Kultura
245 prikaza

Moje likovno obrazovanje počelo je preko kalendara...

1/11
Sandra Šimunović/PIXSELL
Rođen sam kao slikar. Moram jako vjerovati u lozinku avangarde da bi me neki konceptualni rad privukao tek tako. A nisam takav vjernik, može me privući samo onaj umjetnički jezik koji je po sebi osoban

Figure boja? Kako god vam se učini, dok gledate slike Vatroslava Kuliša, apstraktnoga kolorista. Jer to s apstrakcijom Kuliševih kromatskih kolorizama vrlo je sklisko. Njegove su boje autonomne, drske, pokretljive i vedre istodobno, figure su im u napetom limbu. Svidjelo nam se što je napisao pokojni Tonko Maroević, Kulišev prijatelj: “Sloboda kojom se Vatroslav Kuliš kreće po svojim kadrovima, po svojim platnima i papirima, tekovina je dugog i upornog svladavanja raznolikih iskustava modernog slikarstva i ništa manje strastvenog i individualnog okušavanja na raznim zadacima”. Maroevićeva bilješka o Kuliševu opusu potječe iz 2016., a objavljena je u čast Kuliševe izložbe koja je do sredine svibnja bila postavljena u Multimedijalnom centru u Rovinju pod naslovom “Centripetalne fuge”. Kulišu je bilo vrlo važno da naglasimo kako je izložbu posvetio baš Maroeviću, a citirana bilješka učinila nam se sretno pogođenom za trenutak u kojemu sa slikarom razgovaramo o njegovoj kolorističkoj naravi, o ulozi boje u njegovu životu. Nalazimo se u Kuliševu raskošno osunčanom zagrebačkom ateljeu na rubu grada, prostor je ugodan te nekako simetrično omeđen knjigama, platnima, crtežima, novinama i pokojom fotografijom Keitha Richardsa. Muzika je nenametljiva, jazz starijeg datuma. A slikar je, uvijek, “između izložbi”. Rovinjskom izložbom vrlo je zadovoljan, kako postavom u “predivnom prostoru” tako i odazivom publike, iako nije bilo klasičnog otvorenja. “Ali je bilo nešto drugo. Dva-tri razreda iz rovinjskih osnovnih škola posjetila su moju izložbu, vele da su djeca bila oduševljena. Imali su zadatak slikati ili crtati inspirirani mojim slikama i to im se jako dopalo. Djeca inače ne vole baš apstrakciju, ali ih očito privlače moje slike, oduvijek to znam. I to mi imponira, kud ćeš boljega komplimenta od toga da tvoje slike vole djeca”, kaže Kuliš.

 | Author: Centripetalne fuge V, 2021., ulje na platnu

I ta nedavna rovinjska izložba nije bila jedina u ovo vrijeme korone. Prva je bila retrospektivna, a pod naslovom “Kritička retrospektiva 1974-2020.” u Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti (preimenovanoj Modernoj galeriji) prošle godine postavio ju je Milan Bešlić. Zatim, pred slikarom je jesenska izložba u novoj galeriji na mostarskom sveučilištu: pripremljena je. “Htio sam izložiti samo nove radove, ali su me zamolili da napravim izbor opusa, ondje nisam još izlagao, pa me veseli svakako. Samo se nadam da će to biti, konačno, pravo otvorenje”, govori Kuliš, upadljivo ojađen što je zagrebačka retrospektiva bila koronaški higijenična. “Ma to mi je kao da izložbe nije ni bilo, teško sam podnio jer je smisao izložbe susret s ljudima. Kad radim u ovom svom alkemijskom prostoru, volim biti sam. Ali kada dovršim sliku, jako se volim družiti. Od faksa sam navikao na veliko društvo i bude mi uvijek puno ljudi na otvorenju izložbe. Tako da uopće nemam osjećaj da sam imao retrospektivu prošle godine. Ondje na dan otvorenja nije bilo, po pravilu epidemiologije, nikoga. Drugi je dan izložbu posjetio predsjednik Milanović pa su mediji proglasili otvorenje. Ono što je na televiziji, to je događaj”, veli Kuliš, poanta je jasna i ne bismo o notornom... “Ali to je bizarno. Kao, kada dođe predsjednik na izložbu, najednom sam i ja bolji slikar? Na televiziji uopće nisu spomenuli da je, zapravo, čovjek došao vidjeti izložbu. To se moglo zaključiti iz kadra u kojemu smo bili Milanović, moje izložene slike i ja. Pa tko je to ubrao... I nisam jedini tako prošao. Sjećam se idiotskog osjećaja kad sam na televiziji vidio skulpture s izložbe Kuzme Kovačića prilikom otvorenja obnovljenog Hvarskoga kazališta. Vidim Kovačića, u kadru je i premijer Plenković, koji s njim razgovara, a ovi s televizije uopće ne spomenu da je riječ o izložbi tog i tog autora. Slikari, kipari…, ti su ljudi možda godinama radili za jedan događaj pred ljudima, ali jedino načelnik bilo koje općine uvijek ima svoju stabilnu medijsku minutažu. Umjetnik je uvijek nevažan”, mirno će naš sugovornik. Paralelizmi svjetova u ovoj zemlji imaju stotinu dokaza, ne bismo o tome. “Naravno, paralelizam svjetova inherentan je svakom poslu, u umjetnosti posebno”, dopunjava Kuliš. Ali privatna ćelija, alkemijski prostor? Ako je to pretpostavka umjetničkog rada, pitanje osjećaja uključenosti u društvu je važno? Je li mu kao umjetniku, građaninu, važan  nekakav “osjećaj uključenosti”?

