"Tužna felisidada" nakon više od tri desetljeća kretanja u chiaroscuro rasteru dubinski emotivne, samoizlažuće, ali iznad svega brutalističke narativne poezije, potom i nakon odvažne zbirke priča "Glissando" (2008), prvi je roman sarajevskog književnika Vuka Rodića (r. 1958), a u suštini opet – poezija. Otkrivanje te nevelike proze od onih je mirakuloznih književnih doživljaja poslije kojih se omađijani čitatelj bez odlaganja poduhvaća istraživanja lika i djela dotad njemu nepoznatog, a sad odjednom, skoro pa čudom pronađenog autora, koji mu momentalno postaje novom literarnom fiksacijom; autora u čijem se tekstu taj friško zaljubljeni čitatelj jasno ogleda, kojeg esencijalno razumije, unatoč biografskim razlikama i iskustvenim nepoklapanjima. Guglat ćemo tako tog Vuka, a sve kako bismo ustanovili da smo i previše propustili, jer od kraja osamdesetih ovaj primarno pjesnik, pa onda i prozaik objavio je niz naslova, kod Buybooka, a ranije u Svjetlosti, te zeničkom Vremenu, o čemu do ovog romana nismo znali gotovo ništa. O Rodiću na mreži i nije moguće puno naći, tek nekoliko malenih, neformalnih izbora poezije, više se može čuti od insajdera i fanatičnih poklonika koji razgovor o njemu zaključuju neoborivom istinom „Ma, Vuk je institucija…“, i tu stanu, jer najradije bi ga, očito, sačuvali za sebe. Kultna figura sarajevske književne scene, mag s margine, apologet osiromašenih i prezrenih, za kojeg je izvan matične zemlje, ili bar ovdje, u Hrvatskoj, rijetko tko čuo, a opet, zahvaljujući legendama koje se oko njegove pojave ispredaju, nova Vukova knjiga ušla je u mit i prije nego smo je dospjeli pročitati. S autorom sam se spletom okolnosti u Sarajevu mimoilazila, ali zato me njegov roman šusnuo po povratku u Zagreb i efekt otad ne popušta, eto dokaza da knjiga uvijek nekako dođe do svog čovjeka. Roman oksimoronskog naslova premijerno je predstavljen početkom srpnja, na književnom festivalu Bookstan, u organizaciji izdavačke kuće Buybook koja Vuka Rodića objavljuje kao svog već stalnog, kućnog autora, u njihovoj knjižari koja mu je, doznajemo iz ovih autobiografskih zapisa, jedna od baza, a njeni zaposlenici (i papagaj!) poput familije. Šarmantno unutarnje dvorište knjižare, u kojem su se ove godine održavali festivalski programi, dok bi ga večerima nadlijetale lastavice, i koje je sličnije kakvom zagrebačkom donjogradskom nego tipično sarajevskom dvorišnom prostoru, našlo se pak na naslovnici romana.
Sam je autor negdje rekao da ne priznaje podjelu na dobru i lošu književnost, ja bih dodala kako je ponekad besmisleno dijeliti je i na poeziju i prozu, jer slažem se s njim – magije ima ili nema. Upravo je mirakul valjda najčešće ponavljana riječ u tekstu knjige koju sam doživjela kao svojevrsno otkrivenje, a evo zašto. Svoj naoko okašnjeli roman prvijenac koji se sudeći prema kvalitativnim dosezima ispisao baš u pravi čas, zreo pjesnik gradi fragmentarno, u vinjetama, nižući četrdesetak kraćih, više ili manje povezivih poglavlja od u pravilu dvije do tri stranice, a slobodni smo ih nasumično otvarati, izdvojeno čitati, naprosto kao epizode iz različitih razdoblja pripovjedačeva života. „Tužna felisidada“ proza je koju bih po njenoj stvaralačkoj intenciji klasificirala kao poetski dokumentarizam, strukturno na pola puta između novele i romana. Odlikuje je realističan, autoreferencijalni pristup s apsurdističkim primjedbama i abdominalnim smijehom koji raznosi talog gorčine kao konstante njegova rukopisa, tu