Moćna proza maga s margine Vuka Rodića - snovita, somnambulna, košmarna

"Tužna felisidada" nakon više od tri desetljeća kretanja u chiaroscuro rasteru dubinski emotivne, samoizlažuće, ali iznad svega brutalističke narativne poezije, potom i nakon odvažne zbirke priča "Glissando" (2008), prvi je roman sarajevskog književnika Vuka Rodića (r. 1958), a u suštini opet – poezija. Otkrivanje te nevelike proze od onih je mirakuloznih književnih doživljaja poslije kojih se omađijani čitatelj bez odlaganja poduhvaća istraživanja lika i djela dotad njemu nepoznatog, a sad odjednom, skoro pa čudom pronađenog autora, koji mu momentalno postaje novom literarnom fiksacijom; autora u čijem se tekstu taj friško zaljubljeni čitatelj jasno ogleda, kojeg esencijalno razumije, unatoč biografskim razlikama i iskustvenim nepoklapanjima. Guglat ćemo tako tog Vuka, a sve kako bismo ustanovili da smo i previše propustili, jer od kraja osamdesetih ovaj primarno pjesnik, pa onda i prozaik objavio je niz naslova, kod Buybooka, a ranije u Svjetlosti, te zeničkom Vremenu, o čemu do ovog romana nismo znali gotovo ništa. O Rodiću na mreži i nije moguće puno naći, tek nekoliko malenih, neformalnih izbora poezije, više se može čuti od insajdera i fanatičnih poklonika koji razgovor o njemu zaključuju neoborivom istinom „Ma, Vuk je institucija…“, i tu stanu, jer najradije bi ga, očito, sačuvali za sebe. Kultna figura sarajevske književne scene, mag s margine, apologet osiromašenih i prezrenih, za kojeg je izvan matične zemlje, ili bar ovdje, u Hrvatskoj, rijetko tko čuo, a opet, zahvaljujući legendama koje se oko njegove pojave ispredaju, nova Vukova knjiga ušla je u mit i prije nego smo je dospjeli pročitati. S autorom sam se spletom okolnosti u Sarajevu mimoilazila, ali zato me njegov roman šusnuo po povratku u Zagreb i efekt otad ne popušta, eto dokaza da knjiga uvijek nekako dođe do svog čovjeka. Roman oksimoronskog naslova premijerno je predstavljen početkom srpnja, na književnom festivalu Bookstan, u organizaciji izdavačke kuće Buybook koja Vuka Rodića objavljuje kao svog već stalnog, kućnog autora, u njihovoj knjižari koja mu je, doznajemo iz ovih autobiografskih zapisa, jedna od baza, a njeni zaposlenici (i papagaj!) poput familije. Šarmantno unutarnje dvorište knjižare, u kojem su se ove godine održavali festivalski programi, dok bi ga večerima nadlijetale lastavice, i koje je sličnije kakvom zagrebačkom donjogradskom nego tipično sarajevskom dvorišnom prostoru, našlo se pak na naslovnici romana.