Kultura
282 prikaza

'Moderato' Sare Stanić: seks, znoj, kavana i suze

1/3
PROMO
Psovke izlaze potisnuto. Parovi se formiraju. Tu su ruke, prsti, nježnosti, zagrljaji, eros, poljubac u vrat, prsa, smijeh, šapat. Ali i grubost, sila, nesuptilnost, humorno izrugivanje fetišima

Francuska književnica i filmašica Marguerite Duras prvi veliki uspjeh doživljava 1958. s romanom u osam kratkih poglavlja ‘’Moderato cantabile’’. Prava pojava u Parizu osamdesetih i devedesetih, pila je jeftini Bordeaux da bi mogla pisati. Pila je uostalom, barem tako kažu, jer je bila svjesna da Bog ne postoji. Kad je bila u elementu, oko nje su visjeli udvarači, smijala se glasno, zbijala šale, bila uvijek u pravu i imala mišljenje o svemu. To mišljenje umalo ju je došlo glave nakon što je samodopadno, na temelju proizvoljne psihologijske procjene, zaključila da je za ubojstvo dječaka Grégoryja Villemina kriva njegova majka. Išla je toliko daleko da je mrtva pijana posjetila grad u kojem je odrastao, proučavala njegovu kuću i shvativši da kuća nema vrt, slavodobitno u Libérationu ispisala da je majka Christine bila nesretna, da ju je muž prisiljavao na seks, a ona u sanjarenju gledajući kroz prozor smišljala razne zločine. Očiti narcizam, uživanje u čitanju vlastitih djela, opsesivno provjeravanje činjenica koje se tiču samo nje i njezina života, stalno vraćanje istim temama, nezaustavljiva sila učinile su je nezaobilaznom u francuskoj književnosti i kinematografiji. Od ukupno 53 objavljena naslova, na hrvatski je prevedeno nešto manje od polovice.

Pokretač svih njezinih djela je zatomljena ili oslobođena žudnja. Okoliš je topao, dobar, ljetni. Sparina steže ljude poput obruča. Odjeće je sve manje, strast je skrivena i tinja. Unutarnje tenzije njezinih likove, razlike u godinama i klasnim pozicijama te nemir lagano bude kriminal u pozadini. U ‘’Moderato cantabile’’ lirizam možda djeluje nehajno, polusirovo i nedovršeno, no brižljivo je kontroliran, kao i Annina opsesija s kafićem u kojemu se dogodio zločin iz strasti. Vraćat će se svaki dan, piti sve više i više te zaljubiti u navodnog svjedoka ubojstva, Chauvina. Varat će muža, spavat će na podu. Dijalozi Marguerite Duras - u čijoj se sažetosti razotkrivaju raspoloženja, trenuci, situacije, likovi - nerijetko su nedovršeni i slomljeni. Repetitivni, a opet je u njima sagrađen čitav jedan svijet.

 | Author: PROMO PROMO

Glumica i redateljica Sara Stanić u autorskom projektu nimalo slučajnog naziva “Moderato”, u sklopu novije komorne scene u Uraniji, taman fino, između citata Željke Japec i parafraze nekoga iz Krole, kao polazišnu točku kazališnog istraživanja uzima i neprilagođenu Duras. Prilično neobičan odabir u vremenu u kojem kao da nikad nije bila napisana ‘’Žena bližnjega tvoga’’ Gaya Talesea, a seksualnost je mehanička i programirana, osuđena na brižljivo skrolanje umjesto pogleda i komunikacije za šankom. Citat koji povezuje osjećajnost i pijenje na posve je drugoj strani od Hemingwayeve mačo pozicije u kojoj on mahnito srče daiquiri jer su drugi uglavnom dosadni. Različitost njihova stila i rečenica samo naglašava dvije potpuno različite stvaralačke osobnosti.

