Moramo li se sramiti zbog Čajkovskog ili Čehova?

Prije točno dvije godine, 12. ožujka u 17 sati, neposredno prije izvedbe “Labuđeg jezera” napisala sam priopćenje o tome kako se zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište zatvara zbog pandemije izazvane COVID-19. Nekoliko dana prije ili nekoliko dana poslije prestala su s radom sva svjetska kazališta. Bio je to povijesni presedan jer ni ratovi, ni kuga, ni španjolska gripa, ni bilo koja druga svjetska katastrofa nije u istom trenutku zatvorila sva kazališta svijeta. Tisućljetna povijest kazališta bilježila je najrazličitije krize, ali nikad onu koja bi na svim svjetskim pozornicama istodobno onemogućila da se zastor otvori prije predstave. Čini se danas, dvije godine poslije, da se svjetska kazališta još nisu oporavila od tog čina. Zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište otvorilo je vrata publici već u svibnju iste godine, a tijekom lockdowna organiziralo je najrazličitije programe na otvorenom kako bi zadržalo publiku. Stoga danas ponovno punimo gledališta kao u vremenu prije pandemije, dok se za mnoge predstave traži i karta više. No mnogobrojna europska i svjetska kazališta koja su bila zatvorena mnogo dulje, po nekoliko mjeseci, neka čak i cijelu sezonu, danas imaju gotovo nerješivi problem s gledateljima ne uspijevajući ih vratiti u gledališta. Belgijska, francuska, njemačka, talijanska, norveška... kazališta izvode predstave pred polupraznim dvoranama, a njihovi donedavni vjerni gledatelji sklonjeni u udobnim domovima zadovoljavaju se gledanjem filmova ili televizijskih serija. Čini se da strah više nije razlog neodlaska u kazalište, nego da je razlog prije svega gubitak navike, što se čini mnogo opasnijom prijetnjom za budućnost kazališta.