Kultura
349 prikaza

Moja zadnja predstava ili kako je slavno vrijeme zagrebačkog &TD-a završilo

1/7
Željko Stojanović
Tadašnjim vlastodršcima se nakon 15 godina konstantne &TD-ove hereze nije dopala činjenica da se u toj predstavi Vladimir Iljič Lenjin ne predstavlja u najboljem svjetlu.” Bila je to moja zadnja predstava

Prolog

Krajem veljače 1980. sjedio sam u gledalištu Teatra &TD i gledao kraj jedne od zadnjih proba “Travestija” Toma Stopparda, predstave začete još u doba Vjerana Zuppe. Na sceni se, u zajedničkom plesu, našla neobična grupa, dobrim dijelom povijesnih ličnosti – dadaist Tristan Tzara (igrao ga je Ivica Vidović), pisac James Joyce (Izet Hajdarhodžić), revolucionar Vladimir Iljič Lenjin (Fabijan Šovagović), njegova životna družica Nadežda Krupskaja (Marija Kohn) te centralno lice komada – Henry Carr (Rade Šerbedžija), za kojeg se jedino zna da je bio engleski konzularni službenik i da se sudski sporio s Joyceom zbog honorara amaterske izvedbe Wildeova komada “Važno je zvati se Ernest” u kojoj su obojica sudjelovali.

Stoppardov tekst oslanjao se na podatak da su u vrijeme I. svjetskog rata u ciriškoj Spiegelgasse doista živjeli Lenjin i Joyce te da su se u obližnjem čuvenom kabareu “Voltaire” okupljali dadaisti protestirajući svojim “performansima” protiv građanskog načina mišljenja i besmisla ratnih strahota. Istinit je bio i podatak o izvedbi sporne predstave, koji je Stoppardu omogućio parafraziranje Wildeova teksta i likova.

Pripremajući se za režiju toga komada, nisam puno dirao u tekst. Moja se glavna intervencija sastojala u tomu da u postojeći Lenjinov monolog dodam djelić njegovog originalnog teksta o partijnosti u književnosti iz 1905.: “Sva socijaldemokratska književnost mora postati partijska. Svaka novina, časopis, izdavačka kuća mora odmah pristupiti reorganizaciji svog rada, dovodeći do situacije da će, u ovom ili onom obliku, biti integrirana u jednu ili drugu partijsku organizaciju. Tek tada će ‘socijaldemokratska’ književnost doista postati dostojna toga naziva, tek tada će moći ispuniti svoju dužnost i, čak i u okvirima buržoaskog društva, izaći iz buržoaskog ropstva i stopiti se s pokretom stvarno naprednih.” Učinio sam to jer sam smatrao da taj dodatak, 75 godina nakon nastanka, može i Vladimira Iljiča, kojeg je Stoppard tretirao s najviše distance, travestirati, stilski približiti ostalim likovima.

 | Author: Željko Stojanović Rade Šerbedžija i Izet Hajdarhodžić Željko Stojanović

Bila je to sigurno “najkazališnija” predstava koju sam napravio. Kvalitetan i duhovit tekst (dobitnik niza Laurence Olivier, Tony i nagrada kritike), zanimljive povijesne i političke paralele, glumačka ekipa “iz snova”, sjajni suradnici, mađioničarski trikovi, striptiz na sceni… Sve je govorilo u prilog još jednog mogućeg &TD-ova hita.

Publika na generalki bila je sjajna. Premda je predstava bila relativno duga, reagirala je na pravim mjestima i uživala u njenoj najvećoj vrijednosti – vrhunskoj igri nekih od ponajboljih hrvatskih glumaca u ulogama u kakvima ih nisu često mogli vidjeti…

No tad nismo do kraja bili svjesni onoga što je, mnogo kasnije i vrlo precizno, opisao ondašnji dramaturg &TD-a Mladen Martić: “Počeci rada na predstavi nekako su se poklopili s počecima Titova kraja i političko se ozračje počelo zgušnjavati. Uz Vođu u odlasku, iz raznih su zakutaka počeli izvirivati vođe u dolasku. Po komitetima, tvrtkama i ustanovama, pa i u SC-u, započela su već dežurstva pouzdanijih kadrova, napetost je rasla. Predstavi, koja se poigravala s poviješću i revolucijom, pitajući se – među inim i vrlo pojednostavljeno rečeno – što bi bilo kad bi bilo, to je koristilo, ali i štetilo.”

