Prepoznatljiva po svom neposrednom i duhovitom crtežu, Hana Tintor majstorski bilježi svakodnevne situacije i suptilne nijanse ljudskih odnosa. U izdanju nakladnika Frakture nedavno je objavila knjigu ‘Cure’, a tim je povodom ljubazno pristala na razgovor za Express.
Express: Vaša knjiga “Cure” nastala je iz crteža inspiriranih razgovorima s prijateljicama tijekom pandemije, a opisujete je kao prvi projekt proizašao isključivo iz osobnog gušta, ujedno financiran od Ministarstva kulture. Možete li opisati kako je taj projekt evoluirao?
’Cure’ su zbirka dokumentarnih crteža kojima sam bilježila trenutke provedene sa svojim prijateljicama, bez namjere, plana, iz čiste intuitivne potrebe. Krenulo je tako da sam ih crtala u svoj mali blokić koji uvijek nosim sa sobom - nekad na licu mjesta, a nekad bih zapisala dijalog i crtala kasnije. Crtala sam ih bez skice, a eventualne greške pretvarala sam u dio priče. Ta nesavršenost i sirovost ilustracije činile su mi se prikladnima za crtež koji prikazuje stvarne situacije. U nekom trenutku počela sam ih objavljivati na Instagramu i ‘Cure’ su brzo stekle popularnost. Kada ih se skupilo, počela sam dobivati poruke s pitanjima hoću li napraviti knjigu - i to od cura koje uopće ne poznajem! Dugo sam razmišljala o tome želim li jedan takav passion projekt, koji je vrlo intiman, pretvoriti u projekt koji ima rokove, pravila i zahtijeva dizajniranje i planiranje. Dobivena sredstva putem natječaja Ministarstva kulture za književno stvaralaštvo upravo su mi to omogućila - mogla sam izdvojiti vrijeme i posvetiti se ‘Curama’, bez straha od financijske propasti! (smijeh) Kada sam prihvatila ideju o ‘Curama’ kao knjizi, potpuno sam se emocionalno odvojila od svojih originalnih crteža u blokiću i počela tražiti pravi vizualni način za knjigu. One nisu klasičan strip, niti grafički roman - one su zapravo hibrid slikovnice za odrasle i stripa. To su nacrtane crtice, vizualni dijalozi, prikazi situacija točno onakvima kakve su bile i gdje su se dogodile. Završeni materijal poslala sam uredniku Frakture, Seidu Serdareviću, koji mi je već za 45 minuta oduševljeno i pozitivno odgovorio na mail. Pomogao mi je oko nekih detalja - promijenili smo broj stranica i dodali datume i mjesta kako bi čitateljima bilo jasnije da se radi o dnevničkim zapisima koji su međusobno odvojeni.
Express: ‘Cure’ kroz duhovit i prepoznatljiv stil prikazuje svakodnevne situacije i žensku komunikaciju. Kako uspijevate uhvatiti autentične nijanse tih međuljudskih dinamika i naizgled banalnih trenutaka?
Autentične su jer ih crtam kakvima jesu. Ne uređujem razgovor, tj. govor, naglašavam neke detalje kojih se u stvarnosti možda sramimo, npr. dlačice po nogama. Naizgled banalni trenuci pokazuju atmosferu, odnos i emociju baš zato što su iskreni i istinski doživljeni. Iako smo izloženi različitim negativnim i lošim vijestima, istina je da se život sastoji od mnoštva lijepih trenutaka. Baš zato želim vratiti fokus na svakodnevicu i na ono na što možemo utjecati i što možemo direktno cijeniti. Voljela bih da čitateljice, a i čitatelji, osvijeste da nisu sami. ‘Cure’ su podsjetnik na solidarnost, podršku, smijeh, na to da smo ponekad ili često svi u istom neredu, i na to da ćemo se jednom smijati onome što nas danas muči.
Express: Što vas je u vašem djetinjstvu usmjerilo prema likovnosti? Kada ste znali da se želite baviti umjetnošću?
Već s četiri godine roditelji su me upisali na lutkarstvo u Zagrebačko kazalište mladih jer sam već tada pokazivala interes za crtanje, šaranje, plastelin... Mislim da me lutkarstvo usmjerilo u svijet vizualnog oblikovanja jer sam ostala u ZKM-u sve do šesnaeste godine. Sjećam se da sam u nižim razredima osnovne škole pisala priče i ilustrirala ih, iz zabave, ne znajući još da je to nešto što može biti posao. U srednjoj školi sam otkrila Studij dizajna i znala da je to - to. Nikada nisam maštala o tome da ću postati slikarica ili umjetnica, ali uvijek me privlačilo vizualno komunicirati, često crtežom koji nešto prati. Tek sam na faksu naučila da je to ilustracija, nakon čega je sve nekako sjelo na svoje mjesto.