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Na koji način možeš sudjelovati u nekoj zajednici? Svojim radom, ali i odnosom prema tuđem radu. Sa studija na Akademiji pamtim ono što je rekao Thomas Mann kad su ga pitali što je čovjekova najveća i najvažnija odlika. ‘Sposobnost divljenja’, rekao je Mann, treba se znati diviti drugima. Eto, to sam naučio na faksu i toga se držim: da se mogu diviti slikarima koji su dijametralna suprotnost mom kolorizmu. Jednom Pierreu Soulagesu, Yvesu Kleinu, Franzu Klineu, Rothkou. Recimo, u vrijeme studija bio mi je važniji plakat Borisa Bućana nego moja izložba. I takvi smo bili svi s moje slikarske klase, jedva smo čekali nešto takvo, iskreno smo se veselili novom Bućanovu plakatu...”, objašnjava Kuliš. 

 | Author: Nevera (1993)

Generacijama su Bućanovi plakati bili amblematski znakovi umjetničkog sazrijevanja u vlastitom gradu, a Kuliševa generacija, rođena 1950-ih, bila je jako obilježena postulatima socijalističkog modernizma u umjetnosti i obrazovanju. Bili su “bliže vatrici” od mlađih generacija. “Bili smo, zapravo, posljednja generacija koja je mogla osjetiti snažan udar modernizma u kulturi i umjetnosti, čini mi se. To je i razlog zbog kojega je kultura nekad bila tako važna, nosila je energiju koja je doista mogla utjecati na poglede na život. Nama je ta sinergija, simultanitet kazališta, muzike, likovnosti, književnosti bila nasušno potrebna, ne samo za umjetnički razvoj nego za život. S današnje perspektive izgleda nevjerojatno i posve neusporedivo sa suvremenim uskogrudnim, škrtim pogledom na pojedinačne umjetničke procese, opuse, biografije. Ali nama je bila važna živost, umjetnička zajednica koja se nečemu raduje i nešto novo iščekuje. Poetika kazališta ITD toliko mi je značila da sam neke predstave gledao pet-šest puta, visio sam ondje više nego u kinu, to me formiralo i na mnogo načina inspiriralo likovnjački nerv”, kaže slikar. Da i ne znamo da se rodio 1951. u Vidošima, prepoznali bismo Mediteran u njegovim slikama. 
“Uvijek sam slikao nešto u vezi s morem, ili barem jezerom. Ljudi oduvijek vole pogled na more, rijeku ili jezero. To je iskonski pogled, ne počinje uzalud Biblija rečenicom da je ‘duh lebdio nad vodom’, odraz čovjekova duha je u vodi”, kaže slikar, čiji se opus sastoji od niza ciklusa koji sugeriraju energiju vode, mora, raznolikoga kretanja, poput: “Metamorfoze mora”, “Valova”; “Kuti”, “Riffova”, “Ključanja vode”… Pa kako “nastaje” ciklus? Tipično pitanje koje amater postavlja slikaru: kad vam je dosta? “Negdje stanete, promislite i to vas vuče dalje. Samorefleksija je bitna, bez toga uopće ne možeš slikati. Jer je slikarstvo zapravo učenje kroz rad. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Sve što si napravio ranije, naučio si, ali gradiš ispočetka na starim temeljima. Pa kad slikam ciklus i osjetim da sam se zamorio, stanem. Završim. A svako malo mi dođu ljudi u atelje i pitaju imam li koju sliku iz ciklusa ‘Valovi’. Nemam. Da sam nastavio slikati samo ‘Valove’, bio bih možda bogat čovjek. Kao Mersad Berber. Ali ne, ako me to ne veseli, gotovo je. Inače bi bilo falš. Štancanje. Sumnjam da bih mogao raditi sve bolje i bolje ako tako ne osjećam”, objašnjava Kuliš. Njegov mediteranski zavičaj nema izravne veze s konkretnim mjestom rođenja jer je Kuliš cijeli život proveo u Zagrebu.