 

1. čin – Lenjinov striptiz?

Premijera je prošla više nego dobro. No kako je struktura publike bila drugačija od one na generalki, i reakcije su bile suzdržanije. Tu i tamo se, osim smijeha i razdraganosti, čuo i poneki šapat, u pauzi sam primijetio i poneki “znakovit” pogled, dobio informaciju da je “poznato lice” napustilo predstavu u pauzi…

Sljedeći dan, kritika Petra Brečića na Radio Zagrebu nije bila emitirana, kao što je to bilo uobičajeno, u 15 nego tek u 19 sati. I nije bila dobra: “Na površini koju omeđuju same autorske proizvoljnosti, bizarnom feljtonistikom podijeljenom na dijaloge i usmjerenom na parodiju Stoppard dodiruje poznate teme i razmjenjuje ih za uglavnom olinjale paradokse. Da su to ulični paradoksi, bilo bi dobro. Ali nisu, nego su kavanski i vrlo slični brbljanju koje samo narušava onu tišinu u kojoj čovjek obično ne zna što će.” Kasnije sam saznao da je postojala pozitivnija verzija koja je trebala biti emitirana u uobičajenom terminu. Ali nije. Kao ni dulji, analitičan i pozitivan tekst Igora Mrduljaša, koji nikad nije emitiran.

 | Author: Željko Stojanović Fabijan Šovagović kao Lenjin Željko Stojanović

Na “objašnjenje” nije trebalo dugo čekati. Dalibor Foretić, stalni Vjesnikov kritičar, jasno je “detektirao problem”: “Svakoj od povijesnih ličnosti kojom barata Stoppard je bacio tortu poruge u lice, ali ako pri tom mjerimo tko je najgore prošao ispada da je to Lenjin. Zašto? I Joycea i Tzaru Stoppard je uspio nekako uplesti u komedijski zaplet. Ne znajući što da napravi s Lenjinom, Stoppard ga ostavlja po strani. Kroz sfumato dijaloških obrta razabire se da Joyceu najviše predbacuje sitničavost i škrtost, a Tzari vjetrogonjstvo, što sve u svemu može djelovati čak i simpatično. Travestiju oko Lenjina rješava Stoppard na drugi način, montirajući i stavljajući u usta njemu i Krupskoj njihove vlastite tekstove, prelazeći u otvorenu sprdnju, iz koje se dade razabrati jedino da je Lenjin prezirao i prije i poslije oktobarske revolucije, sve što je moderno u umjetnosti, pa čak i da je u suštini bio nekulturan čovjek.”

I ono bitno: “Mnoge scene koje Englezima očito mnogo znače nama nisu značile ništa, a u sceni Lenjinovog ‘estetskog striptiza’ se dobar dio publike u dvorani osjećao nelagodno.”

I tako je počelo. Beogradski NIN javlja da zagrebački “dobro obaviješteni krugovi” tvrde da će predstava biti skinuta s repertoara, spekulira se s odbijanjem glumaca da igraju u predstavi, nagovještava ostavka Predraga Matvejevića, predsjednika Savjeta kazališta, spominju telefonski pozivi…

 

2. čin – poduzeti mjere predostrožnosti od foyera do gledališta i predstave

U &TD-u je zaključeno da treba reagirati. Već 15. 3. bio je sastanak Savjeta, kojem je početnu intonaciju dao tadašnji direktor &TD-a Slobodan Šembera: “Kod predstave ‘Travestije’ je situacija donekle drugačija, jer se uz ostale tekstove pojavio i Foretićev napis s ideološkim implikacijama koji ste svi pročitali i koji komplicira situaciju, jer su ga određeni kazališni krugovi podržali i stvorili time psihozu da se predstava skida, a da odgovorni podnose ostavke. U takvoj situaciji reagirali smo mirno, održani su sastanci unutar Teatra, OUR-a i SC-a, a planiran je i sastanak sa ansamblom predstave. Naš je zadatak da sada donesemo zaključke te, ako će situacija nalagati, da se sastanemo još koji put.”

