‘Bila sam djevojčica koja je odlučila pisati. Pisat ću i pokazat ću im!’, zapisuje autorica na samom početku ovoga romana i tako definira knjigu koju držimo u rukama kao osvetničku prozu koju planira musavo žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj i koje se trese od želje za odmazdom - zapisanom istinom koja će s papira razotkriti i kazniti one koji su je u tom djetinjstvu zlostavljali. Danas, četrdeset godina nakon što je djevojčica Nela iskovala plan, držim u rukama plod te osvete, roman “Moja dota”, i on je divno nježna sentimentalna proza, puna topline, ljubavi i razumijevanja, toliko različita od najavljene odmazde. Tekst evocira ljeta koja Nela provodi na otoku s bakom. Dok majka ostaje na ljetnom poslu u gradu, sedmogodišnja djevojčica natrpana bagajima ukrcava se na trajekt i putuje baki na Korčulu, gdje će provesti sljedeće mjesece. Tamo će pomagati baki u vrtu, praviti joj društvo na polju, igrati nogomet s lokalnim dečkima, a najviše čitati romane i knjige te, naprosto, odrastati. Stvari nisu posve idilične, barba je tvrdokoran i nasilan pater familias, prema kojem Nela osjeća nepopustljiv otpor, što rezultira batinama, ali ovaj konflikt samo je jedno, manje izloženo lice romana. U jednom razgovoru autorica je, opisujući roman, skovala sintagmu antizavičajna proza, što mi je teško povezati s ovim tekstom koji je dirljiv amalgam sentimenata i ljubavi, divna posveta djetinjstvu, hommage otoku osamdesetih, odrastanju s bakom, životu žena na selu, ljetnim praznicima i dječjem eskapizmu. Unatoč sukobima, Nela na tom otoku provodi gotovo idilična ljeta i posve je uklopljena u sezonski život otoka. Nela i otok će se razići tek kad s njega ode u veliki grad pa tamo razvije identitete koji jesu u kontrastu s očekivanjima i pravilima života male sredine, no taj dio odrastanja knjiga samo natukne, dok prizori djetinjstva obiluju pozitivnom emocijom ili ih možda, identificirajući se s Nelom i prepoznajući u njoj vlastita ljeta, samo ja tako doživljavam. Pa otkud antizavičajno, pitat ću autoricu. “Vjerujem da će svaki čitatelj ili čitateljica različito osjećati razmjere težine i lakoće, idile i napetosti u ‘Doti’, ali ja se svaki put nađem u čudu kad netko, u ovom slučaju ti, doživi da je knjiga optimistična i pozitivna. Roman započinje uspomenom na zaziv osvete djeteta koje doživljava nasilje, djeteta koje upravo zbog tog nasilja i snažnog osjećaja različitosti od sredine u kojoj odrasta odlučuje pisati i baviti se književnošću. Pisanje je djevojčici alat osvete, ne prostor igre. Na mnogo mjesta u romanu ona iskazuje emocije ljutnje i prkosa prema svijetu koji to nasilje opravdava te smatra normalnim i poželjnim dijelom odgoja. Kako si se samo uspio identificirati s djevojčicom koja dobija batine od ujaka i koja već zarana shvaća da je ne tuku samo zbog toga što je dijete, nego i zato što je žena, ali ni tu nije kraj njezinim nevoljama, ona je žena koja svojim rodnim identitetom provocira društvene norme! Također, veliki dio djevojčičine traume proizlazi i iz činjenice da pripada nižoj radničkoj klasi, dijete je samohrane majke koja je, zbog prezaposlenosti, ne stiže doista odgajati. Klasni sram i ljutnja zbog društvenih nejednakosti jedna je od temeljnih tema knjige, i to ne treba zaboravljati. Zato Želimire, otvori oči i ne daj se zavesti poglavljima iz kojih izbija miris ljeta, mora, soli te okus slanih srdela i blitve”, otvara mi oči odrasla Nela, Antonela, Nora Verde. Verde autofikcija nije strana. Većina njezinih knjiga polazi od vlastitih iskustava, ali u “Mojoj doti” razotkriva se do kraja. Ona i baka u toj knjizi nisu samo knjiški likovi, nego jasno imenovane i identificirane osobe.