Express: Vaše obrazovanje uključuje vizualne komunikacije na zagrebačkom Studiju dizajna i specijalizaciju iz ilustracije na Cambridge School of Art. Kako su ta dva različita obrazovna iskustva oblikovala vaš umjetnički pristup?
Na zagrebačkom Studiju dizajna dobila sam znanje o kontekstu vizualnog komuniciranja, usvojila sam pravila i način dizajnerskog promišljanja, shvatila koliko je sveobuhvatan i kompleksan proces takve vrste komuniciranja. Tijekom studija počeo se razvijati moj vizualni narativ na način da sam negdje na trećoj godini, gdje god sam mogla, u gotovo svaki projekt počela ‘gurati’ crtež. Mislim da je prednost bila u tome što sam taj crtež trebala opravdati u dizajnu, dakle, crtež nikad nije bio dovoljan sam po sebi; bilo je važno uz što on stoji i što komunicira, što i danas tražim u crtežu. Imala sam i sreću jer me moj mentor, prof. Nenad Dogan, podržavao u tome da ilustraciju uključujem u svaki projekt i vodio me tim putem. Kad sam diplomirala vizualne komunikacije na Studiju dizajna, i dalje sam samo htjela ilustrirati i otkrivala sam gdje se sve i kako ilustracija može primjenjivati. Imala sam sreću i priliku otići u Cambridge, na ARU Cambridge School of Art i studirati Illustration and Book Arts. Studij je doista fantastičan, zahvaljujući profesorima. Glavni profesor i moj mentor bio je James Butler - ilustrator aktivan u praksi, zaljubljenik u irsku poeziju i ljubitelj piva! Njegov pristup bio je posve individualan; dozvolio nam je širinu i slobodu u rješavanju zadataka, zadavao nam izazove koristeći Oblique Strategies. Tjerao nas je da mislimo, a ne samo da crtamo nešto onako kako se uobičajeno crta. Zadaci su mi bili potpuno osvježenje i novi izazov. U CSA su nam dolazili profesionalci - ilustratori, agenti, art direktori - koji bi nam održali predavanja o vlastitom putu i opisivali kako posao koji nas čeka funkcionira u stvarnosti i praksi. Naš profesor družio se s nama i nakon predavanja i vježbi. U pubu bismo, uz pivo, crtali ljude u blokiće, a vikendima išli u London na izložbe i događanja koja je smatrao relevantnima, nakon kojih bi nas opet odveo na druženje. Naš odnos bio je prijateljski i otvoren. Pokazivao nam je i svoje radove, realizirane i ‘propale’, donosio knjige i grafičke romane i tako nam širio vidike. Danas, kad uspoređujem ta dva obrazovna iskustva, mislim da sam imala veliku sreću jer je iskustvo iz UK na najbolji mogući način obogatilo temelje koje sam dobila na zagrebačkom Studiju dizajna.
Express: Uspoređujete proces ilustriranja s intenzivnim sportskim treningom, osobito plivanjem, naglašavajući borbu, trud, ustrajnost i važnost odmora. Kako vam je ta analogija, osobito vlastito iskustvo s plivanjem, pomogla u razumijevanju discipline potrebne za kreativni rad?
Mislim da se svaki kreativni proces može usporediti sa sportskom aktivnošću, pogotovo onom koja podrazumijeva trajanje i izdržljivost, kao što su trčanje, plivanje, planinarenje ili bicikliranje. Murakami je pisao o trčanju, a ilustrator Christoph Niemann je ilustrirao i istovremeno trčao maraton. Prije tri godine počela sam intenzivno plivati u jednom triatlon klubu i zaljubila se u sve vezano uz plivanje - tišinu u vodi, pokret, miris klora, disanje. Dok nisam savladala tehniku, znalo me frustrirati što nešto ne mogu ili se brzo umorim, a taj me osjećaj podsjećao na gledanje u prazan papir uz osjećaj da crtam prvi put. Ako bih odlazila na bazen svaki dan bez pauze, nakon nekoliko dana kvaliteta treninga bi mi drastično pala, kao i tehnika i moj osjećaj tijekom i nakon plivanja. Isto mi se počelo događati i s ilustriranjem: shvatila sam da više ne mogu svakodnevno crtati jednako kvalitetno osam sati. Discipline mi nikada nije nedostajalo, ali mi je nedostajalo doziranja. Kada mi se nešto svidi i ponese me taj val - inspiracije, motivacije ili ugode u aktivnosti - sklona sam pretjerati i premoriti se. S vremenom sam naučila važnost odmora i doziranja aktivnosti, bilo da se radi o crtanju, plivanju ili nečemu trećem. Svi smo u potrazi za ravnotežom, i to s razlogom.