Matvejević, s mnogo većom “kilometražom” u sličnim slučajevima, bio je daleko smireniji: “Slučaj ‘Travestija’ podsjeća na ‘Hamleta u Mrduši Donjoj’ i reakcije s kojima je, u istom teatru, bila suočena izvedba toga Brešanova komada prije sedam-osam godina. Stvari se ponavljaju, mi ponavljamo ono što smo već toliko puta rekli, no iz svega toga kao da nitko ništa ne uči. I ovaj put je, uz ostalo, na djelu čaršija.

 | Author: Željko Stojanović Ivica Vidović kao Tristan Tzara Željko Stojanović

Hoću reći da problem za koji se hvataju neupućeni nije u samu Stoppardovu komadu. Nije ni u režijskoj koncepciji izvedbe komada. Nije ni u Teatru &TD koji ga je izveo. On je u odnosima prema jednom, drugom i trećem. U našoj je današnjoj teatarskoj situaciji. Možda i u nesnalaženju spram situacije uopće.

Ne podcjenjujem ozbiljnost sadašnjeg trenutka, ali cijela je naša poslijeratna situacija bila ozbiljna i, sjetimo se, nismo napredovali sužavajući prostor stvaralačkih sloboda. Tu vidim osnovnu opasnost razdoblja u koje ulazimo. Uvijek se i za sve mogu naći opravdanja ili razlozi: pritisci izvana ili teškoće iznutra. Sa svim tim se, naravno, mora računati, ali ne tako da se, primjerice, odbacuje jedna dobra režija jednog živo pisanog djela u jednom avangardnom i eksperimentalnom teatru.”

Odlučeno je da Savjet stane iza predstave, uz Šemberin dodatak “Mi smo u Teatru &TD odlučili poduzeti sve mjere predostrožnosti od foyera do gledališta i predstave.”

 

3. čin – tovariši i drugovi

Predstava nastavlja svoj život. Uz uobičajene kazališne zgode, poput one koju opisuje kompozitor Igor Savin, a odnosi se na teškoće koje je Šovagović imao s pamćenjem teksta: “Šovo je po scenografiji polijepio papiriće s tekstom, koji je bilo teško zapamtiti... Šembera je rekao šefu scene Fljufu da samo pije i da ništa ne radi, pa neka ofarba - osvježi scenografiju. Uvrijeđeni Fljuf se odmah primio posla i prefarbao cijelu scenu, uključujući i papiriće s tekstom koje si je polijepio Šovo. Predstava ... Šovo izlazi na scenu i ukoči se - nema nigdje njegovog teksta! Usred scene ode u portal, izvuče inspicijenta Tomicu Kneževića i kaže pred publikom: Sad ti glumi, pizda ti materina..!”

No bilo je i daleko manje smiješnih, potencijalno i opasnih događaja. Još jednom sjećanje Mladena Martića:

”Sjećam se da sam koji tjedan prije početka problema bio dežuran na jednoj predstavi ‘Travestija’. Dvorana je kao i uvijek bila prepuna, a javilo se i desetak reflektanata na dodatna sjedala. Među njima i dva tovariša koje je dopratio i preporučio netko iz protokola hrvatskog CK. Jedan je bio, koliko sam razumio, službenik Ambasade SSSR-a iz Beograda, a drugi član ili aparatčik iz moskovskog CK. Poslije ulaska publike rasporedio sam i ‘padobrance’. Po logici slobodnih sjedala, jednoga – koji mi se činio važnijim – smjestio sam na pomoćno sjedalo u drugom ili trećem redu, drugoga negdje otraga. Vidio sam njihovo nezadovoljstvo i uznemirenost razdvajanjem i mjestima, ali šutjeli su i mislio sam kako sam postupio po PS-u – bili su ljubazno primljeni i obojica su sjedili.

 | Author: Željko Stojanović Rade Šerbedžija kao Henry Carr Željko Stojanović

Onda se dogodilo da je na neki za SSSR važan datum – je li to bila obljetnica Oktobra? – zagrebačka TV zaboravila potkraj dana emitirati obrednu ‘Krstaricu Potjomkin’ ili neki drugi prigodni naslov, pa je sovjetska embahada u Beogradu uložila službeni prosvjed. Jer, iste te večeri u &TD-u su igrane ‘Travestije’ pa je demarš bio zgodno poentiran konstatacijom da, dok pošteni svijet slavi Veliki Oktjabr, Jugoslavija obljetnicu obilježava Iljičevim dizanjem nogu u ritmu kan kana.

