Moramo li se sramiti zbog Čajkovskog ili Čehova?

Prije točno dvije godine, 12. ožujka u 17 sati, neposredno prije izvedbe “Labuđeg jezera” napisala sam priopćenje o tome kako se zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište zatvara zbog pandemije izazvane COVID-19. Nekoliko dana prije ili nekoliko dana poslije prestala su s radom sva svjetska kazališta. Bio je to povijesni presedan jer ni ratovi, ni kuga, ni španjolska gripa, ni bilo koja druga svjetska katastrofa nije u istom trenutku zatvorila sva kazališta svijeta. Tisućljetna povijest kazališta bilježila je najrazličitije krize, ali nikad onu koja bi na svim svjetskim pozornicama istodobno onemogućila da se zastor otvori prije predstave. Čini se danas, dvije godine poslije, da se svjetska kazališta još nisu oporavila od tog čina. Zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište otvorilo je vrata publici već u svibnju iste godine, a tijekom lockdowna organiziralo je najrazličitije programe na otvorenom kako bi zadržalo publiku. Stoga danas ponovno punimo gledališta kao u vremenu prije pandemije, dok se za mnoge predstave traži i karta više. No mnogobrojna europska i svjetska kazališta koja su bila zatvorena mnogo dulje, po nekoliko mjeseci, neka čak i cijelu sezonu, danas imaju gotovo nerješivi problem s gledateljima ne uspijevajući ih vratiti u gledališta. Belgijska, francuska, njemačka, talijanska, norveška... kazališta izvode predstave pred polupraznim dvoranama, a njihovi donedavni vjerni gledatelji sklonjeni u udobnim domovima zadovoljavaju se gledanjem filmova ili televizijskih serija. Čini se da strah više nije razlog neodlaska u kazalište, nego da je razlog prije svega gubitak navike, što se čini mnogo opasnijom prijetnjom za budućnost kazališta.

Uz tu se prijetnju logično nadovezala i prijetnja od moguće komercijalizacije europskih umjetničkih kazališta. Najnovije su analize pokazale kako u europskim kazalištima trenutačno najveću dobit na blagajnama donose komercijalne predstave, izvedbe s popularnim glumcima ili opere s velikih glazbenim zvijezdama. Stoga se postavlja pitanje - hoće li se iz tog razloga i kazališta sklonija umjetničkim eksperimentima i suvremenim umjetničkim izazovima ubrzo preorijentirati na repertoar koji ako već ne nudi zabavu, onda skupo plaća tržišno visoko pozicionirane izvođače?

Fabian Sommer/DPA/PIXSELL

I upravo kad se u kazališnim krugovima razvila polemika oko te teme, dok su kazališta počela ukidati epidemiološke mjere nadajući se kako će uspostaviti onu tako dugo željenu teatarsku normalu, jedna nova katastrofa upisala se i izokrenula praksu europskih kazališta. Rat koji se vodi u Ukrajini od prije nekoliko dana i koji nas je podsjetio na naša ratna stradanja traumatičnim prizorima patnje ukrajinskog naroda uvukao se u kazališta postavljajući neka druga pitanja od onih pandemijskih i najavljujući neku novu moguću krizu. Većina se tih pitanja posljednjih tjedana od početka rata postavlja u europskim i svjetskim operama, a njihove reakcije prenose mediji na čijim se stranicama bilježe ponekad i burne polemike. Samo dan nakon početka rata u našem je medijskom prostoru izašla vijest da je Zagrebačka filharmonija zbog solidarnosti s Ukrajinom promijenila program koncerta u KD-u “Vatroslav Lisinski” i uklonila skladbe Petra Iljiča Čajkovskog, kao i da je zagrebački HNK s repertoara uklonio najavljeni koncert pod nazivom “Ruska serenada”. Ubrzo se ustanovilo da je Filharmonije odustala od ideje da uopće ne izvodi djela velikog ruskog skladatelja, nego da su njegova “vesela djela zamijenili komornijim skladbama”, dok je koncert “Ruska serenada” bio dijelom medijske manipulacije jer je otkazan čak nekoliko dana prije prve vijesti o ratu, i to zbog nemogućnosti angažiranja orkestra u navedenom terminu te je premješten za travanj.

Upravo u tom periodu, nekoliko dana nakon početka rata, oglasile su se neke od velikih europskih i svjetskih glazbenih kuća koje su otkazale suradnju ruskim umjetnicima, i to onima koji su bliski Putinu ili su podržavali njegovu politiku. Započelo je sa slavnim ruskim dirigentom Valerijem Georgijevim, kojemu je otkazan koncert u newyorškom Carnegie Hallu, u kojem je trebao nastupiti s Bečkom filharmonijom, potom mu je nastup otkazala i Pariška filharmonija, 2. ožujka gradonačelnik Münchena otpustio ga je s pozicije glavnog dirigenta Münchenske filharmonije, dok je sam dao ostavku na mjestu glazbenog ravnatelja uglednog švicarskog Verbier festivala. Valerij Georgijev, umjetnički ravnatelj čuvenog sanktpeterburškog Marijinskog kazališta, poznat je po dugogodišnjem prijateljstvu i podržavanju politike ruskog predsjednika Vladimira Putina. I još jedna velika svjetska glazbena zvijezda, ruska sopranistica s austrijskim državljanstvom, Anna Netrebko neće nastupiti u operi Metropolitan, na pozornici gdje je pjevala u gotovo 200 predstava u proteklih 20 godina, nakon što se na zahtjev newyorške operne kuće nije željela distancirati od Putinove politike. Ona je sama poslala poruku “kako nije pravo vrijeme za koncerte i nastupe” te je otkazala sve najavljene izvedbe. U nizu brojnih otkazivanja ruskim umjetnicima, napose onima koji stoje za ili se nisu ogradili od sadašnje ruske politike koja napada ukrajinske gradove i iseljava stotine tisuća njihovih stanovnika, Kraljevsko operno kazalište u Londonu otkazalo je izvedbu moskovskog Boljšoj baleta.