Express: Ilustrirali ste knjige koje se bave izrazito teškim temama poput demencije i smrti djeteta. Imate li neki poseban recept za pristupanje bolnim temama?
Ilustrirala sam dvije takve slikovnice Ive Bezinović-Haydon: “Moja baka ne zna tko sam”, koja govori o baki s demencijom iz perspektive njezine unuke, i “Gdje se skriva Vedran?”, u kojoj sestra pokušava razumjeti gdje je nestao njezin brat koji je umro. Iva je autorica koja razumljivim jezikom piše o teškim, ali životnim temama i time stvara prostor za razgovor o njima, a obje se slažemo da od takvih razgovora ne treba bježati. Recept kojim se ja vodim jest nadopuniti tekst, a ne ga opisati. I prikazati motive bez prikazivanja emocije - emociju želim probuditi u čitatelju. Teške teme zahtijevaju i predah, prostor, čistu liniju, praznu stranicu, vrijeme za razmišljanje i introspekciju.
Express: Vaše ilustracije mogu se također opisati kao razigrane i dječje naivne, ali istovremeno i hrabre, ponekad konceptualne, duhovite i s otvorenim temama koje čitatelje pozivaju da sudjeluju. Možete li navesti neke ilustratore koji su najviše utjecali na vaš izraz? Tko su umjetnici, pisci ili filmaši koji su vas dubinski oblikovali, bilo estetski, bilo etički?
Mislim da svaki ilustrator u svoj izričaj, htio ne htio, unosi i dio svog karaktera. Tako da to djetinje i duhovito ne mogu sakriti, a drugo vježbam. Od djetinjstva volim bogate svjetove Cvijete Job, naslovnice i karikature Nedjeljka Dragića, a od fakulteta velik utjecaj na mene imaju Christoph Niemann, Oto Reisinger, Zlatko Bourek, David Shrigley i Laura Carlin.
Zatim dizajneri Isidro Ferrer i Javier Jean, animator i scenarist Pendleton Ward, studio Ghibli. Odrastala sam u - i obožavala sam - svijet Harryja Pottera, iako se etički s J.K. Rowling razilazim, ali s Emom Watson itekako slažem. Bliske su mi i Tim Burtonova estetika, smisao za humor Edgara Wrighta i Rickyja Gervaisa.
Express: Imali ste iskustvo rada na animacijama, koje ste nazvali iscrpljujućima, što vas je - zasad - odvratilo od daljnjeg bavljenja animacijom. Koje su specifične zahtjevnosti animacije u odnosu na ilustraciju? Koji su vam oblici vizualnog pripovijedanja najbliži?
Već sam spomenula kako sam imala problem s doziranjem nekih aktivnosti. Kada sam krenula s animacijom, potpuno me uvukla i crtala sam više, češće i brže nego ikad prije. Animacija je čaroban medij i divim se, i poštujem svakoga tko se njome bavi full time, jer zahtijeva puno discipline, fokusa i, na neki način, izolacije - potreban je mir i puno, puno vremena. U relativno kratkom vremenu, metodom bacanja u vatru, počela sam raditi na nekoliko animiranih projekata i naprosto se iscrpila. Nedostajalo mi je vremena za moje projekte, za crtanje u bilježnice. Sretna sam što sam naučila animirati, što sam upoznala razne ljude iz svijeta animacije i otkrila koliko izvrsnih autora postoji kod nas. Naučila sam i da mi je, što se tiče animacije, sasvim dovoljno biti negdje blizu - u ulozi dizajnerice ili storytellerice. Volim kratke i brze animacije kojima svoj crtež oživim i naglasim ideju. Animacija zahtijeva izrazito slojevit tehnički proces, kojem prethodi osmišljavanje priče, odnosno scenarija i storyboarda. Jednom kada se donesu neke odluke i kada se počnu provoditi - nema natrag. Proces rada na kratkom filmu traje i nekoliko godina. Na animiranom filmu uvijek radi tim ljudi, tako da su potrebni i zdrava komunikacija i odnosi, kao i jednaka radna etika. Ilustracija je brža po procesu; mora komunicirati ideju, dok autorski animirani film to nužno ne mora - on može biti umjetničko djelo. U što god novo se upustim, na kraju ispada da je ilustracija moj medij - onaj u kojem najviše uživam i koji mi neprestano donosi nove izazove. Volim što, kao ilustratorica, surađujem s dizajnerima i arhitektima, piscima, agencijama i što je ilustracija primjenjiva na beskrajno mnogo područja.