 | Author: Urbani kanjon (1988)

“Mjesto rođenja je slučajna adresa, zavičaj je kategorija za sebe. Kišu ništa nije značila rodna Subotica, Brodskog je baš bilo briga za titulu počasnoga građanina Sankt Peterburga. Zavičaj nema pretenzije u adresi, to mi je poanta usporedbe, ništa više. A meni je zavičaj odredilo djetinjstvo u Dubravi. To me snažno formiralo. Živjeli smo oduvijek u Zagrebu, u centru, u Ulici Račkoga. U Zagrebu mi se rodila starija sestra. Ali je stari nešto politički zabrljao pa me mama išla roditi u Livno. Nisam imao niti godinu dana kad smo se vratili u Zagreb, u Dubravu. Otad počinje moje djetinjstvo i izvire moje slikarstvo”, pripovijeda Kuliš. To zagrebačko predgrađe, u socijalizmu socijalno-klasno deprivirano, stigmatizirano kao “delinkventno”, ima i svoju finiju podjelu na Gornju i Donju Dubravu.
“O da, Gornja Dubrava je bila kakti elitni kvart, a mi smo stanovali na rubu Donje Dubrave. Četiri osnovne škole sam promijenio, selili su nas ovisno o broju đaka potrebnih za neku školu. Prošao sam, dakle, skoro sve škole u kvartu i završio u školi koja je tad već imala bazen. Jedna moja škola je bila pored Jadran filma, u kojem su se tad snimale grandiozne filmske koprodukcije, pa bismo se penjali po gipsanim dvorcima koji su ‘glumili’ scenografiju starog Rima. Jedinu peticu sam imao iz vladanja, bio sam povučeno, skoro neprimjetno i malo odsutno dijete. Uvijek sam mislio, nadoknadit ću doma, a onda bi me nešto drugo ponijelo. Bio sam dobar jedino iz književnosti i likovnog, a nisam volio niti nogomet, nerviralo me ono ‘Zakaj nisi dodal?’”, smije se slikar. “Možda nekome izgleda kao pretjerivanje u nostalgiji prema djetinjstvu, ali mjesto odrastanja je meni bilo najvažnije, ondje sam se socijalizirao. Odmalena osjećam neki, gotovo genetski, poriv za bojom, koloritom. A Dubrava je bila jako mjesto u kolorističkom smislu, da tako velim. Blizu naše kuće je bio i mali aerodrom, gdje su nekada davno slijetali Lindbergh i, kažu, Joseph Beuys. Pamtim ta jasna ljeta, nebo bez oblačka, iznenadni pljusak i slobodno gacanje po blatu jer ulice nisu bile asfaltirane. I avione koji su tako nisko prelijetali iznad naše kuće da sam mogao vidjeti lica pilota. Dvokrilci s propelerom, zvuk njihova motora osjetim negdje u sebi kao osjećaj duboke, neobjašnjive ugode. Dvokrilce su inače koristili za reklame za Velesajam, lako bih mogao evocirati svako grafičko rješenje s tih plakata…”, pripovijeda Kuliš, rousseauovska idila predgrađa nije puka figura nego, doista, generacijsko mjesto razlike. Odgoj umjetnika u mladosti, tu sve počinje za Kuliša.