Tri glumačko-plesna para na scenu s malenim šankom te tri stola sa stolcima donose ljubavne i kavanske nemire. Ulaskom postajemo sudionici, slično kao u intimističkom radu Marine Petković Liker, nudi nas se rakijom, dok Branko Baković zapitkuje ponekog dolazi li četvrtkom. Pozadinski žamor bilo publike, bilo izvođača, stiskanje, zbijanje, nadglasava ‘’nešto ljuto, nešto slatko’’ retorika. Sven Medvešek pita se što radi uopće tamo te polagano izvođači zauzimaju svoja mjesta. Plesačice Martina Tomić, Ivana Pavlović i Petra Chelfi laganim koketiranjem ocrtavaju žudnju pogledom i pokretima, glumci Jasmin Telalović i Sven Medvešek te plesač Branko Banković pomalo izgubljeno gledaju u daljinu. Netko i zapjeva. Dijete (Rudi Marinčić) je zaboravljeno, sjedi i zabavlja se ispod šanka. Psovke izlaze potisnuto. Parovi se formiraju. Tu su ruke, prsti, nježnosti, zagrljaji, eros, poljubac u vrat, prsa, smijeh, šapat. Ali i grubost, sila, nesuptilnost, humorno izrugivanje fetišima. Nemogućnosti približavanja i ruke koje izmiču. Ljubav nije samo toplo gnijezdo, ona itekako nosi povrede.

 | Author: PROMO PROMO

Narodni melos, pijenje na dug, podjednako podsjeća na hvalospjeve kavanama Mome Kapora, ali i miljama udaljen, suvremeni noćni život u zagrebačkom Kolažu. Jedino lice s imenom, konobarica Bojka (ujedno i dramaturginja predstave Kristina Kegljen), stoički promatra parove, motri situaciju poput sokola, dok se izmjenjuje tipični emocionalni vrtuljak naglašen alkoholom. U znoju i strasti ponavljaju se replike - “ne, nije tako bilo”. Uzaludni pokušaji i promašaji. Izvođači disciplinarno i s vrlo malo riječi dočaravaju Durasine turbulencije snažno ih lokalizirajući. Nije tu riječ o umivenoj kavani, ako i mora biti pariška, bliža je Brooksovu filmu “The Last Time I Saw Paris” nastaloj prema Fitzgeraldovoj kratkoj priči. Ono što se zbiva sklisko je i krhko poput njegovih protagonista. A tišina nastupa tek kad se ugase svjetla i svi nakon podugačkih bjesova i rasprava napokon odu.

Sara Stanić od nesigurnih početaka s Mametovom “Oleannom” (Putujuće kazalište i scena Ribnjak, 2017.) jasno daje do znanja koji je tematski slojevi zanimaju. Bili oni unutarkazališni i glumački razotkrivajući (“Prizori”, Muzej prekinutih veza, 2019. i “Sitni sveci”, Teatro Verrdi, 2020.) ili šire društveni, ali opet osobni poput “Vitače’’ o starenju” (Urania, 2021.). Nakon potrage za različitim unutarnjim stanjima i uglavnom rada na konvencionalnom, glumačkom teatru, sad u produkciji FAKin i razvojem projekta u Pogonatoru, odlazi korak dalje, istražuje i eksperimentira. Relativno kratka forma od svega četrdesetak minuta na parteru sažima sve prizemnosti noćnog života i zatomljivanja žudnje. Vrte se isti i slični prizori opušteno, bez pretenzija da se maše velikim poantama. Sve je obično od kostima Mateje Japec do scenografije Petre Poslek. Puknuća, obrati i humor vidljivi su u osmišljavanju pokreta Natalije Manojlović, ali i iskoracima svih predanih izvođača. Nezavisna scena s “Moderatom” dobiva predstavu koja svojom pitkosti može dovesti kazalište najbliže životu, tamo gdje mu je i mjesto - u kavane gdje se pijucka dok se noć šulja poput lopova. Putujuća atmosfera svakako je prisnija, opuštenija, ali u krajnjoj liniji i dobrodošla nakon školskog, poslušnog sjedenja po raznoraznim parterima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.