S druge pak strane, neki od ruskih umjetnika, kao što je glavni dirigent Berlinske filharmonije, koji je nedavno gostovao u Zagrebu, Kiril Petrenko jasno se ogradio od Putinove politike i izrazio solidarnost sa stradanjem ukrajinskih umjetnika. Ruski koreograf Aleksej Ratmanski napustio je Boljšoj teatar, gdje je pripremao baletnu premijeru, i poručio da se u Moskvu neće vratiti dok traje vladavina Vladimira Putina, dok je Francuz Laurent Hilarie podnio ostavku na mjesto umjetničkog ravnatelja baletne skupine moskovskog Kazališta Stanislavski. Samo dan nakon što su Rusi započeli svoj ratni pohod na Ukrajinu, ravnateljica državnog kazališta Mejerhold u Moskvi, Elena Kovalskaja, objavila je da se povlači sa svoje dužnosti u znak prosvjeda zbog ruske agresije na Ukrajinu, i to riječima: “Ne mogu raditi za ubojicu!”.

Dirigent Kiril Petrenko Sophia Kombowski/DPA/PIXSELL

Brojne su operne kuće sasvim iznenada, gotovo preko noći, bile suočene s problemima preispitivanja suradnje ili otkazivanjem nastupa ruskih umjetnika. Postavljala su se različita mjerila i reakcije su bile često oprečne. Dok su jedni zagovarali radikalni prekid svake suradnje s ruskim umjetnicima i izolaciju svih ruskih kulturnih institucija, drugi su tražili da se izdvoje krivci od nedužnih svjedoka. Svakako iz različitih uglova gledanja senzibilna tema, koja se uostalom u umjetnosti ponavlja sa svakim novim ratom te se u sličnom kontekstu nerijetko spominju neka od velikih umjetničkih imena 20. stoljeća, kao što su Richard Wagner, Knut Hamsun, Gabriele D’Annunzio, Petar Handke, čija su političko ideološka opredjeljenja izazivala kroz cijelo prošlo stoljeće najoštrije moralne osude, postala je ponovno iznimno aktualnom.

Moramo li opravdavati zašto se na našim repertoarima izvode djela Petra Iljiča Čajkovskog, Igora Stravinskog, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ili Antuna Pavloviča Čehova? Moramo li se raspitivati o političkim stavovima ruskih umjetnika koji nastupaju u Europi ili od njih očekujemo da nam ih sami iznesu? Moraju li se brzo donositi odluke u vremenu zatrovanom raznim katastrofama i moramo li naći načina da nas umjetnost zaštiti i učini jačima od nesnošljive stvarnosti?

U dopisu koji su pod nazivom “Slava Ukrajini” potpisali, u ime 220 opernih kuća, članovi upravnog odbora Opere Europe, dajući podršku svojim članovima u Kijevu, Harkivu, Lavovu i Odesi, kao i cijelom narodu Ukrajine koji trpi neprijateljski napad ruskih postrojbi, jasno su navedeni odgovori na postavljena pitanja: “Želimo izraziti svoje divljenje izuzetnoj hrabrosti i opiranju nedaćama koje stanovnici Ukrajine iskazuju. Solidariziramo se s Ukrajinom u njezinoj egzistencijalnoj borbi za dragocjene vrijednosti slobode i demokracije, no isto tako priznajemo da sama solidarnost nije dovoljna. Podržavamo sve aktivnosti koje su naši članovi već poduzeli kako bi pomogli da se sačuva duh nezavisnosti Ukrajine: izvedbe njezine glazbe i nacionalne himne, financijsku, moralnu i humanitarnu pomoć njezinim umjetnicima i aktivistima, suradnju i partnerstva s uništenim kazalištima. Vjerujemo da u Rusiji ima mnogo umjetnika i ustanova koje muče ista zabrinutost, neodobravanje i sramota zbog onoga što se događa, no ne usude se progovoriti zbog straha od surove odmazde. Molimo ih da savladaju taj strah i učine sve što je u njihovoj moći kako bi utjecali na javno mnijenje protiv rata, da se Ukrajina poštedi daljnjih napada. Podržavamo ukrajinske umjetnike i kulturne aktiviste kad kažu: ‘Umjetnost je uvijek bila među prvim humanitarnim vrijednostima’. Čvrsto vjerujemo da umjetnost ne može služiti političkoj propagandi, ona bi naprotiv trebala koristiti razvoju kritičkog mišljenja i promicanju dijaloga”.