‘Bila sam djevojčica koja je odlučila pisati. Pisat ću i pokazat ću im!’, zapisuje autorica na samom početku ovoga romana i tako definira knjigu koju držimo u rukama kao osvetničku prozu koju planira musavo žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj i koje se trese od želje za odmazdom - zapisanom istinom koja će s papira razotkriti i kazniti one koji su je u tom djetinjstvu zlostavljali. Danas, četrdeset godina nakon što je djevojčica Nela iskovala plan, držim u rukama plod te osvete, roman “Moja dota”, i on je divno nježna sentimentalna proza, puna topline, ljubavi i razumijevanja, toliko različita od najavljene odmazde. Tekst evocira ljeta koja Nela provodi na otoku s bakom. Dok majka ostaje na ljetnom poslu u gradu, sedmogodišnja djevojčica natrpana bagajima ukrcava se na trajekt i putuje baki na Korčulu, gdje će provesti sljedeće mjesece. Tamo će pomagati baki u vrtu, praviti joj društvo na polju, igrati nogomet s lokalnim dečkima, a najviše čitati romane i knjige te, naprosto, odrastati. Stvari nisu posve idilične, barba je tvrdokoran i nasilan pater familias, prema kojem Nela osjeća nepopustljiv otpor, što rezultira batinama, ali ovaj konflikt samo je jedno, manje izloženo lice romana. U jednom razgovoru autorica je, opisujući roman, skovala sintagmu antizavičajna proza, što mi je teško povezati s ovim tekstom koji je dirljiv amalgam sentimenata i ljubavi, divna posveta djetinjstvu, hommage otoku osamdesetih, odrastanju s bakom, životu žena na selu, ljetnim praznicima i dječjem eskapizmu. Unatoč sukobima, Nela na tom otoku provodi gotovo idilična ljeta i posve je uklopljena u sezonski život otoka. Nela i otok će se razići tek kad s njega ode u veliki grad pa tamo razvije identitete koji jesu u kontrastu s očekivanjima i pravilima života male sredine, no taj dio odrastanja knjiga samo natukne, dok prizori djetinjstva obiluju pozitivnom emocijom ili ih možda, identificirajući se s Nelom i prepoznajući u njoj vlastita ljeta, samo ja tako doživljavam. Pa otkud antizavičajno, pitat ću autoricu. “Vjerujem da će svaki čitatelj ili čitateljica različito osjećati razmjere težine i lakoće, idile i napetosti u ‘Doti’, ali ja se svaki put nađem u čudu kad netko, u ovom slučaju ti, doživi da je knjiga optimistična i pozitivna. Roman započinje uspomenom na zaziv osvete djeteta koje doživljava nasilje, djeteta koje upravo zbog tog nasilja i snažnog osjećaja različitosti od sredine u kojoj odrasta odlučuje pisati i baviti se književnošću. Pisanje je djevojčici alat osvete, ne prostor igre. Na mnogo mjesta u romanu ona iskazuje emocije ljutnje i prkosa prema svijetu koji to nasilje opravdava te smatra normalnim i poželjnim dijelom odgoja. Kako si se samo uspio identificirati s djevojčicom koja dobija batine od ujaka i koja već zarana shvaća da je ne tuku samo zbog toga što je dijete, nego i zato što je žena, ali ni tu nije kraj njezinim nevoljama, ona je žena koja svojim rodnim identitetom provocira društvene norme! Također, veliki dio djevojčičine traume proizlazi i iz činjenice da pripada nižoj radničkoj klasi, dijete je samohrane majke koja je, zbog prezaposlenosti, ne stiže doista odgajati. Klasni sram i ljutnja zbog društvenih nejednakosti jedna je od temeljnih tema knjige, i to ne treba zaboravljati. Zato Želimire, otvori oči i ne daj se zavesti poglavljima iz kojih izbija miris ljeta, mora, soli te okus slanih srdela i blitve”, otvara mi oči odrasla Nela, Antonela, Nora Verde. Verde autofikcija nije strana. Većina njezinih knjiga polazi od vlastitih iskustava, ali u “Mojoj doti” razotkriva se do kraja. Ona i baka u toj knjizi nisu samo knjiški likovi, nego jasno imenovane i identificirane osobe.
Zanima me kakav je osjećaj izložiti osobno, pritom i traumatično iskustvo na uvid nezahvalnom čitateljskom svijetu, nepoznatim ljudima koji će čitati o tvojoj formativnoj intimi? Je li to potreba za pomirenjem s prošlosti ili komunikacija s drugima koji će se prepoznati? “Što se tiče autofikcije, ni tu ne bih inzistirala baš na ‘razotkrivanju do kraja’. To što u ‘Doti’ odabirem pisanje u prvom licu ne znači da između mene kao autorice i djevojčice treba stavljati znak jednakosti. Svojeg djetinjstva se doista slabo sjećam i u procesu pisanja ove knjige popunjavala sam brojne praznine i rupe u sjećanju. Jedna moja dobra prijateljica pokušala je pogađati što se u knjizi doista dogodilo, a što ne, i ne mogu reći da je u toj igri osvojila previše ‘bodova’. Ne trebam pisanje kao ‘pomirenje s prošlošću’, za to služi psihoterapija. Roman sam napisala u spomen na živote žena i djevojčica u Dalmaciji u prošlom stoljeću. Također, kad pišem tekst kojemu su izvorište moje traume i pritom uspostavim određeni vid komunikacije s vanjskim svijetom, osjećam se u nekoj mjeri utješenom i snažnijom”, odgovara Antonela Marušić, na knjizi potpisana kao Nora Verde. Trauma barbinih batina tema je i prethodne Antoneline knjige, snažne zbirke priča “O ljubavi, batinama i revoluciji”. Najupečatljivija priča iz zbirke, “O čemu sam oduvijek htjela pisati” (o batinama..., otkrit će nam sadržaj priče) direktno je izrasla u “Moju dotu”, ali dok je priča bila balada o traumi i ekstrinzičnom bijesu, roman sadrži cijelu lepezu emocija. “Moj prkos je tvrdokoran... Nosim ga dalje kroz život, on je moj jedini kapital”, zaključuje Nora priču. “Moja dota” je puno više od prkosa, ona je i sjetna slika djetinjstva i ljubav prema baki. Ljubav prema baki ispisana na stranicama ovoga romana njegov je krvotok. Čitajući knjigu izrazito sam se identificirao s odnosom unuk/a - baka i to me prepoznavanje zateklo. Iako zaveden mirisom ljeta, kako me upozorava autorica, ipak vjerujem da je taj sentiment odrastanja uz bake univerzalan, uostalom, postoji i čvr - sta evolucijska teorija da je biološko opravdanje dugog života starijih ljudi, dakle ljudi kojima je završilo repro - duktivno doba, baš zato da sudjeluju u odrastanju unučica i unuka. Mi, koje su odgajale bake, imamo dug koji je nemoguće podmiriti, iako su od nas tražile tek da ih se ponekad sjetimo i koji put donesemo cvijeće. “Moja dota” Nore Verde jest to sjećanje i to cvijeće.
