Kultura
141 prikaza

Mnogo je duhovitih pisaca, ali Pintarić je duhovit drugačije

1/2
Privatni album
Kad čitate njegove priče često ćete se osjećati kao da ste na piću s nekim izuzetno zabavnim prijateljem, s osobom koja će i od najtrivijalnije dogodovštine iskrojiti storiju vrijednu prepričavanja...

Mnogo čovjek u životu pročita formativnog štiva i ono je, ako je sretan pa ima priliku dovoljno čitati u svim životnim fazama, različito od dobi do dobi. Neke te knjige izgrade kao dijete, druge su važne za odrastanje, s trećima sazrijevaš i obilježe ti mladost, a četvrte, pete ili stote te mijenjaju kad već misliš da sve znaš i da te više ništa ne može promijeniti.

Za mene je proza (i poezija, ali manje) Krešimira Pintarića bila itekako formativna. Skoro sam siguran da je njegovo pisanje utjecalo na to da i sam počnem pisati. Već sam se srećom bio riješio ideje koju je gimnazijski popis lektire nastojao duboko ukorijeniti, one da književnost mora biti dosadna, teška i baviti se isključivo velikim i važnim temama, ali nisam dotad pročitao ništa što bi do mjere rezoniralo s mojim načinom razmišljanja, s jezikom koji i sam govorim, s problemima ili tipovima problema s kojima se i sam suočavam, s ljudima kakve i sam poznajem i, konačno, ali ne i najmanje važno, s muzikom koju slušam.
Očaralo me već na prvu, a očarava me i danas što su u biografskoj bilješci navedeni tek godina i mjesto rođenja pisca, šturo navedena njegova bibliografija, ali su zato pobrojani svi bendovi koje je gledao uživo. Pa naravno da jesu! To je važan biografski podatak, koncerti te duboko odrede!
Tu me već kupio, a onda me svaka nova stranica i svaka nova priča opčinjavala još malo više i sve me više uvlačila u onaj čudan i nezamjenjiv osjećaj, u ono stanje kad vam se učini da vam je autor knjige dobar prijatelj iako ga nikad niste upoznali.

 | Author: PROMO PROMO

Da, tako piše Krešimir Pintarić, toplo i nepretenciozno, silno duhovito, lako i prpošno. Svoj prozni stil kojem je ovdje udario temelje nastavio je razvijati i u drugim svojim knjigama (Ljubav je sve, Profil International, 2005. i U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, Profil International, 2008.) koje sam isto poprilično volio i koje su vjerojatno i bolje ili zaokruženije od ove, ali prva ljubav je prva ljubav.

Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave zapravo su rane Pintarićeve priče, one koje je objavljivao po književnim časopisima, dnevnim novinama i na radiju pa bi, kao takve, zapravo mogle biti rasuti teret bez neke jedinstvene povezne niti, ali to se ne osjeti, a sve i da se osjeti, sigurno ne bi smetalo. Priče su katkad tek anegdote, a katkad malo razrađeniji i ozbiljniji komadi proze, a najčešće tematiziraju ili druženje ekipe (cuganje, ispijanje kava, pušenje trave, odlasci na koncerte) ili suživot sa životnom partnericom i sve sitne i krupne situacije pred koje te život s nekim koga voliš može dovesti. Uvijek se Pintarićevo pisanje vrtjelo oko te dvije dominante s tim da je o ljubavi nastavio pisati, a onda je u te druge knjige, tek kao začin, ubacivao i mrvice onoga što mu je, u ovim ranim pričama, povremeno znalo biti i glavna tema.

Što se mene tiče, ove su priče itekako izdržale test vremena, a to je jedino važno. One su i dalje žive i svježe, i dalje su jednako duhovite, ponekad čak i urnebesno smiješne, onako da se morate na glas nasmijati. Da, naravno, mnogo je duhovitih pisaca, ali Pintarić je duhovit drugačije: kad čitate njegove priče često ćete se osjećati kao da ste na piću s nekim izuzetno zabavnim prijateljem, s osobom koja će i od najtrivijalnije dogodovštine iskrojiti storiju vrijednu prepričavanja, s nekim koga slušate otvorenih usta i ne razmišljate o tome što ćete reći nakon što završi, nego samo želite da priča traje i traje.

 | Author: Privatni album Privatni album

Ta neposrednost je jedna od glavnih kvaliteta ove proze. Može se učiniti da je lako pisati na taj način, ali ništa nije dalje od istine, treba za to mnogo talenta i vještine. Dijalozi, kojima ova knjiga obiluje, kao da su prepisani iz stvarnoga života, toliko su pulsirajuće životni i dinamični, ali svakom je malo iskusnijem čitatelju jasno da to nije i ne može biti tek puko prepisivanje iz života, rečenice koje likovi izgovaraju kod nekog bi drugog autora djelovale banalno i šuplje, a kod Pintarića postaju prava književnost, ona koja sa životom ide ruku pod ruku, koja u njega uranja i iz njega crpi i koja, s vremena na vrijeme, fino zamagljuje tu granicu između same sebe i onoga što nazivamo stvarnost.

Kao svakog pravog fana, žalosti me što je Krešimir Pintarić prestao pisati. Dobro, da, možda i nije prestao pisati, to ne znamo, ali svakako je prestao objavljivati, a to se, za mene kao čitatelja, svodi na isto. Ne znam ništa o njegovim razlozima za takvu odluku, no siguran sam da bi kao autor imao još mnogo toga dati. Pada mi na pamet ona stara floskula da je stvarati umjetnost moguće samo iz pozicije boli i nemoći i ako je tako onda mi je drago što nema njegovih novih knjiga jer bi to značilo da je sretan i zadovoljan, a svatko od nas želi da mu prijatelji, stvarni ili fiktivni, budu sretni i zadovoljni.
Sve i da nikad više ništa ne objavi, njegovim knjigama koje postoje rado ću se i često vraćati. Ne samo zato što sam se s njima susreo na početku vlastitog spisateljskog puta, to je tek sentiment, a što sam stariji, paradoksalno, na sentimente polažem sve manje, nego i zato da me podsjete kako je moguće pisati dobro, lako i zabavno, a pritom ne biti plitak. I da me podsjete kako ima nekih autora iz čijega se teksta osjeća, iako je očito da im to nije bila namjera, da su jednostavno dobri ljudi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.