Zakleti je anarhist koji sebe smatra čarobnjakom i bivši diler LSD-a koji vjeruje da mu Glychon, drevno zmijoliko makedonsko božanstvo daje snagu. S dosad spomenutim rezimeom prije bi mogao proći kao štićenik psihijatrijske ustanove nego autor remek-djela devete umjetnosti poput “Pakla”, “O za osvetu” ili “Čuvara”, koje Time, Entertainment Weekly i Wall Street Journal uvrštaju na svoje ljestvice najvećih književnih djela u posljednjih 50 godina. Iako je i napadan da je pretenciozan, naporan pseudo-filozof s tendencijom za izricanjem “velikih istina”, 60-godišnji britanski ekscentrik Alan Moore potkraj ‘80-ih označio je pripovjedačku prekretnicu u svijetu komercijalnog stripa, koji je dotad uglavnom bio pisan s namjerom da ga djeca pročitaju i bace u smeće.
Nije Moore jedini pa ni prvi koji je širio granice medija. Will Eisner (The Spirit), pa i Frank Miller (ustoličio je Daredevila kao cool heroja, spasio Batmana od propasti, stvorio “Sin City” i “300”), kao i mnogi drugi dokazali su da je strip sposoban pružiti čitatelju doživljaj kakav se nigdje drugdje ne može osjetiti - ni na filmu, ni u prozi. Ali je malo tko od njih toliko plivao protiv struje, bio toliko lud, tolik vizionar, pa i tolik egocentrik kao što je Moore. Na primjer, s gađenjem komentira ekranizacije svojih djela, iako ih navodno nikad nije ni pogledao. Ide i toliko daleko da zahtijeva da mu se ime ukloni sa špice kako netko ne bi pomislio da je na bilo koji način sudjelovao u tim bezvrijednim projektima, iako je sam prodao autorska prava za neke ekranizacije, a ne izdavačke kuće.
Taština mu svakako nailazi na plodno tlo zbog očajne filmske obrade njegove “Družbe pravih gentlemena”, ziheraške ekranizacije “Pakla” braće Hughes u kojoj Johnny Depp, kao inspektor Abberline, poput kakvog viktorijanskog dandyja navlači opijumsku lulu i poteže čokanjčiće apsinta dok spašava prostitutke u Whitechapelu od Jacka Rasparača umjesto da meditira o poremećenu umu iz čijeg je divljaštva i nasilja rođeno 20. Osim stripova, Moore također piše prozu, povijesne knjige, pjesme, scenarije za filmove i sklada glazbu stoljeće kao što to Mooreovi junaci u stripu rade. Nije na odmet spomenuti patetično- revolucionarnu preradu “O za osvetu” brata i sestre Wachowski, koji su Mooreovu mračnu distopijsku parabolu utemeljenu na sukobu između dvaju političkih ekstrema - totalitarizmu koji ljudima nudi sigurnost nauštrb anarhije, koja nudi slobodu nauštrb sigurnosti, pretvorili u plošnu bajku o sukobu dobra i zla.
S druge strane fantastični “Čuvari” (“Watchmen”) Zacka Snydera, koji je iskustvo prebacivanja stripa na film stekao u uspješnom “300”, vjerojatno bi naišli na Mooreovo odobrenje. Da ga se udostoji pogledati vidio bi danjegov kompleksni politički triler u kojem svjetske vođe izjednačava sa superherojima koji se od pamtivijeka predstavljaju kao naši čuvari nimalo ne zaostaje za izvornikom. Niti da je Snyder preskočio pitanje: “Tko nas čuva od čuvara“ to jest tko će nas spasiti od moćnika kad se otmu kontroli.
Alan Moore svakako je neobična pojava u pop-kulturi. Čudak, pustinjak, mistik i zaljubljenik u magiju koji i danas živi u rodnom Northamptonu odrastao je u obitelji koja je jedva sklapala kraj s krajem. Unatoč tome što klinci trče za njim kad ga vide zbog duge kose i brade i nazivaju ga divom Hagridom iz “Harry Pottera”, smatra kako mu taj grad dopušta anonimnost. Objašnjava kako nikad nije potpisao da želi biti zvijezda i ponašati se poput ljigavaca s Beverly Hillsa koje naganjaju paparazzi. Djetinjstvo opisuje kao bezbrižno, osim trenutka kad su ga izbacili iz škole jer je preprodavao drogu. Bio je obilježen kao diler pa se nije mogao upisati u drugu školu. Kao tinejdžer živio je kod roditelja i obavljao raznorazne sitne poslove poput čišćenja javnih toaleta. Karijeru je započeo kao ilustrator u glazbenim časopisima, a prvi uspjeh postiže 1982. stripom “O za osvetu” koji je nacrtao David Lloyd.
Kao i danas, Moore ne ilustrira grafičke novele jer se ne smatra dostojnim te profesije, pa se drži isključivo scenarija. Na američko tržište probio se dvije godine poslije “Čudovištem iz močvare” u kojem je istraživo ljudske strahove i tabue, pa i skandalizirao čitatelje scenama nekrofilije. U međuvremenu je dobio djecu s dugogodišnjom partnericom Phyllis koja ga je poslije ostavila zbog zajedničke ljubavnice. Trenutačno je u braku s ilustratoricom Melindom Gebbie, s kojom je napravio i pornografsku grafičku novelu “Lost Girls” u kojoj Alisa iz “Alise u Zemlji čudesa”, Dorothy iz “Čarobnjaka iz Oza” i Wendy iz “Petra Pana” opisuju svoje erotske avanture. Osim stripova, Moore također piše prozu, povijesne knjige i pjesme. Od brojnih grafičkih novela koje je napravio svakako su znamenitije, uz spomenute, “Batman: The Killing Joke”, “Promethea”, “Neonomicon” i “Fashion Beast” koju je zamislio s Malcolmom McLarenom, pokojnim menadžerom Sex Pistolsa.