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Da. Kad kao dijete provedeš dane pored ranžirnoga kolodvora u ‘trainspottingu’, zaboraviš na sve obaveze i samo upijaš boje, zvuk i mirise, to je tvoja baza. Iz toga krećeš”, veli slikar, koji je vlastitu sklonost likovnom izrazu razvijao sam, uporno i temeljito. “Bio sam ovisnik o Plavom vjesniku i Kekecu, ranim sam jutrom čekao pred trafikom da ih kupim, pa sam iz toga precrtavao. A moj tata, koji je radio u uljari, nosio bi godišnje kalendare koji su bili ilustrirani reprodukcijama Murtića, Glihe, Joba. Kako sam to gledao! Bio je to moj prvi susret s ‘pravom’ likovnošću, modernistički slikari su u meni pokrenuli onu pravu, točnu crtu”, kaže slikar. “Tako da je moje likovno obrazovanje počelo preko tvorničkih kalendara s reprodukcijama domaćih modernista. I ono što je modernizam napravio za radnike u socijalizmu jače je detoniralo kod djece radničkih obitelji: mene je odvelo u slikare”, vedro će Kuliš, odrastao u okruženju senzibilnom za svaki umjetnički izražaj. “Tako ja to vidim. Sjećam se i predavanja Radovana Ivančevića za radnike ZET-a. Ivančević je bio silno iznenađen razinom ozbiljnosti pitanja radnika u diskusiji nakon predavanja iz povijesti umjetnosti. Još negdje imam knjižicu koju mi je Ivančević dao, a napisao ju je za radnike. Tvornički radnici su znali uživati u oazi ljepote umjetnosti, umjeli su se uživjeti u kunsthistoriju: jer su imali prilike, bio je taj humani, emotivni pristup umjetničkog obrazovanja na svakom radnome mjestu, na svakom koraku. Meni je to i danas fascinantno. Posebno danas, kad se osjetilnost u slikarstvu, umjetnosti općenito, podcjenjuje i ‘racionalizira’, objektivizira u smjeru navodno superiornoga konceptualnog pristupa”, govori slikar, na što dodajemo da nikad nismo shvatili navodni konflikt između slikarstva i “konceptuale”, što je tu usporedivo? “Pa o tome se radi. Navodnu prevlast konceptualne suvremene umjetnosti forsira medijska reprezentacija ‘racionalističkog’ pristupa u umjetnosti. A što se mene tiče, mi smo ‘pod kišom slika’, kako bi rekao Italo Calvino. Teoretičari su spustili zastavu slikarstva na pola koplja, najradije bi da raširimo crnu zastavu. Ali nije tako. Korijen svake estetike je u osjetilnosti. Pa ako je u igri prevlast racionalizacije nad emotivnim u umjetnosti kao nešto što ide na ruku konceptualnoj umjetnosti, ja nisam taj. Rođen sam kao slikar. Moram jako vjerovati u lozinku avangarde da bi me neki konceptualni rad privukao tek tako. A nisam takav vjernik, može me privući samo onaj umjetnički jezik koji je po sebi osoban, drugačiji, meni izvanredan. Recimo, jako sam volio Trbuljaka i njegov izraz, iako je riječ o posve drugome mediju, naravno…”, razlaže Kuliš, strano nam je to “čuđenje u svijetu” kao razlici kolorističkih i monokromnih slikara, ta nam se figura provlači kroz razgovor kao strano tijelo…
“Ma da. Recimo, Murtić ima puno crne boje. Unatoč tome jedan je od najvećih kolorista, bard i velmoža boje. Dakle, njegova ‘crna’ je, što je fenomenalno, ‘koloristička’ boja. Željka Čorak je, recimo, o tome svojedobno napisala odličan esej“, govori Kuliš. I svatko točno zna što znači “Murtićeva crna boja”.

 | Author:

“Kao u teoriji, ta crna sadrži, sublimira sve boje. A ja uopće ne koristim crnu boju”, kaže Kuliš. Jednako tako, kad jednom vidite Kuliševe boje na slici, znate zauvijek da su nepogrešivo “kuliševske”.
“Moje su boje, onako, malo iščašeni, izlomljeni tonovi, nisu osnovni tonovi. Tradicionalan sam slikar, ali se volim ‘maknuti’ iz tradicije koliko god mogu. Dajem si zadaću da radim unutar klasičnih koordinata i onda nastojim prijeći tu nevidljivu granicu”, objašnjava slikar. Studij slikarstva završio je u Zagrebu u klasi profesora Šime Perića. Prije studija bila je Škola primijenjene umjetnosti, ali najranije? Prvi učitelj? “Čovjek, dakle, u najranijoj mladosti shvati da ima afiniteta, nekog dara možda. A u Dubravi, moje prvo ‘mjesto radnje’, par ulica dalje stanovao je Vladimir Filakovac, slikar i profesor s Akademije u penziji. Pa mi je jednom zgodom moj prijatelj Pablo Müller spomenuo da u susjedstvu stanuje ‘jako strogi profesor’. Možda te odbije, veli mi prijatelj, ali vrijedi probati. I došao sam profesoru, donio mu neke svoje crteže. ‘Mali, dobar si. Učit ću te. Dolazit ćeš kod mene kad budeš mogao, dvaput tjedno’, rekao je Filakovac. A ja sam kao dijete iz radničke obitelji znao da nemamo love pa sam odmah pitao koliko će to koštati. Samo me pogledao ispod oka i rekao ‘Je li te netko pitao za novac?’ Pa sam tako kod njega dolazio dvije-tri godine. Bio je jako fer, koristio sam i njegove boje, pripremao me za srednju školu i kasnije još i za faks”, kaže Kuliš, kojeg je slikarska struka i spomenuta sklonost teatru dovela i do scenografije, grafičkih i slikarskih intervencija u zagrebačkim kazalištima, najviše u Komediji. Jedno je vrijeme bio zaposlen i u Leksikografskom zavodu, ondje zadužen za likovnost. Bio je i član, štoviše jedan od osnivača, glumačke družine Histrion.
“Zlatko Vitez mi je bio susjed u Dubravi. Upoznali smo se na tramvajskoj stanici kao Jagger i Richards, pa sam počeo ići na njegove predstave, bio sam ‘unutra’”, smije se naš sugovornik. A Keith Richards, u čemu je njegova poanta?, pitamo gledajući njegove novinske fotografije na zidu ateljea.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Bore. Reljefne, duboke Richardsove bore. Čovjek koji zna nositi svoje zrele godine kao život a ne starost”, veli Kuliš. Rad u ateljeu počinje ujutro, kad je najbolja svjetlost. Uvijek naglašava da je “slikar na solarni pogon”.
“Kad je kiša, ne mogu raditi. Radije čitam. Bez sunca sam nijem, zbilja radim jedino na solarnu energiju. Jer, čim je sunca, sve moje boje postaju skladotvorne. Počnu teći međusobno, nekim svojim unutarnjim zakonom koji ja tek slijedim. Ja sam njihov medij, spajam se na nešto filmično, događa se neka kromatska svadba boja, a ja ih predstavljam. Kao da kroz mene sunce progovara. I mislim da je to ‘ona’ vrsta angažiranosti u društvu. Svojim slikama donosim BDP sreće po stanovniku. Lakše ćete, recimo, shvatiti i prigrliti ‘angažiranost’ u književnosti ili teatru, ali zašto bi žrtvovali likovnost, u ime angažmana u društvu?”, kaže Kuliš. Zašto bismo žrtvovali bilo što? “Tako i ja razmišljam. I lako mi je naslikati, ali je teško doći do prvog poteza, do trenutka kad sve počinje. Sad baš radim ilustraciju za novo izdanje Danteove ‘Božanstvene komedije’ koja se u prepjevu Petrača očekuje najesen u izdanju Matice hrvatske. Pokušavam ilustrirati ‘Pakao’ i teško mi ide koncentracija… Pakao, to nije samo vatra nego i vječni led, kaos… Kak’ bi ono rekli, pakao to su drugi, druge teško razmeš’”, uz osmijeh će slikar. Ili bolje: pakao, to je sve?
“O da, slažem se. To je solidnije i sigurnije. Jer ako znate da je pakao ‘sve’, shvaćate odmah da u optimizmu emocije nema baš ničega banalnog”, zaključuje Vatroslav Kuliš.

  • zjakus3 11:14 13.Srpanj 2021.

    Kosovarskog porijekla,pa je,l to G.Dubrava ili D.Dubrava?

  • zjakus3 11:11 13.Srpanj 2021.

    Pa u takvoj detaljnoj biografiji zakaj je tak tesko spomenuti da si kosovarskog porijekla.