I novi roman uglednog bosanskohercegovačkog pisca Faruka Šehića "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja" (objavila Fraktura, a uredio Roman Simić) dosljedan je nastavak njegovog osebujnog proznog pisma, koje tvrdoglavo spaja literariziranu stvarnost i neobuzdanu fantaziju. I dok je u prethodnom romanu/noveli "Balada o Greti i Migfoldu" spojio lik stvarne učiteljice Grete s metaforičnim mitološkim bićem, u "Cimetnim pismima..." izgradio je cijelu paletu fantazmagoričnih, pomalo i dalijevskih likova kako bi još jednom autentično progovorio o onome što ga očito najviše tišti i žulja: još tinjajućem ratu u njegovoj domovini.
A o toj kataklizmi nesuđeni veterinar Šehić zna vrlo mnogo, i to iz prve ruke, ali, naravno, on ne spada među autore koji pišu da bi svojim pisanjem bildali uobičajenu (anti)ratnu, a politički korektnu pripovjedačku književnost, nego je tu riječ o iskonskom pjesniku čija proza ima težinu, a onda i ubojitost poezije. Zbog toga ne čudi da se pojedini dijelovi ove knjige mogu čitati i kao legitimne pjesme u prozi.
Najnoviji roman Šehić je posvetio nedavno preminulom ocu Seadu nazvavši ga "najhrabrijim i najčasnijim među preživiteljima". A o ratnim preživiteljima u romanu melankoličnog, a opet konceptualnog naziva, zapravo je i riječ. Oni su ishodište i pogonsko gorivo ovog romana, koji izmiče svim žanrovskim pravilima i omeđenjima te podsjeća na utrku s preponama, a možda čak i desetoboj. A tko su to Šehićevi preživitelji? Ukratko rečeno, ljudi koji su preživjeli šehićevski Prvi, Drugi, Treći ili Četvrti rat, kako ih je već zapao zapadnobalkanski, jogunasti i okrutni povijesni grah, te moraju nastaviti živjeti dalje, više ili manje izmješteni od fatumskih ratnih uspomena, emocija i ožiljaka.
U svojim razgranatim pričama o preživiteljima, Šehić očovječuje predmete, a onečovječuje ljude, što i ne čudi ako znamo da je u roman utkao i vjerojatno autofikcionalnu rečenicu "Moja je knjiga trebala biti lišena ljudskih bića". Ali ljudska su bića očito tvrdokorne pojave, pa su preživjela i "podmukle" piščeve namjere i ostala trajno uporište ove zakučaste i razvedene knjige u kojoj ima svemirskih brodova, metaforostrojeva, mutanata, holoakvarela..., ali i likova posuđenih iz pjesama Neila Younga, kao što su to Cinnamon Girl i Cortez Cortez. Osim što koketira s glazbom, ova se knjiga naslanja na velike filmaše Stanleya Kubricka i Luisa Bunuela. A onda i na prozne velikane poput Jorgea Luisa Borgesa i njegov "Aleph". I da, ova je knjiga nadasve likovno intenzivna, pa se, čitajući njene stranice, naša intuitivna mašta ponaša poput slikara imitirajući djela jednog Hieronymusa Boscha.
Šehić nas u romanu "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja" stalno iznenađuje kombinirajući razne literarne tehnike, pa u jednom trenutku čitamo lucidne rukopise (npr. po mitskom Istanbulu), a već u drugom trenu našli smo se usred ratišta, i to i s jedne i s druge strane fronte, lišeni moralističkih crno-bijelih opisa i predrasuda. Ne bježi Šehić niti od esejiziranja prošlosti i sadašnjosti, nudeći čitateljima štektavu gozbu asocijacija o stvarnoj ljudskoj prirodi koja tako lako pada u agresivne i animalne ratne zanose, ne razmišljajući o moralizatorskim Božjim zapovijedima i zabranama, da bi povremeno izmorenom i izbombardiranom čitatelju ipak priuštio i ponešto ljekovitih, klasično i maestralno napisanih odmorišta.
Novi roman (pre)zrelog Faruka Šehića prozni je, ali i psihološki, labirint, unikatna literarna enigma kojoj se valja prepustiti bez doslovnosti i akademske zlovolje. Knjiga je to koja odaje počast domovini i njenim najodanijim sinovima koji mirišu po cimetu, ali zadržavaju oštrinu dijamanata.