Express: Ilustrirali ste i za publikacije poput Financial Timesa, gdje ste morali ‘humanizirati’ suhoparne teme poput brojki i statistike. Kako je došlo do te vaše suradnje s FT-om? Kako vas je dizajnersko obrazovanje pripremilo za takav zadatak?
Dio sam engleske ilustratorske agencije How do you do. Imati agenta/icu znači da on/ona nalazi posao, komunicira financije i rokove, dok se ilustrator bavi zadatkom. Imala sam nekoliko poslova zahvaljujući agenciji, a jedan od njih bio je i za FT, čiji je tim, preko agencije, otkrio moj rad. Dizajnersko obrazovanje primjenjujem u pristupu svakom ilustratorskom zadatku. Prvo istražujem temu - a o temama za FT nisam znala ništa. Zatim pišem asocijacije i skiciram ih na način da, u ovom slučaju, pojasne tekst, terminologiju i potvrde ga. Za tekstove za FT trudila sam se pronaći i emociju, koje je u tim tekstovima svakako nedostajalo. Ali kako se, uz investiranje i recesiju, ipak radi o ljudima, onda sam se fokusirala na timski rad, podršku i zajedništvo, toleranciju i prihvaćanje.
Express: Što za vas znači ‘uspjeh’ u području ilustracije i postoji li rad ili projekt na koji ste posebno ponosni?
Za mene je uspjeh na području ilustracije, prije svega i iznad svega, zadovoljstvo i uživanje u onome što radim te mogućnost da od toga rada živim. To je ona prva, osnovna, egzistencijalna razina - radim ono što volim i od toga živim. Druga razina uspjeha odnosi se na prihvaćanje onoga što radim u javnosti i struci. Uspjeh je kada ljudi razumiju ono što radim, kada ih moj rad dotakne, pobudi emociju. Uspjeh je i kada izgradite prepoznatljiv stil i kada dobijete priznanje i nagradu za svoj rad. Sve je to isprepleteno i povezano, neodvojivo jedno od drugoga. Kada me pitate za projekt na koji sam posebno ponosna, mogu izdvojiti meni osobito drage ‘Didine priče’. Riječ je o knjizi koju je napisao moj dido, Željko Mataga, a koju sam s velikom radošću ilustrirala. On je još mami i ujaku pričao priče iz djetinjstva u Opuzenu, ali mislim da smo ga tek sestrična i ja uspjele nagovoriti da to i zapiše. Nekada je pisao stručne knjige o zadrugarstvu - dakle, znali smo da zna pisati, a jako smo htjeli njegove priče u knjizi. Knjiga je i posveta obitelji, a obitelj je za mene najvažniji oslonac i podrška. Svakako bih u ovom trenutku, kao posebno drag projekt, izdvojila i ‘Cure’, zato što je sve još novo i još su svježi dojmovi s promocije. Moram naglasiti da sam uživala i uživam radeći različite projekte i da me baš posebno inspirira ta raznovrsnost medija kroz koje se imam priliku vizualno izražavati.
Express: Kakvi su vam planovi za budućnost? Postoje li teme ili forme kojima se još niste bavili, a planirate?
Rad na ‘Curama’ i sve vezano uz izdavanje ove knjige uzelo mi je puno vremena i energije, iako me itekako napunilo srećom i motivacijom. Prvo ću se dobro odmoriti - ljeto je došlo kao naručeno - i trenutno mi je teško misliti o budućim temama i problemima koje želim ilustrirati. Voljela bih napraviti pravi strip, grafički roman, a nešto i ‘kuham’ s jednom super hrvatskom dramaturginjom. Radit ću i kao dizajnerica na jednom animirano-igranom francuskom filmu koji govori o seksualnom zlostavljanju, a u devetom mjesecu imat ću i malu izložbu u jednoj galeriji u centru Zagreba. Voljela bih nastaviti raditi različite projekte kroz različite medije, i to u uravnoteženom omjeru onih naručenih i autorskih. Ako bih trebala odgovoriti baš konkretno, rekla bih da mi je u ovom trenutku najveća želja raditi murale plivača na gradskim bazenima.