sveprisutnu pokoricu autoironičnog čuđenja nad time kako su se stvari na kraju odvile, kako se jedan obećavajući život naposljetku bizarno izglobio. Umjetnički uspješno, ali u svakom drugom smislu naopako i svakako tegobno. Prijelomna točka u Vukovu sazrijevanju zemljotres je 1979. godine, koji teško oštetivši obalu Crne gore, uništava i njegove snove o karijeri pomorca; iz Kotora, u tom trenu već bivši student nautike, odlazi u mrak, u neizvjesnost, mnogo kasnije i na psihijatriju, pa je tinjajuća bolest drugo čvorište ove pjesničke biografije. Sam sebe Vuk postavlja otprilike ovako: „Nisam sretan, spokojan sam; iznova sam sebe sagradio, stih je moj dom – tu stanujem, kada me sretnete na ulici, to je samo iluzija, u stihu sam realniji, stvarniji; ptica sam što leti kroz noć u potrazi za svjetlom.“ Iako Rodić piše u ispovjednom prvom licu, direktno i eksplicitno, te citira ljude koji mu se obraćaju imenom, tek sporadičnim uvođenjem vrlo prezentne uredničke figure u tkivo pripovijesti uspostavlja se konkretnija spona s realnošću, uvjerljivost autobiografizma. Vuk Rodić ispisao je moćnu prozu, intimnu, ali i šašavo relaksiranu, ponegdje dnevničku, drugdje praktički memoarsku, ali i snovitu, somnabulnu, košmarnu, svu od svjetla i tame, bijesa i otpuštanja, dobacivši nam atmosferu, emociju pomalo nalik onima iz Valjarevićevog „Dnevnika druge zime“. Ipak (pre)dao nam je, doslovno u naručje položio nešto sasvim drugačije, osobno i svoje, a opet autentično sarajevsko, razgaljujuće, ali i silno rastužujuće, jogunasto, u isti mah paperjasto krhko. Ima tu analepsi u studentske dane, povrataka u idilu socijalističkog djetinjstva, ukratko, motivsko-tematskih preokupacija poznatih iz njegovih ranijih naslova, iz poezije. Također, puno je tu, kao uostalom i kod Valjarevića, gradskog hodanja, kružnog i predvidljivog, između par fiksnih točaka, nekoliko kafana, već spomenute važne knjižare i stana koji dijeli s majkom. Struktura romana odražava izvjesnost življenja i repetitivnost kretanja u čvrsto omeđenom mikrokontekstu, onebičavanje već poznatog, svakodnevnog, nepromjenjivog, istog. Rodić sebe ne štedi i pritom se sjajno zabavlja; koliko je strog prema sebi, toliko je nježan spram figure majke, „bakice“, kako ponegdje od milja naziva tu duhovitu mangupicu, zapravo nevjerojatnu ženu od možda sad već i devedesetak godina, stabilnu os njihove malene, poslije očeve smrti i bratova odlaska u Ameriku, okrnjene obitelji.
Hard boiled proza nakucana na darovanoj olivetici, u kojoj ćemo, drskoj, ponegdje prljavoj, pa i rubno sablažnjivoj, svako malo nalaziti suptilnost vrhunskog pjesnika, takva, dakle, proza rastvara jednu višestruku, a k tome i nepopravljivu autsajdersku poziciju, deklasiranu egzistenciju neprestano na ivici gladi i obolijevanja, (po)ratni kaos i razdiruću nepravdu koji melju svakoga tko nije blizak establišmentu, ozbiljne osobne krize usred problematične društvene tranzicije, a povrh nabrojanog bukteći talent i nesalomljivi vitalizam. Ispod slojeva frajerluka, osebujnih opservacija, svježine jezika probija se urlik protiv kastinski podozrivog sustava, podkapacitiranog i monstruoznog. Taj samoodrživ pjesnički glas, koji se nikome ne utječe, nikome ne pravda, nakon svega, još je tu: „Jebiga, živ sam, neka mi oproste napirlitane ćurke na ovim poganim riječima.“ „Tristeza não tem fim, felicidade sim“, tuzi kraja nema, sreći bome ima; o lakoći prihvaćanja nesreće pjeva Jobim, o tome, maestralno, piše Vuk Rodić.
