane u dva odvojka: iz perspektive Darka, te one druge, perspektive njegova brata Bote, koji je uoči rata u Bosni i Hercegovini otišao na odsluženje vojnog roka te se na njegovu početku zadesio u neprijateljskom okruženju u sarajevskoj Vojarni “Viktor Bubanj”. Prvi odvojak priče podudara se s onim o čemu je Cvijetić progovorio u svojem “Schindlerovu liftu”, dok je ovaj drugi zapravo “drugo plućno krilo” njegova prvog romana, kako je sam autor okarakterizirao na jednome mjestu svoj novi roman. Darko pripovijeda o strahotama prijedorskih logora, u kojemu je u jednom od njih zatočen i njegov ujak, jer je pripovjedačeva majka Hrvatica. Zatim o teroru koji se u Prijedoru provodi prema nesrpskom stanovništvu i onima koji nisu lojalni novim vlastima. Dakle, manje-više sve ono o čemu govori “Schindlerov lift”, iako se Cvijetić ne ponavlja nego samo dograđuje svoju priču. Međutim, drugi odvojak priče daje ovom romanu novu širinu i dubinu. Radi se o tragičnom odvojku priče kakvu je na humoran način obradio Vinko Brešan u svojem filmu “Kako je počeo rat na mom otoku”. To je priča o roč- nicima bivše JNA koje je rat zatekao u savršenoj klopki i koji su bili njegovi svojevrsni taoci, pogotovo “nesrbi”, od kojih su mnogi tragično skončali.
U Bosni i Hercegovini pogotovo su bila krvava tri slična događaja: onaj u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, takozvana tuzlanska kolona, te treći, o kojemu Cvijetić piše, onaj iz sarajevske Vojarne “Viktor Bubanj”, za koji je Tužiteljstvo BiH prije nekoliko godina podignulo i optužnicu protiv nekih pripadnika Armije BiH i policijskih snaga zbog zločina počinjenih prema ročnicima bivše JNA, među kojima je i ratna sarajevska legenda Dragan Vikić, Hrvat, dok srpska strana za zločine u Dobrovoljačkoj ulici smatra odgovornim i armijskoga generala Jovana Divjaka, Srbina. Ova priča je u književnosti do ovog Cvijetićeva romana ostala neispričana, kao i priča o tragičnoj sudbini mnogih oficira, poput Botina kapetana Topića, Hrvata, čiji se svijet početkom rata raspao te se i sam našao u savršenoj klopki iz koje nema izlaza, kao i njegovi mladi vojnici. U “Botinoj priči” ima niz slučajnih susreta i nevjerojatnih koincidencija koji bi u pravilu trebali opterećivati tkivo romana. To je Botin susret s djevojkom Senkom, Bošnjakinjom (tad muslimankom), te kasniji fatalni sraz Bote s bratom te iste djevojke. Pa susret u bespućima Amerike, na baušteli, sa suborcem Senkina brata, kojeg je on ubio. Mogu ovi detalji biti čak i stvarni, biografski, ali književnost u pravilu ne trpi slične prosedee jer je stvarnost počesto “luđa” od knji- ževnosti. Međutim, to u ovom romanu izvrsno funkcionira. Možemo to promatrati i kao obol Cvijetićevu profesionalnom angažmanu u kazalištu, jer se radi o tipičnim dramskim obrascima, o dramskom zgušnjavanju vremena i prostora te njegovo smještanje pred nas, na virtualne kazališne daske. Ali i zbog još jednog razloga: ovaj roman funkcionira i kao svojevrsna hiperbola, u kojoj su slični književni postupci uobičajeni. Postoji jedna scena iz romana koja je, po mojemu mišljenju, ključna za njegovo razumijevanje, koja oba odvojka jedinstvene obiteljske kronike stapa u jedno. Tu scenu pripovijeda maloljetni Botin sin Angelo, kojemu je otac dao ime po prijatelju i suborcu Anđelu, koji je pred kraj rata izvršio samoubojstvo. Događa se u Americi, kamo je Bota otišao s obitelji nakon rata. “Otac me stalno vodio u kino. Volio je gledati filmove, pa je i mene stalno vodio. Da sam drukčiji, da sam jugoslavenskog podrijetla, shvatio sam tek na koledžu”, pripovijeda Angelo. Tako je Bota odveo sina na projekciju filma Bate Čengića “Gluvi barut”, koji se prikazivao “u okviru europskog tjedna filmske kulture”. Taj film za dječaka je bio svojevrsni šok, “nešto što je unosilo neki pradavno ukotvljeni nemir u mojoj krvi”.
Čengićev film snimljen je prema istoimenom romanu Branka Ćopića. Radi se, po mojemu mišljenju, o najboljem ratnom romanu koji je nastao na ovdašnjim jezicima, a uz Krležina “Hrvatskog boga Marsa” i možda najboljoj ratnoj prozi uopće. Bosanskohercegovački književni teoretičar Enver Kazaz usporedio je ovaj roman zbog svoje političke i ideološke subverzivnosti s Babeljevom “Crvenom konjicom”. Ćopićev roman govori o prvim danima Drugog svjetskog rata u Bosanskoj krajini, na istom području na kojem se većim dijelom odvija i radnja Cvijeti- ćeva romana, obilježenim ustaškim terorom i unutarnjim podjelama unutar domicilnog srpskog stanovništva. Cvijetićev roman “Što na podu spavaš” svojevrsna je krvava inverzija Ćopićeva “Gluvog baruta”, u kojoj su žrtve i krvnici zamijenili mjesta. To ne vrijedi samo za Cvijetićeve protagoniste nego za rat koji je vođen u Bosni i Hercegovini ‘90-ih u cjelini. U ovom, ali i prethodnom Cvijetićevu romanu, niz je okrutnih i brutalnih babeljevskih scena i motiva. Spomenut ću samo jednu, onu najbrutalniju, o ubojstvu logoraša, mirnodopskog mesara, koja bi se bez ikakvih intervencija uklopila u “Crvenu konjicu”. Ako “Schindlerov lift” duguje podosta toga Danilu Kišu, ovaj roman mnogo se više referira na Ćopića i Babelja. Treba imati ljudske i spisateljske hrabrosti napisati ovakav roman, pri čemu je apsolutno neva- žan suodnos fikcijskog i fakcijskog. Nevažan je zapravo čitateljima, koji na to isključivo imaju pravo gledati kao na fiktivnu književnost niti tko od njih ima pravo propitivati o tom suodnosu. Međutim, ovo je iznimno važno za autora ove knjige, taj balans između objektivnog i subjektivnog, fiktivnog i faktivnog, jer roman “Što na podu spavaš” možemo bez ikakvih ograda opisati i onom jakovljevi- ćevskom sintagmom - spašavanje vlastite duše.