Partijska organizacija Kulture SC-a bila je, uz malo predomišljanja, lojalna &TD-u, ali je slučaj jako zainteresirao tadašnjega generalnog direktora SC-a Stipana Marovića, donedavnog predsjednika CK SSOH-a, koji je u SC-u hvatao zalet za odgovornije partijske funkcije i kojemu su falili odlasci u Kockicu. Vidio je u svemu skupa priliku da s odgovornim drugovima na dnevnoj bazi raspravlja o ‘skretanjima u kulturi’ pa je inzistirao na ‘rješavanju

problema’ oko ‘Travestija’. Srećom, glavni sugovornik mu je bio Ivica Račan, tadašnji ideolog CK, koji je – koliko sam tada razabrao – djelovao smirujuće.”

Predstava je, još jednom, preživjela.

 

4. čin – sačuvaj me Bože prijatelja, neprijatelja ću se sam…

Sljedeće godine “Travestije” su gostovale u SKC-u, kultnome mjestu beogradske alternativne scene. Njegov tadašnji direktor, Milorad Vučelić, tim je povodom napisao u Mladosti: “Redatelj Nenad Puhovski nije imao za cilj reinterpretirati i obezvrijediti neke ključne povijesne tokove i ličnosti, već je prije svega subjektivno i jedinstveno viđenje (protagonista komada) iskoristio kao povod za izvrsno režiranu kazališnu igru s prizvukom distance koja ponekad poprima prizvuk blage ironije. Ni u jednom trenutku, iako je prihvatio izazov hodanja po oštrici, Puhovski nije upao u zamke sprdnje kojima lako podliježe primitivna svijest ili antikomunizam naših malograđana. Puhovski je u djelo interpolirao i autentične Lenjinove tekstove o umjetnosti s namjerom da još jednom ukaže na fenomen mimoilaženja političkog i društvenog revolucionarnog s najavangardnijim u umjetnosti jednoga doba.” I: “Svojedobno je ova predstava bila izvor brojnih nesporazuma političke prirode. Nakon gledanja jasno je da se radi ili o ideološkoj nervozi ili o problemima oko dogmatizirane svijesti.”

 | Author: Željko Stojanović Završni ples Željko Stojanović

Pa dobro, reći ćete – u čemu je tu problem? Hm … Vučelić je devedesetih kompletno “okrenuo kaput”, postao visoki dužnosnik Socijalističke partije Srbije, i jedan od najbližih suradnika bivšeg predsjednika SRJ i Srbije Slobodana Miloševića. Početkom 1990-ih bio je generalni ravnatelj Radio-televizije Srbije i tu se pokazao nemilosrdnim cenzorom svega demokratskog i antirežimskog. Bio je i ministar informiranja u vladi “Srpske autonomne pokrajine Hercegovina”, silno se obogatio na švercu cigareta i nakon ubojstva Đinđića proveo nekoliko tjedana u zatvoru. I da, predsjednik je sportskoga kluba Partizan.

Epilog

Da citiram još jednom, ovaj put Bojana Munjina: “Tako se slavno vrijeme zagrebačkog &TD-a i Vjerana Zuppe definitivno završilo nakon Stoppardovih ‘Travestija’, s velikom glumačkom postavom u kojoj su bili Rade Šerbedžija, Ivica Vidović, Izet Hajdarhodžić, Fabijan Šovagović i Marija Kohn, jer se tadašnjim vlastodršcima nakon 15 godina konstantne &TD-ove hereze nije dopala činjenica da se u toj predstavi Vladimir Iljič Lenjin ne predstavlja baš u najboljem svjetlu.” Bila je to, nažalost, i moja zadnja predstava.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.