Roman "Rekvijem", podijeljen na dva dijela, "Rekvijem" i "Južnije od raja", u izdanju Frakture, kroz dvije odvojene priče slika čitatelju istu sliku: prošlost i sadašnjost u kojoj žive ljudi koji žude za promjenom nabolje, iako je stvarnost neumoljiva. U "Rekvijemu" Mlakić kroz zapise franjevaca oživljava vrijeme upada Eugena Savojskog, koji je lako osvajao zemlju. Kad su katolici vjerovali da će ih on spasiti, da bi na kraju Hrvati pobjegli, a Sarajevo bilo zapaljeno.
Uz detaljne opise okoliša i likova, Mlakić nas uvodi i u introspekciju franjevca koji se pita zašto zapisuje sve o ljudima? Zato da ostanu zapamćeni? Je li to njegovo nošenje sa smrtnošću iako vjeruje u zagrobni život? Ili je to način da pridonese promjenama koje se događaju?
Svjedočimo li posljednjem činu tragedije koja se u Bosni ponavlja stoljećima? Još od upada Eugena Savojskog u Bosnu, narod je gajio nadu da je moguća promjena. O tom pohodu govori prvi dio romana pod nazivom "Rekvijem". Kad je Savojski lako osvajao bosanske predjele, katolicima se činilo da je došao spas, no sve je završilo paležom Sarajeva i egzodusom Hrvata.
Josip Mlakić kroz zapise franjevaca oživljava to vrijeme i očaj koji jedna zajednica i narod proživljavaju. "To dvoje, smrti i rođenja, daju privid života tom uzavrelom ljudskom mravinjaku na njegovu putu u nepoznato. Sve drugo, oni periodi između umiranja i rađanja, kao da ne postoji, kao da svi ti ljudi najveći dio vremena mjesečare otvorenih očiju, nesvjesni vlastitog postojanja." Kako u vrijeme Savojskog, ove dvije rečenice vrijede i danas. Privid života, vremena između dva najvažnija događaja u čovjekovu životu, rođenja i smrti, često prođe u potpunoj nesvjesnosti vlastite smrtnosti ili pak u agoniji težnje za boljitkom i promjenom. Ova potonja češće neminovno nestane i zamijeni je rezignacija.
Danas se do te rezignacije ne dolazi više polako. Dapače, poticana je izjavama poput: "Kome se ne sviđa, može otići. Granice su otvorene". Te otvorene granice, koliko donose dobroga kad su u pitanju trgovina robama i putovanje, dovode i do potpune pustoši u mjestima ako država ne funkcionira. I to nas prebacuje u sadašnjost u Mlakićevu romanu, u "Južnije od raja". U Rusiji se igra Svjetsko prvenstvo, u Hrvatskoj vlada euforija jer je reprezentacija blizu finala.
Na policama su proizvodi s kvadratićima, trgovine se zatvaraju ranije kad se igraju utakmice, škole ne rade, u bolnicama se odgađaju pregledi. Kao antiteza toj euforiji i konzumerizmu, Mlakić nas vodi u jedno malo, gotovo napušteno selo u kojem navijanje ne odzvanja. Selo, kao i mnoga druga, izumire, ljudi umiru ili odlaze u bolji život.
Barem bolji od onoga koji im nudi zanemareno selo. U njemu živi Ivo, koji traži kosti sina čiji je život ugašen u ratu. Ivo nije izolirani slučaj u Hrvatskoj i BiH. U svojoj potrazi on je jedini koji ne napušta selo. Brine se o njemu za nekadašnje stanovnike koji se vraćaju jednom godišnje. Svi su oni otišli u bolje živote, pobjegli od bijede. Ivo nema taj luksuz. Njegova bijeda se ne liječi odlaskom. Bol gubitka djeteta slijedi čovjeka gdje god da ode.
I tako Ivo postaje naš zapisničar, svjedok vremena, kako su to nekad bili franjevci. Okolnosti su se promijenile, ali rezultati su isti: odlazak, pusta zemlja, razjedinjene obitelji, izgubljeni životi, lebdenje između života i smrti. "Rekvijem" nije samo posveta Bosni, nego i o bezvremenskoj patnji ljudi koji moraju otići iz svoje domovine, bilo zbog rata ili životnih uvjeta. Nekad su ljude tjerali osvajači, danas ljudske pijavice koje se dokopaju moći. Kako god čovjek okrene, koji god bio razlog, ostane pustoš. A jedino prikladno za dočekivanje pustoši je "Rekvijem".
